Pojmovi poput općeg dobra i solidarnosti postali su tek bajke za naivne Hrvate

Nakon raspada jugokomunizma – donedavnog dežurnog krivca za hrvatske nedaće – novonastala kapitalistička Hrvatska našla se u velikim problemima. Kako sakriti rašireni lopovluk u svim segmentima hrvatskog društva, a ujedno pjevati hvalospjeve o slobodnoj Hrvatskoj? Svakodnevne afere o pronevjeri novca u svim sferama hrvatskog društva otvaraju pitanje: koja je uopće bila svrha Oluje i stvaranja hrvatske države? Tijekom Domovinskog rata sve se rješavalo domoljubnom doskočicom da odgovor leži u odbacivanju komunističkog nasljeđa. No, danas, kapitalističko „slobodno tržište“ također pokazuje svoje kriminalno lice. Dinamika uvoznog kapitalizma svima nalaže da jedni druge moraju nadmudrivati i potkradati – i to uz široki osmijeh i napjeve o pravnoj državi. Lijepo je vidjeti dobar restoran u Zadru ili Šibeniku, okićen hrvatskom zastavom ili slikom Stepinca iznad šanka, no vlasnik zna da je bolje strpati profit u svoj džep najmom par Filipinaca ili Nepalaca nego poštenom plaćom domaćem Hrvatu. Kapitalističko slobodno tržište velikodušno kaže da su svi ljudi jednaki, čime ujedno potiče malog čovjeka da i on pokuša obrnuti laki novac: jer ako Štef krade, zašto ne bi i Ivan? Ako je susjed Štef preko noći mukte sagradio veliku vilu, zašto ne bi i Ivan? Glad za profitom uspješno satire i posljednje ostatke nacionalne svijesti. Pojmovi poput općeg dobra i solidarnosti postali su tek bajke za naivne Hrvate. Jer ako veliki broj ljudi krade ili mulja, i ako je muljanje postalo nacionalni folklor, zašto ne bi i Ivan ili Joža ili Štef prihvatio tu muljažu?

Od konjušara do konobara

Potrebno je razbiti uvriježeni stoljetni mit o liberalnoj demokraciji kao uzoru najbolje države. Metode liberalne represije puno su učinkovitije nego u komunizmu. Primjerice, u Francuskoj i Njemačkoj vladajuće oligarhije iz petnih žila žele spriječiti dolazak suverenista na vlast – poput vodeće stranke Nacionalnog okupljanja (RN) u Francuskoj ili Alternative za Njemačku (AfD). Liberalna demokracija, odnosno kapitalizam ne voli prljati ruke primitivnom silom kao što je to radio komunizam; ona koristi medijsko demoniziranje protivnika uz nazive poput „ustaša“ ili „desnih radikala“. Klasičnu komunističku cenzuru zamijenila je puno opasnija liberalna samocenzura. U biti, svima u Hrvatskoj je jasno da je izmjena stranaka na vlasti samo obična repriza istoga. U Hrvatskoj se razlika između takozvanih lijevih SDP-ovaca i takozvanih desnih HDZ-ovaca svodi samo na drugačiju boju njihovih kravata i marku cipela. Naravno, EU i njeni hrvatski prokonzuli vole inscenirati lov na pokoju sitnu korumpiranu ribu – kao što je to bio slučaj s čelnicima Hrvatskog olimpijskog odbora – kako bi se zadovoljio liberalni mit o pravnoj državi, dok se pravi, ozakonjeni gigantski lopovluk uredno umotava u celofan domoljublja, „strateških investicija“ i lažne brige za narod. Hrvatska je ionako već dobrim dijelom rasprodana strancima, počevši od banaka pa do energenata, a taj kriminalni i protunarodni trend nastavit će se i dalje. Jer kapitalizam, upravo kao i komunizam, potiče najgore ljudske nagone. Prije više od sto godina hrvatski pisac Josip Kozarac u knjizi Mrtvi kapitali opisao je mentalni sklop hrvatskih lažnih skorojevića i propalih investicija, dokazujući kako lopovluk u Hrvata nikada ne zastarijeva – osim što mijenja odijela i modne marke: „To su takozvana gospoda, uistinu pak nijesu ništa drugo nego zadnje sluge – jer svaki drugi sluga, otišavši od jednog gospodara, nađe još isti dan drugoga...“

Sluganstvo prema EU, nepotizam i opći lopovluk uz veliku primjesu partizansko-hajdučkog folklora nisu hrvatska anomalija; oni su u Hrvatskoj nakon katastrofe 1945. postali dio nacionalnog športa. Podanički mentalitet oduvijek je pratio hrvatsku sudbinu – od dobrih hrvatskih konjanika ali i divljih konjušara u Tridesetogodišnjem ratu u Magdeburgu 1631., preko katastrofe hrvatskih dragovoljaca u ukrajinskom Donbasu 1942., pa sve do današnjih pokornih hrvatskih konobara u Irskoj. S druge strane, svaki visoko obrazovani ali i skroman Hrvat koji ne podliježe mitu i lopovluku u hrvatskom se javnom prostoru doživljava kao priglup čovjek niske inteligencije. Ono što bi naši stari rekli: „Ki je benast, taj je naš.“

Najglasniji borci protiv lopovluka u Hrvatskoj danas su manje-više djeca čiji su roditelji gradili svoje karijere u doba komunističke Jugoslavije – putem pljački, masovnih ubojstava i masovnih deložacija „klasnih neprijatelja“. Stoga je poziv na borbu protiv općeg lopovluka u Hrvatskoj čista znanstvena fantastika – jer tko je od vrhuške lud da sječe granu na kojoj cijeli kapitalistički sustav počiva? Nekada je u Hrvatskoj bila popularna krilatica „cimer fraj“, a danas je na graničnim prijelazima napokon došlo vrijeme staviti onu pravu: „Croatia for rent“.

dr. Tomislav Sunić
Hrvatski tjednik