Povjesničar otvorio neugodno pitanje: Znamo koga je Udba pratila, ali gdje su dosjei onih koji su ih progonili?

Dok je Mađarska ovih dana javnosti otvorila dokumentaciju svojih komunističkih tajnih službi, u Hrvatskoj se ponovno postavlja pitanje što se dogodilo s dosjeima ljudi koji su desetljećima nadzirali, prijavljivali i progonili političke neistomišljenike. Povjesničar dr. sc. Luka Knez s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru upozorava da Hrvatski državni arhiv čuva više od 68.000 dosjea osoba koje je pratila jugoslavenska Služba državne sigurnosti, ali da dosjei njezinih suradnika i operativaca, prema njegovim tvrdnjama, nikada nisu predani Arhivu. Zbog toga otvara pitanje jesu li dokumenti uništeni, skriveni, završili u privatnim rukama ili se još nalaze u hrvatskom sigurnosno-obavještajnom sustavu.

Mađarska je 4. studenoga otvorila javnu elektroničku bazu dokumenata komunističkih tajnih službi s podacima o približno 55.000 do 60.000 osoba. Odluku je provela vlada premijera Pétera Magyara, nakon što je desetljećima postojalo političko protivljenje potpunom otvaranju arhiva. Dio dodatne dokumentacije trebao bi biti dostupan u veljači 2027. godine.

Mađarski primjer potaknuo je raspravu i u Hrvatskoj, gdje se o otvaranju dosjea nekadašnje Udbe govori gotovo od osamostaljenja države.

Knez smatra da je došlo vrijeme za konkretne odgovore hrvatskih institucija.

“Žrtve imaju pravo znati! Društvo ima pravo znati!”, poručuje na početku opširnog javnog istupa.

Tko je progonio ljude, a tko poslije izgradio uspješne karijere?

Knez upozorava da otvaranje arhiva nije samo pitanje povijesnog istraživanja nego i dostojanstva ljudi čiji su životi bili obilježeni političkim progonima.

Obitelji žrtava, smatra, imaju pravo doznati tko ih je prijavljivao, tko je sudjelovao u represiji i tko je snosio odgovornost za posljedice takvog djelovanja.

Pritom otvara i pitanje mogućeg kontinuiteta utjecaja bivših obavještajnih struktura nakon demokratskih promjena 1990. godine.

Zanima ga jesu li pojedinci zahvaljujući vezama iz nekadašnjeg sigurnosnog sustava poslije ostvarivali povlašten položaj, gospodarsku korist ili politički utjecaj.

Posebno spominje mogućnost da su se nekadašnji suradnici nalazili ili se još nalaze među političarima, sucima, profesorima, direktorima, novinarima, svećenicima, obavještajcima i drugim javno utjecajnim osobama.

No takve tvrdnje, naglašava u nastavku teksta, ne smiju biti razlog za kolektivno etiketiranje. Svaku eventualnu suradnju potrebno je dokazivati vjerodostojnom dokumentacijom i utvrditi njezine stvarne okolnosti.

Zakon već omogućuje pristup podacima o suradnicima službi sigurnosti

Posebno zanimljiv dio Knezova istupa odnosi se na hrvatsko zakonodavstvo.

Poziva se na Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, koji u članku 20. propisuje da je javno arhivsko gradivo nastalo do 30. svibnja 1990. načelno dostupno bez ograničenja, uz zakonom propisane iznimke.

Još važnije, drugi stavak istog članka posebno uređuje dostupnost osobnih podataka nekadašnjih pripadnika i suradnika službi sigurnosti, u dijelu koji se odnosi na obavljanje njihove službe.

Knez smatra da se zbog toga zaštita osobnih podataka ne može koristiti kao opće opravdanje za uskraćivanje pristupa dokumentima o djelovanju bivših tajnih službi.

Podsjeća i na članak 15., prema kojem tijelo javne vlasti može biti oslobođeno obveze predaje gradiva državnom arhivu samo pod određenim uvjetima, o čemu odlučuje nadležni državni arhiv.

Drugim riječima, hrvatsko zakonodavstvo već predviđa dostupnost znatnog dijela dokumentacije iz komunističkog razdoblja. Međutim, ostaje pitanje je li sva relevantna dokumentacija sačuvana i gdje se nalazi.

Više od 68.000 dosjea, ali gdje su dokumenti doušnika?

Prema podacima koje iznosi Knez, u Hrvatskom državnom arhivu pohranjen je fond Službe državne sigurnosti s više od 2.000 arhivskih kutija i više od 68.000 dosjea.

Međutim, tvrdi da je riječ o dosjeima osoba koje je služba pratila, a ne o dosjeima njezinih suradnika i operativnih djelatnika.

Upozorava i da dio dokumentacije praćenih osoba nikada nije stigao do Arhiva te da su neki dosjei prije predaje bili pročišćeni.

Ako su takvi navodi točni, postavlja se pitanje zašto su sačuvani podaci o nadziranim građanima, dok dokumentacija o onima koji su nadzor provodili nije jednako dostupna.

Knez smatra da bi takav odnos prema arhivima mogao značiti selektivno suočavanje s prošlošću, u kojem se otkrivaju detalji o žrtvama, ali ne i o odgovornosti njihovih progonitelja.

Njegovu tvrdnju o nepredanim dosjeima suradnika i operativaca tek treba potvrditi službenom evidencijom Hrvatskog državnog arhiva.

Jesu li dosjei uništeni, skriveni ili završili u privatnim rukama?

Povjesničar zatim postavlja niz pitanja na koja, tvrdi, hrvatska javnost još nije dobila odgovore.

Jesu li dokumenti uništeni tijekom raspada jugoslavenskog sustava? Jesu li sačuvane njihove mikrofilmske kopije? Nalaze li se možda u posjedu današnjih sigurnosno-obavještajnih institucija?

Otvara i mogućnost da je dio dokumentacije tijekom političke tranzicije završio u privatnim rukama, kao i pitanje je li neko državno tijelo donijelo odluku o njezinoj klasifikaciji.

Ako takva odluka postoji, smatra da bi trebalo objasniti njezinu pravnu osnovu i razloge.

Posebno upozorava na opasnost od selektivnog raspolaganja dokumentima. Kada autentično gradivo nije dostupno pod jednakim uvjetima, pojedinci koji ga eventualno posjeduju mogli bi ga koristiti za političke obračune, diskreditiranje ili ucjenjivanje.

Medved traži arhive od Srbije, a što je s hrvatskima?

Knez se osvrće i na poziv ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda da buduća vlast u Srbiji otvori i preda dokumentaciju jugoslavenskih službi.

Takav zahtjev podržava, ali smatra da Hrvatska istodobno mora istražiti što se dogodilo s dokumentacijom koja se nalazila na njezinu teritoriju.

Pita zašto se od Beograda traži otvaranje arhiva ako hrvatske institucije nisu razjasnile sudbinu svih dosjea koje bi same trebale posjedovati.

Za njega su ta dva postupka međusobno povezana. Hrvatska bi, smatra, trebala zahtijevati dokumente iz Srbije, ali i javno utvrditi što je sačuvano u Zagrebu.

Lex Perković i pitanje kontinuiteta starih struktura

U svojem osvrtu Knez podsjeća i na slučaj takozvanog lex Perković, odnosno zakonskih izmjena koje su 2013. izazvale sukob Hrvatske s europskim institucijama oko primjene europskog uhidbenog naloga.

Taj događaj smatra pokazateljem snažnog institucionalnog i političkog otpora suočavanju s nasljeđem jugoslavenskih tajnih službi.

Josip Perković i Zdravko Mustač poslije su u Njemačkoj osuđeni na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u organizaciji ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Knez pritom ističe da je upravo njemačko pravosuđe odigralo važnu ulogu u procesuiranju jednog od najpoznatijih zločina povezanih s jugoslavenskim sigurnosnim aparatom.

Podsjeća i na inicijativu sedmorice umirovljenih hrvatskih generala koji su 2022. zatražili pomilovanje Perkovića i Mustača, pozivajući se, među ostalim, na njihove zasluge u Domovinskom ratu. Dvojica generala naknadno su povukla potpise.

Knez smatra da eventualne zasluge u stvaranju i obrani Hrvatske ne mogu same po sebi izbrisati odgovornost za postupke iz prethodnog sustava.

Što se dogodilo s dosjeom Brune Bušića?

Posebnu pozornost posvećuje ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Brune Bušića, koji je ubijen 1978. godine u Parizu.

Knez navodi da dosje obrade nad Bušićem nikada nije predan Hrvatskom državnom arhivu.

Sumnja da je dokumentacija mogla biti skrivena ili uništena kako bi se prikrile okolnosti zločina i uloge pojedinaca, no za takav zaključak nisu predočeni neposredni dokazi.

Smatra da bi pristup cjelovitim dosjeima operativaca i njihovih suradnika mogao pomoći u razjašnjavanju Bušićeva ubojstva, ali i drugih neriješenih slučajeva političkog nasilja nad hrvatskim emigrantima.

Upravo zbog takvih slučajeva, ističe, arhivi nisu samo povijesna građa nego i potencijalno važan izvor podataka za utvrđivanje odgovornosti.

Jesu li neki dosjei još u Beogradu i mogu li služiti za ucjene?

Knez upozorava i na sigurnosnu dimenziju neriješenog pitanja arhiva.

Ako bi se izvorni dokumenti ili njihove preslike nalazili u Beogradu, a hrvatske institucije ne bi znale njihov sadržaj, postojala bi mogućnost da se takve informacije koriste za pritisak na osobe povezane s nekadašnjim službama.

Posebno izdvaja nekadašnje suradnike Kontraobavještajne službe JNA, poznatije kao KOS, zbog organizacijske povezanosti te službe s tadašnjim saveznim vojnim strukturama.

Riječ je o sigurnosnom riziku na koji povjesničar upozorava, a ne o potvrdi da se danas provode konkretne ucjene na temelju takvih dokumenata.

Osim toga, podsjeća da su se tijekom godina pojavljivali različiti popisi navodnih Udbinih suradnika, čija autentičnost i potpunost nisu uvijek bile potvrđene.

Bez izvornih dokumenata, upozorava, takvi popisi mogu postati sredstvo manipulacije.

Nisu svi suradnici bili isti: Neki su bili ucijenjeni, drugi su progonili ljude

Knez se protivi pojednostavljenom pristupu prema kojem bi svatko čije se ime pojavljuje u evidencijama automatski bio proglašen odgovornim za represiju.

Objašnjava da su neki suradnici na suradnju pristajali pod prijetnjama, zbog straha za obitelj, posao ili gubitak putovnice.

Pojedinci su dobivali kodna imena, ali nikada nisu dostavljali informacije. Neki su službama čak namjerno davali netočne podatke ili upozoravali ljude koje su trebali nadzirati.

S druge strane, postojali su i oni koji su svjesno sudjelovali u prokazivanju kolega, prijatelja i članova obitelji, čime su pridonosili političkim procesima, zatvorskim kaznama i uništavanju ljudskih života.

Prema Knezovoj ocjeni, pojedini suradnici uživali su i zaštitu sustava od kaznenog progona zbog gospodarskih i drugih kaznenih djela. Neki su, smatra, nakon demokratskih promjena uspjeli zadržati utjecaj i položaj.

Zato upozorava da samo postojanje kodnog imena ili evidencijskog zapisa nije dovoljan dokaz stvarnog djelovanja.

Potrebno je proučiti okolnosti vrbovanja, sadržaj dostavljenih informacija, učestalost suradnje i njezine posljedice.

Takav pristup, smatra, omogućio bi razlikovanje osoba koje su bile žrtve pritisaka od onih koje su svjesno sudjelovale u represiji.

Hrvatska još čeka odgovore

Na kraju svojeg istupa Knez poziva na sustavno otvaranje dokumentacije i jednaku dostupnost arhiva žrtvama, njihovim obiteljima, istraživačima, novinarima i nadležnim institucijama, uz poštovanje zakonskih ograničenja.

Smatra da bi se time moglo obnoviti povjerenje u institucije, smanjiti mogućnost manipulacija prošlošću i utvrditi odgovornost pojedinaca.

Mađarska je sada, nakon 36 godina od demokratske tranzicije, omogućila široj javnosti pretraživanje podataka iz komunističkog sigurnosnog sustava. Pritom ni ondje samo pojavljivanje imena u evidenciji ne znači automatski da je osoba bila aktivni doušnik.

Hrvatska već ima zakonske odredbe koje omogućuju pristup znatnom dijelu arhivske građe iz razdoblja do 1990., ali Knez upozorava na pitanje koje zakon sam po sebi ne može riješiti: gdje su dosjei suradnika i operativaca koji, prema njegovim tvrdnjama, nikada nisu stigli do Hrvatskog državnog arhiva?

Zbog toga bi nadležne institucije trebale odgovoriti postoji li ta dokumentacija, tko ju je posljednji posjedovao, je li uništena, klasificirana ili sačuvana na drugome mjestu te što je učinjeno da se pronađe.

Knez svoj apel završava porukom koja sažima njegov zahtjev za potpunijim suočavanjem s nasljeđem jugoslavenskih tajnih službi:

„Žrtve imaju pravo znati! Društvo ima pravo znati!”

Naslovna fotografija: Udbaši Josip Perković i Zdravko Mustač koji su osuđeni zbog ubojstva Stjepana Đurekovića