Puni krug hrvatske politike: Od „Za dom spremni“ do „Miči to!“

Danas počinje jesensko zasjedanje Sabora. Uvriježeno, sve kreće aktualnim prijepodnevom i raspravom koja se nerijetko protegne na aktualno poslijepodne, a katkad dosegne i nimalo manje aktualnu večer. Tu i tamo zađe se i u kasnonoćne sate, pa čak i u one sitnojutarnje idućeg dana.

To, doduše, nije obilježje baš prvog radnog „aktualca“ nakon ljetne stanke, nego nekih drugih. Sve, naime, ovisi o tome što je prethodilo ponovnom okupljanju zastupnica i zastupnika u sabornici nakon ljetne stanke.

Zato je sada dobra prilika usporediti što se uoči početka jesenskog zasjedanja Sabora događalo lani, a što ove godine. Što je obilježilo ta dva razdoblja? Oko čega će se lomiti koplja? Što je prošle godine dominiralo prvim „aktualcem“, a što bi danas moglo postati najvruća tema okršaja vlasti i oporbe?

Lani se, u srpnju, dogodio koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu.

Organizirali su ga Thompson i njegova brojna ekipa predvođena menadžerom. Odaziv publike bio je masovan. Stiglo je više od pola milijuna ljudi. Točnije, njih 504 tisuće.

Svuda su se vijorile hrvatske zastave, publika je mahom bila odjevena u crne majice, a ustaških obilježja nije nedostajalo. Štoviše, Thompson je svoju pjesmu „Bojna Čavoglave“ započeo uzvikom „Za dom“, na što je publika u transu uzvratila: „Spremni“. Istu je riječ potom zagrmio i sam Thompson.

Koncert su obilježili i spektakularni vizualni efekti: mačevi, vatra, dronovi koji su na nebu oblikovali lik Gospe, krunicu, anđele i križ u bojama hrvatske zastave, s hrvatskim grbom. Na pozornici se u jednom trenutku pojavio i biskup.

Koncert su iz VIP zone slušali i brojni poznati, među njima političari, aktualni ministri, saborski zastupnici, pa i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, kao i sportaši.

Premijer Andrej Plenković sa svojom je djecom, u pratnji ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, Hipodrom i Thompsona posjetio i dan prije, tijekom generalne probe.

Sam koncert počeo je velikim vatrometom. Sve se treslo, sve je grmjelo. Oprema je, kako se moglo čuti, bila svjetska. Velebna, razmetljiva pozornica, za čije je postavljanje trebalo oko 350 tona raznih skela, bezbrojni LED ekrani i zvučnici... Nije se štedjelo.

Htjelo se pokazati. I prkositi. I provocirati. Usred Zagreba.

Jer se moglo.

Jer se imalo „blagoslov“ političke vlasti, Crkve i braniteljskih udruga, kao i svih onih koji su svoje domoljublje sveli na veličanje jednog od najsramotnijih režima iz vremena Drugog svjetskog rata, a potom ga, ne znajući ili ne želeći prihvatiti što time čine vlastitoj zemlji, povezuju s obrambenim i oslobodilačkim Domovinskim ratom devedesetih.

Koncert je prošao euforično. U ekstazi.

Odsvuda su stizale (samo)pohvale da je sve prošlo mirno i bez incidenata.

To što neki ustaška obilježja na javnoj površini i gromki ustaški pozdrav iz pola milijuna ostrašćenih grla ne smatraju incidentom i kršenjem zakona, problem je koji će nam očito još dugo visjeti nad glavom.

Nakon završetka koncerta i razlaza publike Hipodrom je ostao zatrpan smećem. Danima.

Očekivano, u rujnu, prvog dana lanjskog početka rada Sabora, „aktualac“ je krenuo oporbenim pitanjima i odgovorima vladajućih, predvođenih premijerom, a sve se uglavnom vrtjelo oko Thompsonova koncerta i njegovih odjeka, koji su se pretvorili u beskrajan, neuništiv i sve glasniji eho.

Da stvar bude još gora, poraznija i sramotnija, ustaški se pozdrav toga dana, tijekom rasprave koja je trajala punih sedam sati, čuo i u samoj sabornici, s glavne saborske govornice.

Nažalost, u istom se tonu nastavilo i dalje. Ustaše, Ante Pavelić i pozdrav „Za dom spremni“ postali su lajtmotiv cijele protekle saborske godine.

Već mjesec dana poslije, pod saborskim je krovom, u organizaciji stranaka DOMiNO i Hrvatskih suverenista, upriličen okrugli stol o žrtvama Jasenovca. Jasenovcu se tada tepalo kao mjestu gdje se dolazilo odmjeravati sportske snage, učiti, zabavljati i družiti – sve u stilu nevjerojatnom za zdrav razum i čistu savjest.

Da se ipak pretjeralo i Hrvatski sabor izvrgnulo vjerojatno najsramotnijem činu od osamostaljenja naovamo, shvatili su i HDZ-ovci.

Ne baš odmah. Ne baš odrješito i kategorično. I ne baš glasno.

Sve se svelo na skidanje snimke tog opskurnog okruglog stola s internetske stranice Sabora. Kao: ako nema snimke, pravit ćemo se da se okrugli stol nije ni dogodio.

Ali eto ti nove nevolje. Nove snimke.

One na kojoj bivši potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede iz redova vladajućeg Domovinskog pokreta Josip Dabro – pjeva.

Ne treba navoditi o kome.

Zna se.

I tako je prošla godina. Neki ništa naučili nisu, a ništa se nije napravilo ni po pitanju radikalizacije i ekstremizacije društva. Thompson je i dalje na koncertnoj turneji.

Eh da, nije naodmet spomenuti i podatak da se, zbog niza lani održanih koncerata, od kojih je onaj na Hipodromu bio kulminacija, Thompsonov biznis prošle godine vinuo u nebesa. Eksplodirao.

Prema onome što su pisali mediji, prihodi njegove tvrtke u odnosu na godinu prije porasli su za nevjerojatnih više od 360 posto.

Znakovita brojka.

Puni krug.

Dakle, što se tiče politike i radikalnog desničarenja ukorijenjenog u NDH-u, od rujna prošle godine do danas nismo se maknuli s mjesta.

Pametnome dosta.

A sada podsjetimo što se događalo uoči današnjeg početka jesenske sjednice Sabora i što bi, za razliku od prošlogodišnjeg Thompsona, moglo obilježiti cijelu ovu saborsku godinu, sve do idućeg srpnja.

Bio je to masovni, svenarodni prosvjed usred Zagreba pod sloganom „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“.

Organizirala ga je građanska inicijativa „Gospić je naš dom“, koju čini svega petnaestak ljudi.

Svi, ono što se kaže – obični, mali ljudi. Volonteri.

Prije deset dana tih je običnih, ali odvažnih, srčanih, ustrajnih i, po svemu, velikih petnaestak ljudi cijelu zemlju diglo na noge zbog čak 37 tisuća tona opasnog i neopasnog, stranog i domaćeg otpada, koji je oko 1800 šlepera godinama ilegalno dovozilo i u tajnosti istovarivalo u prostor nekadašnjeg gospićkog Poljoprivredno-prehrambenog kombinata Velebit, danas poznatijeg kao Silos.

I organizatori prosvjeda i oni koji su ih došli podržati mahom su nosili bijele majice.

Na mnogima od njih bile su jasne, životno presudne poruke:

„Dosta je bilo!“

„Miči to!“

„Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku!“

Od Trga kralja Tomislava, odakle je prosvjedna kolona krenula prema Trgu bana Jelačića, pa u svim okolnim ulicama, vijorile su se hrvatske zastave. Nosili su se transparenti koji su jasno dočaravali smisao prosvjeda – spas Like i cijele Hrvatske, spas našeg tla i naših voda, spas Ličana i cijelog naroda od svega prijetećeg i zlokobnog što sa sobom nosi taj istovareni otpad.

Pozornica na središnjem zagrebačkom trgu bila je zapravo malih razmjera. Ali zato je ono što je s nje poručeno odjeknulo kao grom.

Nije bilo LED ekrana.

Nije bilo VIP zone.

Oporbeni političari koji su došli podržati prosvjed toga dana nisu davali izjave. Točnije, nisu iznosili svoja mišljenja.

Svi su govorili isto:

„Danas smo došli čuti narod, čuti što nam građani i građanke imaju reći.“

Prosvjed su, i danima prije i toga dana, svesrdno, kreativno i odlučno podržali brojni umjetnici, znanstvenici i sindikati.

Crkva, braniteljske udruge, akademici, vrli nam sportaši koji inače vole onu krilaticu da će „za Hrvatsku ostaviti i srce na terenu“, toga su dana izabrali šutnju.

Na terenu se nisu pojavili.

Na prosvjedu također nije viđen nitko iz vladajuće garniture.

Premijer, pojedini ministri i drugi HDZ-ovi dužnosnici čak su organizatore prosvjeda, kao i Ličane koji strahuju za svoje živote te one koji su im dali podršku, nazivali političkim aktivistima, histericima, ulicom.

Uvreda do uvrede.

A na pozornicu su se popeli samo oni iz cijele Hrvatske koji predstavljaju građanske inicijative što se protive svakom lopovluku, svakom trovanju, svakom nedomoljubnom i protuzakonitom činu koji ugrožava ono najvrednije što imamo – ljude i okoliš. Ono što nas, naposljetku, i čini onime što jesmo.

I na tom impresivnom prosvjednom skupu također se pjevalo.

Iz desetaka i desetaka tisuća grla zanosno se orila „Tvoja zemlja“ Vice Vukova.

Sve je prošlo mirno, dostojanstveno i domoljubno, ali s jasnim porukama i zahtjevima.

I da, mada su tijekom ta dva-tri prosvjedna sata Trg bana Jelačića i sve okolne prilazne ulice bili krcati, odmah po završetku prosvjeda središte grada bilo je posve čisto.

Nikakvom smeću nije bilo ni traga.

Možda sitnica, ali i to je pokazatelj kako se voli i čuva vlastita zemlja.

I eto, upravo će taj nedavni zagrebački prosvjed i cijeli lički kontekst iz kojeg je iznikao obilježiti ne samo današnji „aktualac“ i prvi radni dan Sabora nakon ljetne stanke nego, vrlo vjerojatno, i cijelu parlamentarnu godinu.

Za nadati se samo da nam se neće ponoviti ono najgore: da ćemo ponovno napraviti uzaludni i protraćeni puni krug pa se idućeg srpnja opet obresti ondje odakle smo i krenuli.