SRAMOTA GLAVNOG GRADA: Autobusni kolodvor se raspada, putnici čekaju pod opasnom konstrukcijom

Na peronu 202 zagrebačkog Autobusnog kolodvora odlomio se veći komad staklene stijene i pao u prostor kojim prolaze putnici. Nitko, srećom, nije teže ozlijeđen, ali incident je otvorio pitanje koje Zagreb više ne može gurati pod tepih: koliko još treba čekati da se jedan od najprometnijih kolodvora u Hrvatskoj dovede u sigurno stanje?

Staklo je palo među ljude. Ovaj put, srećom, nije bilo mrtvih ni teško ozlijeđenih

Zagrebački Autobusni kolodvor ponovno je dospio u središte javnosti, ali ne zbog bolje usluge, obnove ili sigurnijeg prostora za putnike, nego zbog prizora koji izgleda kao upozorenje pred nesreću većih razmjera.

Na peronu 202, s kojeg prometuju autobusne linije, u utorak 19. svibnja oko 8.20 sati odlomio se dio staklene stijene i pao među putnike koji su čekali autobus. Prema dostupnim informacijama, nitko nije teže ozlijeđen, ali ta rečenica ne smije biti alibi za smirivanje javnosti. Ona je, zapravo, najstrašniji dio cijele priče: sve je završilo dobro samo zato što je netko imao sreće.

Jer kada se na javnom prometnom čvorištu, kojim svakodnevno prolaze tisuće ljudi, komadi stakla ruše u prostor predviđen za putnike, tada to više nije “incident”. To je znak sustavnog propusta.

Na sve ovo reagirao je predsjednik zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević, koji je uz objavu ponovno upozorio na stanje zagrebačkog Autobusnog kolodvora.

Kolodvor kojim prolaze građani, djeca, stariji i turisti ne smije izgledati kao napušteno gradilište

Autobusni kolodvor u Zagrebu nije sporedna zgrada na rubu grada. To je jedno od glavnih prometnih čvorišta u Hrvatskoj. Njime prolaze radnici, studenti, umirovljenici, obitelji s djecom, turisti, hodočasnici, branitelji, bolesnici koji putuju na preglede, ljudi koji odlaze na posao, na more, kući ili u bolnicu.

Upravo zato pitanje sigurnosti na takvom mjestu nije stvar estetike, političkog prepucavanja ili PR-a. To je pitanje osnovne odgovornosti.

Građani ne plaćaju karte, prireze, poreze, komunalije i usluge zato da bi se na javnim objektima čekalo dok nešto ne padne. Ne plaćaju sustav zato da bi se opasnost primijetila tek kada se razbije o beton.

Selotejp kao simbol upravljanja Zagrebom

Posebnu ogorčenost građana izazvale su informacije da je oštećeni dio nakon incidenta privremeno saniran zaštitnom trakom i selotejpom. Takva slika brzo je postala simbol mnogo šireg problema: javna infrastruktura se ne održava sustavno, nego se krpa kad se dogodi skandal.

Selotejp ne može biti sigurnosna politika. Zaštitna traka ne može biti odgovor na urušavanje staklene stijene. Privremena sanacija može biti nužna u prvim minutama nakon incidenta, ali ne smije postati metafora odnosa prema javnoj sigurnosti.

Ako se Zagreb želi predstavljati kao europska metropola, tada njegovi kolodvori, pothodnici, nadstrešnice i javni prostori moraju izgledati kao prostori u kojima je sigurnost građana prvi standard, a ne zadnja reakcija nakon pritiska javnosti.

Problem nije nastao jučer

Ovo nije prvi put da se govori o lošem stanju zagrebačkog Autobusnog kolodvora. Još ranije je objavljeno da je Grad Zagreb pokrenuo postupke vezane uz sanaciju dijelova konstrukcije, a dokumentacija je ukazivala na oštećenja, koroziju čeličnih elemenata i potrebu ozbiljnih zahvata na nadstrešnici. Procijenjena vrijednost jednog od poslova sanacije spominjala se oko 280 tisuća eura bez PDV-a, a radovi su se odnosili na čelične zatege i armiranobetonsku nadstrešnicu dugu oko 65 metara.

Autobusni kolodvor Zagreb je u ožujku 2026. objavio i obavijest o postavljanju zaštitne skele uz zgradu, uz najavu sigurnog pješačkog koridora i neometanog poslovanja tijekom radova.

Drugim riječima, problem dotrajalosti nije nepoznat. Nije pao s neba zajedno sa staklom. O njemu se pisalo, govorilo i upozoravalo. Upravo zato javnost ima pravo pitati: ako se znalo da konstrukcija i dijelovi objekta zahtijevaju sanaciju, zašto se čekalo da dio objekta ugrozi putnike?

Ulaganja u dizala i pristupačnost nisu dovoljna ako ljudima nad glavom pada staklo

Početkom godine završeni su radovi na poboljšanju pristupačnosti kolodvora, uključujući nova dizala, platforme i taktilne trake za slabovidne osobe, što je svakako važno i potrebno. Autobusni kolodvor objavio je u siječnju 2026. da su ugrađena tri nova dizala.

No nijedno ulaganje u pristupačnost ne može biti potpuno ako osnovna sigurnost prostora nije zajamčena. Što znači novo dizalo ako se putnik mora pitati hoće li mu se na peronu srušiti staklo? Što znači uređeni šalter ako se građani osjećaju nesigurno dok čekaju autobus?

Modernizacija ne smije biti kozmetika. Ona mora početi od konstrukcije, krova, stakla, nadstrešnice, elektroinstalacija, sigurnosnih pregleda i jasne odgovornosti.

Ovo više nije pitanje političke optike, nego javne sigurnosti

Incident je na društvenim mrežama komentirao i predsjednik zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević, koji je upozorio da se na peronu urušilo staklo te da je samo pukom srećom izbjegnuta ozbiljna nesreća.

No bez obzira na to tko je objavu podijelio i kojoj političkoj opciji pripada, činjenica ostaje ista: staklo je palo među putnike. To je dovoljno ozbiljno da se odgovornost ne smije izgubiti u stranačkom prepucavanju.

Građane ne zanima čiji je mandat, čija je uprava, čija je procedura, čiji je natječaj i tko je za što formalno nadležan. Građane zanima mogu li sigurno čekati autobus.

Zagreb ne smije čekati tragediju da bi djelovao

Najgore što se sada može dogoditi jest da se sve svede na nekoliko dana medijske buke, kratko priopćenje, privremenu ogradu, komad trake i zaborav. Upravo tako javni sustavi najčešće propadaju: ne odjednom, nego godinama, kroz odgađanja, prebacivanje odgovornosti i normalizaciju zapuštenosti.

Danas je palo staklo. Sutra može pasti nešto teže. Danas, srećom, nitko nije teže ozlijeđen. Sutra možda neće biti sreće.

Zato ovaj incident mora biti prekretnica. Ne za još jednu najavu. Ne za još jedno obećanje. Ne za još jedan natječaj koji će se razvlačiti. Nego za hitan, transparentan i javnosti razumljiv plan potpune sigurnosne provjere zagrebačkog Autobusnog kolodvora.

Putnici ne smiju biti pokusni kunići nečije sporosti.

Zagreb zaslužuje kolodvor, a ne opasnu čekaonicu

Zagrebački Autobusni kolodvor mora biti siguran, uređen i dostojan glavnog grada. Ne zato što to traži oporba. Ne zato što to traže mediji. Nego zato što to zaslužuju građani.

Staklo koje je palo na peronu 202 nije samo komad razbijene konstrukcije. To je slika neodržavanog sustava. To je upozorenje da se javna infrastruktura ne smije održavati tek kad postane viralna snimka.

A najvažnije pitanje glasi: hoće li odgovorni reagirati sada, dok se još može govoriti o sreći, ili će čekati dan kada će umjesto selotejpa trebati pisati izraze sućuti?