Stariji gospodin zašutio je nakon onoga što mu je rekla bankarica: "Uvijek sam tako rješavao"

Sve digitalno, samo u dva klika, ali to nije sve. Ne trebate dolaziti u banku i poštu, imate sve na aplikaciji. Sve samo u jednom kliku. Jesu li svi time zadovoljni?

Gospodin je nakratko zašutio, pogledao u svoj stari mobitel, pa u nju i tiho rekao: "Uvijek sam na šalteru sve rješavao."

Onda sam se sjetila svoje bake koja bi stisnula pogrešan gumb na daljinskom i više ne bi mogla vratiti na omiljenu seriju pa je zvala mog tatu da hitno dođe da ne bi propustila jesu li se na kraju uzeli. Nekad mi je to bilo smiješno, mom tati malo manje, ali tad se radilo samo o seriji.

Danas naši stariji sve teže koriste blagodati modernizacije i digitalizacije za puno važnije sfere društva.

O tome sam sanjala, ali...

Digitalna transformacija društva donijela je ono o čemu sam oduvijek sanjala, da ne moram obilaziti institucije, da ne moram printati papire i čekati u redovima na šalterima. Sjedim, gledam seriju i u pauzi platim račune, e-mailom naručim lijekove kod doktorice, prebacim novac s jednog računa na drugi i nastavim gledati seriju, a reklame još nisu ni prošle.

No digitalizacija je otkrila i surovost za jednu kategoriju društva. Dio naših starijih sugrađana, ili mladih, ali nedovoljno pismenih, ne zna kliknuti pravi gumb, boje se da nešto ne pogriješe ili su jednostavno sigurniji kad imaju sve crno na bijelo. Neki vjeruju jedino ljudima uživo, kad dođu teti na šalter, pa makar ona bila i neljubazna i makar im govorila ozloglašenu rečenicu "fali jedan papir".

Nekad im treba taj ljudski kontakt, nekad samo žele malo porazgovarati. Neki jednostavno ne vjeruju da mobitel to može i boje se da će npr. ostati bez mirovine.

Kćeri i unuci kućni IT stručnjaci

Preko noći, bez puno rasprave, našim je roditeljima, bakama i djedovima poručeno da je svijet odsad – na ekranu. Banke zatvaraju šaltere, imaju poslovnice bez novca (?!?!) ili uvode provizije na plaćanje računa u poslovnicama. Zdravstveni sustav usmjerava nas na naručivanje preko interneta. Računi stižu u pretinac e-maila za koji mnogi u osmom desteljeću života uopće ne znaju kako izgleda.
I što se onda događa u stvarnom životu? Onaj tko nema digitalne vještine nema ni izbor.

U tom trenutku na scenu stupamo mi. Mlađe generacije – kćeri, sinovi, unuci. Između posla, vožnje djece na aktivnosti i kuhanja ručka ulijećemo u ulogu prisilnih obiteljskih administratora. Uzimamo njihove mobitele, upisujemo PIN-ove, generiramo tokene, provjeravamo jesmo li naručile mamu na pregled kod ortopeda ili smo stisnule pogrešnu opciju. Čitamo obavijesti na e-Građani, stišćemo OK umjesto njih, uvjeravamo da je sigurno stisnuti "slažem se" i da nas ne moraju svaki put zvati zbog ažuriranja na mobitelu. Nekad onako napola zatvaramo oči pred stanjem na računu, ali nemamo izbora.

Kršimo li zakon iz ljubavi?

Radimo to zbog ljubavi, želje za pomoći, bez razmišljanja. Tko će ako nećemo mi? Ali dok to radimo, rijetko kad stanemo i zapitamo se u kakvu nas je apsurdnu zamku sve zajedno uvalio sustav.

Ovdje više nije riječ samo o tome da naši stariji "ne znaju stisnuti gumb". Riječ je o dubokom pravnom i sigurnosnom paradoksu. Nacionalne institucije s jedne strane forsiraju ukidanje papira i reduciranje rada na šalteru, a s druge strane postavljaju stroga pravila: lozinke, PIN-ovi i pristupni podaci izričito su tajni i ne smiju se dijeliti ni s kim.

Drugim riječima, država i financijski sektor stvorili su sustav koji u praksi funkcionira isključivo zato što obitelji svakodnevno krše njegova pravila.

Kako bi baka u mirovini uopće došla do svog novca ili saznala nalaz liječnika, ona mora dati svoj PIN kćeri. A u trenutku kada kći upiše taj PIN, formalnopravno ulazi u sivu zonu. Ako sutra dođe do bilo kakve zloporabe podataka ili pravnog nesporazuma, osoba koja je iz najbolje namjere pomogla roditelju snosi odgovornost za kršenje ugovora.

Stvorili smo društvo u kojem su naši najstariji postali građani B-kategorije, ovisni o drugima za osnovne životne potrebe, dok su mlađi opterećeni odgovornošću i strahom da ne naprave pogrešku s tuđom mirovinom ili zdravstvenim kartonom. Nije jednako lako stisnuti OK na svom mobitelu ili na svekrvinu.

Tehnologija mora služiti čovjeku, a ne obrnuto

Nije poanta u tome da se borimo protiv napretka. Tehnologija je divna kada olakšava život. No problem nastaje kada zaboravimo da aplikacije moraju biti prilagođene ljudima, a ne ljudi aplikacijama. Digitalne usluge moraju biti dostupne svima, pa i onima slabijeg vida, motorike ili tehnološkog znanja, no u praksi se milijuni proračunskih eura troše na sustave koji su nepregledni i komplicirani i znatno mlađim korisnicima.