Trovanje Like: Šincekovi ne mogu biti kraj istrage, trag vodi prema puno većim igračima

Afera s opasnim otpadom u Gospiću jedna je od najtežih hrvatskih priča posljednjih godina jer ovdje nije riječ samo o novcu, pogodovanju ili izvlačenju milijuna. Ovdje su izravno ugroženi zdravlje ljudi, podzemne vode, tlo i prostor na kojem će živjeti buduće generacije.

U središtu USKOK-ove istrage nalaze se Josip i Monika Šincek te njihov poslovni sustav, prije svega tvrtka Tipos Resurs. Istražitelji sumnjaju da je kroz taj sustav u Hrvatsku dopremljeno oko 35.000 tona otpada, koji je završavao na lokacijama u Gospiću, Varaždinu, Benkovcu, a istraga se poslije proširila i na Senj.

No za razumijevanje cijelog slučaja važno je ne stati samo na Šincekovima.

U poslovnoj konstrukciji pojavljuje se i IZOXECO, čije su suvlasnice, prema objavljenim podacima, Monika Šincek i Franciska Dodić. Istražitelji sumnjaju da su preko povezanih društava koordinirani radnici, prijevoz i računi povezani s poslovanjem otpada.

Tu je i Paško Dodić, suprug Franciske Dodić, koji se pojavljuje kao vlasnik zemljišta bivšeg kamenoloma kod Benkovca na kojem je također završavao otpad. Prema objavljenim informacijama upravo je Dodić povezao Josipa Šinceka s tadašnjim glavnim državnim inspektorom Andrijom Mikulićem.U širem poslovnom lancu pojavljuje se i CE-ZA-R, tvrtka iz sustava C.I.O.S. Grupe povezane s Petrom Pripuzom. Prema objavljenoj dokumentaciji, CE-ZA-R je krajem 2023. ugovorio predaju otpada Tipos Resursu te organizirao i plaćao njegov prijevoz. Dio otpada koji je prema dokumentima trebao završiti u Gospiću završio je na području Benkovca.

U javnim dokumentima i političkim prozivkama spominjani su i Kemis-Termoclean te gospićki Komunalac, kao subjekti koji se pojavljuju u širem toku predaje ili postupanja s otpadom. Njihovo pojavljivanje u dokumentaciji i poslovnom lancu ne prejudicira ničiju kaznenu odgovornost, ali svakako zahtijeva da se njihova uloga temeljito ispita i javno razjasni. Ali upravo tu počinje najvažnije pitanje.

Otpad nije nastao kod Šincekovih. Netko ga je proizveo, netko ga je predao, netko platio njegovo zbrinjavanje, netko ga prevozio, a netko izdavao dozvole i kontrolirao sustav. Zato istraga ne može završiti na ljudima koji su otpad primali i zakapali.

U slučaju se pojavljuje i institucionalna razina. Jerko Kostelac, tadašnji službenik Ličko-senjske županije, osumnjičen je da je Šincekovoj tvrtki izdavao nezakonite dozvole za gospodarenje otpadom. Ime bivšeg glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića također se pojavilo nakon Šincekovih tvrdnji o navodnom traženju mita, što institucije tek trebaju do kraja rasvijetliti.

Zato bi najveća pogreška bila cijeli slučaj lokalizirati na bračni par Šincek.

Konačni krug koji se zasad javno pojavljuje čine Tipos Resurs, IZOXECO, CE-ZA-R odnosno C.I.O.S. Grupa, Kemis-Termoclean i Komunalac Gospić, uz Šincekove, Francisku i Paška Dodića te institucionalne aktere povezane s izdavanjem dozvola i nadzorom.

To nije nužno konačan popis. Otpad je pristizao i od brojnih domaćih i stranih tvrtki, pa ozbiljna istraga mora rekonstruirati cijeli put: od proizvođača i predavatelja, preko prijevoznika i posrednika, do konačnog odlagališta i institucija koje su sve to trebale nadzirati.

Jer kada kriminalni lanac više ne ugrožava samo proračun nego vodu, zemlju i zdravlje ljudi, država nema pravo istražiti samo njegov kraj. Mora doći do njegova početka.Mikulić nije sporedan lik u aferi Gospić: Vodio je instituciju koja je trebala zaustaviti trovanje

Andrija Mikulić za priču o opasnom otpadu u Gospiću nije sporedan politički lik. Godinama je bio na čelu Državnog inspektorata, institucije koja je morala nadzirati upravo ovakve sustave, prepoznavati rizike i zaustavljati nezakonitosti prije nego što ugroze ljude i okoliš.

Plenkovićeva Vlada imenovala ga je glavnim državnim inspektorom 2019., ponovno ga potvrdila 2020., a u srpnju 2024. dala mu još jedan petogodišnji mandat. Ako je na području Gospića godinama rastao sustav u kojem su završavale goleme količine otpada, onda je legitimno i nužno pitati: što je Državni inspektorat znao, kada je znao i zašto nije zaustavio ono što se danas istražuje?

Mikulića je USKOK u međuvremenu osumnjičio da je kao glavni državni inspektor u drugom predmetu primao mito i pogodovao privatnim interesima. Njegovo se ime pojavljuje i u navodima povezanima sa Šincekovima i Paškom Dodićem.

Zato se njegova uloga u gospićkoj priči mora ispitati do kraja. Ne zato što treba unaprijed donositi presudu, nego zato što je vodio instituciju koja je trebala biti posljednja prepreka ovakvom sustavu.

Ako je država zakazala, onda se odgovornost ne može tražiti samo na dnu lanca. Mora se pitati i ljude koji su godinama upravljali nadzorom. Mikulić je jedan od njih.