Vrijedan dokument vremena i opomena apatičnomu narodu ili će se trgnuti i opet izboriti za suverenitet il' nas ne će biti

Knjiga Ili će se viti il’ nas ne će biti: na čijim je sve rukama krv hrvatskih junaka, autora Ivice Marijačića, dugogodišnjega novinara i glavnoga urednika Hrvatskog tjednika, objavljena je krajem 2025. godine u izdanju nakladnika Tempus 22. Riječ je o publicističkome djelu koje okuplja autorove prepoznatljive kolumne i tekstove te donosi beskompromisnu analizu suvremene hrvatske društvene i političke zbilje. Bio sam na predstavljanju ove knjige u Šibeniku gdje su predstavljači bili novinar i analitičar Davor Dijanović, urednica knjige Andrea Černivec te autor Ivica Marijačić koji je održao jako emotivni govor.

Knjiga predstavlja strukturirani dokument vremena u kojemu autor nadilazi dnevnopolitički kontekst i nudi širi pogled na hrvatsku stvarnost. Naslov je nadahnut legendarnim geslom i rečenicom branitelja vukovarskoga Vodotornja koji se, unatoč stalnomu granatiranju, svake noći penjao kako bi podigao hrvatsku zastavu. Marijačić se fokusira na pitanja očuvanja nacionalnoga identiteta, zaštitu vrijednosti Domovinskoga rata, povijesnu istinu te sudbinu i suverenitet hrvatske države. Tekstovi su pisani prepoznatljivim, oštrim i polemičnim stilom. Autor se žestoko i kritički obrušava na trenutačne političke elite i procese za koje smatra da ugrožavaju nacionalne interese. Knjiga problematizira moralne kontradikcije unutar države, odnose prema povijesnim temama te tretman hrvatskih branitelja i žrtava u usporedbi s modernim političkim ustupcima. Predgovor knjizi napisao je akademik Ivan Aralica, dok su službene recenzije i osvrte potpisali istaknuti autori i javni djelatnici Damir Pešorda, Josip Jović i Domagoj Vidović. Knjiga je odmah po izlasku privukla izniman interes čitatelja te je prva naklada od dvije tisuće primjeraka rasprodana u samo mjesec dana.

Psihološki aspekt knjige

Objavljivanje knjige, posebno kada je riječ o publicistici koja se bavi osjetljivim političkim, povijesnim i nacionalnim temama (poput djela Ivice Marijačića), sa sobom nosi duboke i složene psihološke aspekte. Ti se procesi mogu promatrati iz triju ključnih perspektiva: iz kuta autora, iz kuta čitatelja i iz dinamike šire društvene skupine. Knjiga koja se bavi "krvlju hrvatskih junaka" dotiče se transgeneracijske traume i kolektivnoga sjećanja. Društva koja su prošla kroz ratove imaju stalnu potrebu za psihološkom preradom te traume, a publicistika služi kao platforma na kojoj se ta trauma stalno iznova adresira kako ne bi pala u zaborav. U konačnici, objavljivanje ovakve knjige nije samo komercijalni ili informativni čin. Ono predstavlja duboki psihološki proces u kojemu se prepleću autorova potreba za ekspresijom, čitateljeva potreba za pripadanjem i društvena potreba za definiranjem vlastitoga identiteta kroz stalni sukob i preispitivanje prošlosti.

U knjizi Ili će se viti il’ nas ne će biti nije objavljena znanstvena ni stručna psihološka povijest Hrvatske, već je riječ o političko-povijesnoj publicistici i zbirci kolumni. Međutim, ako pojam 'psihološka povijest' promatramo u prenesenom, publicističkom smislu, knjiga se bavi dubokim kolektivnim traumama, mentalitetom i psihološkim stanjem suvremenoga hrvatskog društva. Autor se bavi onime što vidi kao psihološku podređenost hrvatskih političkih elita prema vanjskim središtima moći i povijesnim narativima. Tekstovi duboko zadiru u emocionalno i psihološko stanje braniteljske populacije i naroda. Knjiga propituje zašto društvo proživljava osjećaj apatije i krivnje umjesto ponosa na pobjedu u ratu. Marijačić se bavi psihološkim mehanizmima potiskivanja povijesne istine i žrtve smatrajući da se u javnome prostoru namjerno nameće kolektivna amnezija o ključnim trenutcima stvaranja države. Marijačićeva knjiga stoga ne nudi tablice, psihološke teorije ili psihijatrijsku povijest, već služi kao 'gorki lijek' i oštra kritika stanja duha modernoga hrvatskog naroda.Anatomija hrvatskih povijesnih trauma

Knjiga ima poglavlje čiji je tekst scenarij za film Jakova Sedlara. U tom specifičnom poglavlju knjige nije napisana formalna, znanstvena psihološka povijest Hrvatske. Međutim, ono funkcionira kao dramatični psihološki presjek i emotivna anatomija hrvatskih povijesnih trauma. U formi scenarija, Ivica Marijačić pokušava ogoljeti ono što on vidi kao 'unutarnje stanje duha' naroda kroz ključne povijesne lomove. Tekst se duboko fokusira na emocionalna stanja pojedinaca i kolektiva u trenutcima ekstremne ugroze (poput stradanja u Domovinskome ratu). Autor u dijalozima i opisima scena pokušava prenijeti psihološki teret koji su podnosili hrvatski branitelji i civili - osjećaje izolacije, straha, ali i neslomljive vjere. Za razliku od klasičnih povijesnih pregleda koji samo nižu nadnevke, ovaj tekst dramaturški naglašava motive izdaje, političke naivnosti i moralnoga posrtanja unutar samoga hrvatskog korpusa. Autor u scenariju psihologizira ponašanje onih koje smatra krivcima za povijesne nesreće, pokušavajući odgovoriti na pitanje Zašto dio naroda ili elita u ključnim trenutcima radi protiv vlastitih interesa? Scenarij je zamišljen kao poticaj za buđenje iz onoga što Marijačić identificira kao "psihološku letargiju i nametnuti kompleks krivnje". Kroz katarzične filmske slike, tekst nastoji kod čitatelja (odnosno potencijalnoga gledatelja) izazvati transformaciju - od osjećaja povijesne potlačenosti prema ponosu i samosvijesti. Iako tekst u formi scenarija nudi snažnu psihološko-emotivnu karakterizaciju hrvatske sudbine i bavi se mentalitetskim obilježjima naroda, ostaje umjetnički i publicistički obojena interpretacija, a ne objektivna psihološka studija.

Marijačić: Bolja i ovakva Hrvatska nego da je nema

Stajalište Ivice Marijačića da je "bolja i ovakva Hrvatska nego da je nema" proizlazi iz njegove specifične suverenističke i državotvorne filozofije, prema kojoj je sama činjenica postojanja neovisne države vrhunska i apsolutna vrijednost, bez obzira na sve njezine trenutačne nedostatke i političke mane. Marijačić smatra da bez vlastite države hrvatski narod nema nikakav mehanizam zaštite i dugoročno je osuđen na asimilaciju ili propast. Prema autoru, stoljeća života u višenacionalnim asocijacijama (Austro-Ugarska, prva i druga Jugoslavija) pokazala su da Hrvati izvan vlastite države gube politički suverenitet, identitet i pravo glasa o vlastitoj sudbini. Država je stvorena u Domovinskome ratu uz goleme ljudske i materijalne žrtve. Činjenica da Hrvatska postoji i da ima svoje granice, institucije, vojsku i zastavu predstavlja ostvarenje povijesnoga cilja mnogih generacija. Političke garniture, vlade i korupcija prolazne su kategorije, dok je državna supstanca trajna. Loša se vlast ne može promijeniti na izborima, ali ako se država jednom izgubi, njezino je ponovno stvaranje gotovo nemoguće. Dokle god država postoji, postoji i teoretska šansa da se njezine institucije poprave, da se društvo moralno uzdigne i da na vlast dođu snage koje će zastupati autentične nacionalne interese. Život bez države znači da o sudbini naroda odlučuju druga središta moći (regionalna ili globalna), što u potpunosti eliminira mogućnost da narod sam kreira svoju budućnost.

Ugroza Hrvatske unutarnja i sustavna

Iako Marijačić u svojoj knjizi izrazito kritički i ogorčeno piše o suvremenoj hrvatskoj zbilji, korupciji i političkim elitama, on povlači jasnu crtu između kritike trenutačne vlasti i ljubavi prema samoj državi. Ovakva država nesavršena je, ranjena i ugrožena, ali je i dalje jedini povijesni prostor slobode koji Hrvati imaju. Prema analizi Ivice Marijačića iznesenoj u knjizi Ili će se viti il’ nas ne će biti, Hrvatska se danas nalazi u stanju iznimno visoke ugroženosti. Autor smatra da opasnost više ne dolazi primarno kroz klasičnu vojnu agresiju, već kroz profinjene oblike unutarnjeg rastočenja suvereniteta, gubitka nacionalnoga identiteta i moralne kapitulacije. Autor optužuje trenutačne vladajuće strukture za izdaju izvornih državotvornih principa. Smatra da je politika vođena konformizmom, klijentelizmom i pukim održavanjem na vlasti. Političke elite vidi kao izvršitelje naloga iz međunarodnih središta moći (Europska unija, globalne institucije), čime se svjesno odriče suverenitet u korist globalističkih agenda. Marijačić tvrdi da u Hrvatskoj dominiraju mediji i nevladine udruge koji sustavno provode reviziju Domovinskoga rata, demoniziraju braniteljsku populaciju i nameću kompleks povijesne krivnje. Snage koje kontroliraju javni prostor optužuje za nametanje tihe cenzure i kulture zaborava (što ilustrira i primjerima zabrana i prešućivanja vlastitih promocija).

Autor oštro kritizira koalicije i političke ustupke predstavnicima manjina (konkretno SDSS-u), smatrajući da se pod krinkom inkluzivnosti u državne institucije i proračun uvode snage koje nikada nisu željele neovisnu Hrvatsku. Prema njegovu mišljenju, preko kulturnih projekata i tjednika financiranih javnim novcem provodi se tiha rehabilitacija propalih jugoslavenskih i velikosrpskih narativa. Kao jednu od najvećih egzistencijalnih ugroza izdvaja masovno iseljavanje mladih i biološko odumiranje naroda. Smatra da nekontrolirani uvoz strane radne snage bez plana integracije trajno mijenja kulturni i identitetski kod Hrvatske, što dugoročno vodi gubljenju njezina kršćanskoga i nacionalnog karaktera. Za Marijačića ugroza je unutarnja i sustavna. Hrvatska danas ima sve formalne simbole države (granice, zastavu, institucije), ali gubi svoju duhovnu i političku supstancu pod naletom globalizma s jedne te neojugoslavenskih i velikosrpskih tendencija s druge strane. Kratka poruka knjige jest da se narod nalazi pred izborom - ili će se trgnuti i ponovno izboriti za svoj suverenitet, 'il' nas ne će biti.

Marko Jareb