Holjevac: ‘Tomaševiću, a kome je Thompson trebao biti prijavljen da će pjevati na Hodu za život? Rankoviću u Beograd?’

Razumije li Dalija Orešković da ljudska prava i slobode ne prestaju tamo gdje počinju njezine osobne frustracije? Ona smatra da Hod za život, u državi koja Ustavom svima jamči pravo javnog okupljanja, treba biti zabranjen. “Za dom spremni, sljedbenici poraženih ideologija iz II. svjetakog rata, danas žele postati pobjednička strana”, kaže. Oni i jesu bili pobjednička strana u zadnjem ratu, onom iz kojeg je proizišla današnja demokratska Hrvatska. I to jasno piše u Ustavu, kako god ga oni nakaradno tumačili. I zato što su “ZDS-klerofašisti” pobijedili, danas i takvi poput Dalije imaju sva prava, a da su antifašisti pobijedili, poraženi bi završili u tenkovskim rovovima.

A da su antifašisti poražena strana, jasno se vidi iz slučaja četničkog ratnog zločinca Željka Travice, koji je u petak presudu na 20 godina zatvora popratio uzvikom “smrt fašizmu”. A onda oni koji se pozdravljaju sa SFSN kažu da ZDS treba zabraniti jer su pod njim ubijani ljudi. Kad smo kod ubijanja, ove godine kresove nije zapalio Njec/Sonja Hranjec, jer je na robiji zbogu ubojstva iz antifašističkih pobuda (ubio je klerofašista koji ga je oslovio krivom zamjenicom). Antifašisti smatraju da imaju isključivo pravo određivati čija je ovo država, odnosno, kako u maniri tradicionalnog fašizma kaže istaknuta predstavnica antifašističke inteligencije Vlatka Pokos, “Hrvatska nije vaša domovina, mi vas ovdje ne želimo”. Pri čemu nije jasno tko su to “mi” i gdje je to “ovdje”, s obzirom na to da je ona više puta napuštala Hrvatsku uz poruku tipa “zbogom, žohari, gadite mi se i ne vraćam se nikad više”. Oni slave pobjedu u ratu u kojem je čak “dvaput pobijedila”, kako je svojevremeno rekao Mesić, a u stvarnosti je bila dva puta okupirana i poražena, jednom na početku i drugi put na kraju rata.

Desnica je pak dobila svoju Arijanu Lekić Fridrih u vidu Dražena Keleminca, koji je, gle čuda, u medijima odmah pročitan kao netko tko upada na tuđe skupove i ometa ih. Za razliku od Arijane, koja “održava protuprosvjed i ima pravo na to”. Očekujem da uskoro Denis Latin pozove Keleminca u emisiju i da bude bar onoliko prijateljski nastrojen prema njemu koliko je bio prema Arijani. I da mu da priliku da objasni zašto smatra da antifašističke derneke treba zabraniti. I očekujem da se protiv Dalije Orešković i Kate Peović, koje su mu se suprotstavile, podnesu prijave policiji i da se u medijima o njima piše jednako kao o “klečavcima”. Keleminec s megafomom ili bubnjarice, gdje je razlika?

Dovlači ljude iz Livna

Što dolikuje antifašizmu, ne dolikuje fašizmu. Ravnopravnost pred zakonom tako je fašistoidna stvar. Problem s antifašizmom lijepo oslikava izjava Dalije Orešković o Hodu za život, koja je i preglupa i preopširna da bih je ovdje cijelu prenio. Za nju je to “manifestacija sile”, kao da to nije poanta svakog javnog prosvjeda i okupljanja! U pokazivanju brojnosti i solidarnosti, odlučnosti da se ustane za nešto ili protiv nečega! Ali nitko od antifašista prosvjede “antifa” i sličnih na zapadu, u pravilu vrlo nasilne, neće prozvati “manifestacijom sile”. Kad bi bilo po Dalijinu, sva javna okupljanja koja se njoj ne sviđaju bila bi zabranjena. Totalitarni je to refleks.

Tu je i problem urbanog rasizma, jer je spomenula da Željka Markić “dovlači ljude iz Livna”, divljake iz Bosne, da bi pametovali prosvijećenim i profinjenim Hrvatima u Zagrebu. Kojim vlada Hrvat rodom iz Orašja. A da smo još u Jugoslaviji, da je to i dalje ista država, bi li i onda to bio problem za Daliju? Ne, naravno. Samo bi izgovor tada bio drugi. Bizarno je da se ljudi koji nose jugoslavenske zastave i transparente poput “Balkanska federacija bez granica i nacija” i koji inače pozivaju na svijet bez granica i ICE-a pozivaju na to da je BiH “druga država”. A kad na svoje jugo-prosvjede i događanja dovlače ekipu iz Srbije i Sarajeva kao “posebne goste”, ljude koji niti su Hrvati niti su hrvatski državljani, niti im Hrvatska predstavlja išta osim ustaškog legla i klerofašističkog crnila, e onda je to kozmopolitizam.

Da se ljude baš dovlači na Hod za život i s Madagaskara, u čemu je problem? U tome što je južnoslavensko jedinstvo njima nešto dobro, plemenito, antifašisitčko, ma koliko ljudi bilo u ime toga pobijeno, a hrvatsko jedinstvo nešto loše, ustaško, klerofašističko, zatucano? Možda bi se od Keleminca moglo i trebalo očekivati da prodaje priče “Hrvatska Hrvatima, ausländer raus”, ali ovdje čak ni to ne pije vodu jer su oni “iz Livna”, među ostalim, Hrvati. E, tu i jest Dalijin problem, i svih ostalih s te lijevozelene woke scene. Livno im je trn u oku jer su Hrvati s druge strane granice percipirani kao permamentna prijetnja njihovu položaju elite u Hrvatskoj.

Izuzetak su njihovi Bosanaci

Dakle, zašto se naši antifašisti naglo prešaltaju u naci-mod kad se spomenu Hrvati iz BiH, zašto im je rasizam i šovinizam kad netko spomene očite i bolne probleme s inkulturacijom Arapa u EU, ali “Bosance”, kako zovu Hercegovce praveći se namjerno blesavi, žele trajno istjerati iz Hrvatske i o tome posve otvoreno i bez imalo srama govore u komentarima i na društvenim mrežama? Naravno, s izuzetkom “svojih” Bosanaca, poput Tomislava Tomaševića, Dragana Markovine, Sabine Glasnovac, Mile Kekina, Olivera Frljića, Miljenka Jergovića i tako dalje.
Cijela je ta lijevo-urbana ekipa, iako to Dalija negira, itekako emocionalno vezana uz propalu bivšu državu, i njezino socijalističko uređenje, njima su i demokracija i “kapitalizam” i neovisna Hrvatska zapravo neprijatelji, a time i svi oni za koje znaju da nisu na njihovoj strani u kulturnom ratu koji se i dalje vodi u Hrvatskoj, nakon što su Jugoslaveni izgubili rat kao takav.

Ljudi poput Dalije, ili bar njihovi duhovni ili biološki roditelji, u SFRJ su bili čuvari revolucije, jugo-verzija iranskih pasdarana. Bili su vladajuća kasta, svi ti intelektualci i “intelektualci”, razmišljatori, teoretičari, kulturnjaci. Imali su moć odlučivati što vrijedi, a što ne, i nametati to svima. To se jasno vidi iz Dalijine izjave, kako će “Hrvatska biti pregažena hipodromskim kopitima”, iz koje je vidljivo da pola milijuna posjetitelja Thompsonova koncerta doživljava kao životinje, a ne ljude, ali i prijetnju. Čemu? Vlastitoj privilegiranoj poziciji. Stoga ljudi iz Dalijina kruga smatraju da “ljudima iz Livna”, hrvatskim državljanima, treba oduzeti pravo da sudjeluju u društvenim i političkim raspravama u svojoj domovini – a Hrvatska je domovina svima koji imaju domovnicu, bar tako piše u Ustavu. Status građanina u Hrvatskoj se, kao i svagdje u svijetu, ne dobiva niti gubi prelaskom granice. Zato im je i “kapitalizam” neprijatelj, jer u društvu gdje ljudi mogu steći utjecaj i imetak na temelju vlastitih kompetencija, koje god bile, a ne samo milošću vlasti, oni više nemaju stvaran utjecaj kakav bi imali u diktaturi.

Da, većina njih ima neku građansku kulturu, nekog boga su i pročitali, i boli ih kad ljudi koji tu kulturu možda nemaju, imaju deset ili sto puta više novca i utjecaja. Oni smatraju da bi trebali biti važniji nego što mogu biti u društvu u kojem vlada sloboda izbora, i u kojem se transakcije odvijaju na “kapitalistički način”, dobrovoljno i bez prisile. Jer, kad bi bio socijalizam, onda bi nam avangarda radničke klase (koja radništva vidjela ni upoznala nije, kamoli da bi itko od njih ikad nešto radio u smislu proizvodnih zanimanja) određivala što nam treba, što je za nas dobro, što je mjera dobrog ukusa i koga moramo voljeti, a koga mrziti. I to je ujedno odgovor na pitanje zašto urbane i sveučilišne elite, koje postoje upravo zahvaljujući “kapitalizmu” i viškovima vrijednosti koje on stvara i koje im omogućuju ne samo egzistenciju nego i lagodan život, teže socijalizmu: u njemu bi bili siromašniji, kao što su i bili u Jugoslaviji, ali bi ONI bili gazde, a oni iz Livna bili bi narodni neprijtelji o čijoj bi sudbini oni odlučivali. Ovako, žive komotno, ali su nebitni. A ego im se ne miri s tim.

Jednu okupaciju zamijenila druga

Proslava “oslobođenja” Zagreba uvijek potakne rasprave o tome je li tada oslobođen (od koga, kad su snage NDH i Nijemci grad napustili danima ranije?) ili (ponovno) okupiran, od partizana koji su nekoliko mjeseci ranije dobrim dijelom bili četnici. Jednostavno je. Ako ste Jugoslaven, oslobođen je. Ako ste Hrvat, onda je jednu okupaciju zamijenila druga. Često sam ovdje isticao argument kako se ne bismo morali oslobađati od JNA 1991. da nas je ta ista JNA oslobodila 1945. Kaja Kallas, broj dva EU-a, lijepo je objasnila zašto u njezinoj domovini taj datum ne slave: istaknula je da se 9. svibnja ne može slaviti kao dan pobjede zbog zločina koji su počeli nakon Drugog svjetskog rata, a koji su za mnoge zemlje, uključujući i Estoniju, značili nastavak okupacije, a ne oslobođenje. “Da je Staljin, nakon što je rat završio, našim državama rekao da možemo ići sa svojom slobodom i neovisnošću i državom kakvu želimo, tada bismo i mi taj dan mogli slaviti kao dan pobjede. Budući da su tada u našim zemljama započela zvjerstva, nemoguće je slaviti ga kao Dan pobjede”, kaže Kallas. Ona je, očito, ustašica.

Tomašević se pak ogradio od jugoslavenskih zastava i simbola na toj manifestaciji, rekavši kako toj zastavi nije mjesto na javnim okupljanjima, ali je stao u obranu same manifestacije, na koju su inače krajem sedamdestih, kad je osnovana, išla samo djeca oficira JNA, rekavši kako je u Ustavu Republike Hrvatske jasno navedeno da se temelji i na odlukama ZAVNOH-a, nasuprot NDH, i u tom smislu ne vidi da je sama manifestacija sporna. To o antifašizmu u Ustavu je bedastoća, ali istina je da je manifestacija posve legitimna. Dakle, nije ju potrebno pravdati, a što se mene tiče, nije ni jugo zastavu. Niti jedna ne bi trebala biti zabranjena. Pitanje je samo tko su ti fašisti i ekstremni desničari protiv kojih se antfiašisti popu onih okupljenih prošlog tjedna na obali Save bore, osim Kaje Kallas? Ljudi koji žele rehabilitirati NDH, negdje doma drže sliku Ante Pavelića i djedovu crnu uniformu?

Ne, većinom su to ljudi kojima nije normalno djevojke zazidavati žive u rudarska okna, neugodne svjedoke pljačke INA-e ubijati mesarskom sjekirom, koji ne žele živjeti u državi u kojoj čovjek koji je devetogodišnjoj djevojčici ispalio metak u zatiljak normalno živi na slobodi i još ga mediji prikazuju kao komunističkog Jamesa Bonda, koji ne žele živjeti u državi u kojoj možete završiti na Golom otoku zbog izgovorene riječi, u kojoj se poražene neprijateljske vojnike izvlači iz bolnica, veže žicom i baca u tenkovske rovove, koji ne žele živjeti u državi u kojoj diktator živi luksuznim životom dostojnim Luja XIV. dok narod uživa u redukcijama struje i goriva i čeka mlijeko u vrećici (jer je ono u tetrapaku preskupo za ljude normalnih primanja!) i “narodni” kruh s reguliranom cijenom, koji se proizvodi u ograničenim količinama, u dugim redovima. Oni vide da je NDH ubijala ljude, ali ne vide da su to oni također radili, nemaju ni trunke kritičnosti prema Titovu režimu. Tito je po njihovu mišljenju sve radio kako treba, jer je trebalo poraziti ustaše. A to je sveti cilj koji opravdava sva ubijanja i revolucionarni teror koji je u Jugoslaviji trajao dulje nego igdje (sve do 1952.!). Malo dulje nego u Kajinoj Estoniji.

Vatre palila i Hitlerova mladež

Tekst uskrslog Butkovića u Telegramu čak je naslovljen “Zagreb je 8. svibnja doista oslobođen. Tko misli suprotno, na Hitlerovoj je strani povijesti”. Evo, i Kaja iz Bruxellesa je na Hitlerovoj strani. Svi su bili na Hitlerovoj strani, osim druga Tita i druga Staljina. Nas su ionako u školi na TIPSS-u učili da je zapadna demokracija zapravo ljepše ime za kapitalizam, a kapitalizam je zapravo isto što i fašizam. Tako da, tko je za demokraciju, taj je Hitler. Dobar antifašist zato uvijek podržava ditktaturu druga Ti…, ovaj, proletarijata. E sad, ako ste pomislili, “ali oni u Estoniji su ’45. završili de facto okupirani od SSSR-a, pod Staljinovom čizmom”, pa sjetite se da smo i mi. I da je Tito bio najvjerniji Staljinov sluga još godinama nakon rata. I da je ubijanja u Hrvatskoj bilo puno više nego u Estoniji, i da to nije bila nikakva spontana osveta, kako to pokušavaju podvaliti antifašisti, nego organiziran i dobro planiran državni teror usmjeren dobrim dijelom protiv inteligencije (osim one “poštene”, poslušničke i beskičmenjačke, koja je degenerirala u režimske sluge i cinkaroše) i poslovnih ljudi.

I tu sad dolazimo do toga da nije slučajno da jedan Keleminec stoji nasuprot Daliji kao što je na svjetskoj izložbi 1937. nasuprot monumentalnom sovjetskom paviljonu koji je prikazivao nadnaravnog radnika i seljanku stajao jednako monumentalan i prijeteći njemački paviljon koji je projektiro Albert Speer. Kad ih pogledate, primijetit ćete istu estetiku. A estetika je odraz svega onog psihološkog i svjetonazorskog što leži ispod, odraz kolektivnog nesvjesnog. Neki će se sjetiti i podvale “Novog kolektivizma” iz Slovenije, koji je Partiji za Dan mladosti 1987. podvalio čuveni nacistički plakat Richarda Kleina iz iste 1937., samo su svastiku zamijenili petokrakom, a orla golubicom. Partija je zagrizla, a onda su pobjesnjeli, ali bilo je kasno. Isto tako, nije slučajno da je Hitlerova mladež (Hitlerjugend) redovito održavala svečanosti uz paljenje velikih vatri u prirodi. Ti rituali bili su ključni dio indoktrinacije, spajajući nordijski misticizam, germansku tradiciju i nacionalsocijalisičku ideologiju, promovirajući kolektivistički duh.

Najistaknutije vatrene svečanosti održavale su se za ljetnog suncostaja, u lipnju. Vatra je simbolizirala “germansku svjetlost” koja pobjeđuje tamu, slično kao i kod Trnjanskih kresova. Paljenje vatri, često nazivano “vatrene svečanosti” (Feuerrituale), služilo je za jačanje osjećaja zajedništva, bratstva i odanosti ideji i vođi. Mladi su stajali u krugu, pjevali partijske pjesme, marširali s bakljama i slušali govore o “krvi i tlu”, samo tamo nisu na udaru bili “ljudi iz Livna”, nego nego neki drugi. Ti su rituali bili dizajnirani da zamijene kršćanske blagdane i povežu mlade s poganskim, pangermanskim korijenima koje je nacistička stranka promicala. Ako se pitate u čemu je razlika, razlika je u tome što se kod domaćih jugo-antifa ne radi o pangermanizmu, nego o jednako malignom i toskičnom panslavizmu, bilo u integralnoj (s Rusijom) ili mini, južnoslavenskoj verziji. I što se vatre ne pale u lipnju, nego u svibnju. I što se ne slavi Hitlerov, nego Titov kult ličnosti. U Hrvatskoj zapravo ne postoji sukob fašizma i antifašizma, jer fašisti i ustaše ne postoje kao relevantna i organizirana politička snaga, nego antifašizma i prodemokratskih snaga.

Marku nisu oteli ustaški mikrofon

Marko Perković sudjelovao je na Hodu za život, čak se i popeo na pozornicu i s ostalima otpjevao “Lijepa li si”, a u Gradu je nastala frka. “Nije bio prijavljen”, kaže Tomašević. A zašto bi trebao biti prijavljen, i kome?! Rankoviću u Beograd? Pa nije održao koncert, otpjevao je jednu pjesmu zajedno sa zborom i ljudima. Hodao je za život kao i svi ostali. Bi li Marko trebao odmah na ulasku u Zagreb od Poglavarstva dobiti dozvolu za ulazak? Organizatori sami nisu mogli znati tko će sve doći niti ih treba biti briga, a je li im Thompson svoj dolazak najavio, ne znamo. I što da je bio prijavljen, bi li Tomašević zabranio Hod? Na temelju čega, kojeg zakona? Priopćenje Grada Zagreba pravno je nepismeno i ideološki zaslijepljeno. Ima li u gradskim uredima uopće ikakvog pravnika osim Sandre Benčić, da im objasni da Grad nije njihov feud ni privatna prćija? Treba li Marko tražiti dozvolu i ako zapjeva s ekipom u kafiću? Ipak, malo sam razočaran Tomicom. Očekivao sam da će na Zrinjevcu skočiti na paviljon, oteti Marku ustaški mikrofon i reći: “Nećeš pjevati dok je nas hrabrih partizana u ovome gradu.”

No ako su dobri s prijavljivanjem i zabranjivanjem, u Poglavarstvu baš nisu dobri s rješavanjem drugih, konkretnijih problema. Vjetar i kiša paralizirali su Zagreb, tramvaji velikim dijelom nisu vozili, autobusi isto tako, a Maksimirska je satima, sve do vremena kad većina građana tom cestom (nema obilaznog puta!) ide s posla, u četiri, bila blokirana jer je preko nje palo stablo, pa su stajali i automobili i tramvaji. Da se to dogodilo Bandiću, naslovi bi bili: “Kekin: Sramotno, padne malo kiše i javni promet se raspadne. Sve je to zbog korupcije, da se ne krade, pruge, tramvaji i autobusi bi se održavali i vozili bi”.

“Tomašević: Užas, nevjerojatna bahatost vladajućih koji na građane prebacuju odgovornost za probleme”. “Benčić: Kad mi dođemo na vlast, više se neće događati da zbog oluje grad bude potpuno paraliziran i da tramvaji ne voze maksimirskom satima zbog nesposobnosti u vođenju ZET-a”. Istina, Bandić bi se odmah pojavio s motornom pilom i praćen kamerama, demonstrativno bi prepilio stablo, pohvalio samog sebe u kameru, a iz Možemo bi rekli da je to populizam i besprizorna samohvala. I da stablo ne bi nikad ni palo da Bandić svoj posao radi kako treba. Ali problem bi vjerojatno ipak bio riješen puno brže.