14. rujna 1991. Zločini agresorske srpske vojske (Hrvatska Kostajnica) – Srbija organizirala 50 koncentracijskih logora za Hrvate

U mjestima gdje je srpski agresor slomio otpor golorukih branitelja ulazile su razularene individue u uniformama (JNA, četnici, šešeljevci, arkanovci, TO, lokalni Srbi i dr.) Starce, žene, djecu, a posebice mlađe i vojno sposobne muškarce, bez obzira na to da li su sudjelovale u obrani ili ne, odvodili su se u pripremljene logore pri mjestima i gradovima, koje su napadali. Logori su bili u Srbiji, dijelovima BiH i okupiranim dijelovima Hrvatske, a svi su bili pod nadzorom Beograda i agresorske Srbije.

U tim logorima vršena su razdvajanja po spolu, nacijama kao u doba nacizma, odvajani su Hrvati i ne-Srbi, a zatim su zatvorenici mučeni i mučki ubijani.

U logore je odvedeno mnoštvo Hrvata

Najmlađa ubijena osoba bila je samo šest(6) mjeseci stara, a najstarija osoba imala je 104 godine. Najmlađa silovana djevojčica imala je pet (5) godina, a najstarija je bila starica od 80 godina.

Hrvatska Kostajnica pala je 12/13. rujna 1991. godine u ruke četnika, a dan kasnije 14. rujna 1991. zarobljeni hrvatski branitelji, gardisti i policajci, provedeni su u zloglasni logor Manjača kod Banja Luke. U logore je odvedeno mnoštvo hrvatskih gardista i policajaca, kao i civila Hrvata.

Za vrijeme opsade grada počinjeni su zločini nad civilima u okolnim selima.

Pad brda Djed koje dominira gradom Kostajnice uzima se padom grada, a dogodio se 12. rujna. Srbi su zarobili 60 policajaca i gardista na Djedu i prijetili njihovim ubijanjem ukoliko se preostali branitelji Kostajnice ne predaju. U gradu je nastalo rasulo te se dio branitelja odlučio na proboj, dok je dio zarobljen i odveden u logore Glinu i Manjaču kod Prijedora.

Za vrijeme napada na Kostajnicu i nakon njenog pada počeli su brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom grada i okolnih mjesta. Tako je još za vrijeme opsade grada ubijeno 20 civila Hrvata u okolnim selima Graboštanima, Majuru i Stublju. Nakon pada grada došlo je do brojnih ubojstava na raznim mjestima kao što su Volinja, Kostrići (gdje je ubijeno i dvoje djece od 2 i 4 godine) i drugo.

Srbijanski nacistički logori smrti – mučilišta osnovana na etničkom principu za ne-Srbe

Najmlađa ubijena osoba bila je samo šest(6) mjeseci stara, a najstarija osoba imala je 104 godine. Najmlađa silovana djevojčica imala je pet(5) godina, a najstarija je bila starica od 80 godina.

„U Srbiji i privremeno zaposjednutim područjima Hrvatske ima ukupno 50 koncentracijskih logora. U njima se na današnji dan nalazi još 5.969 Hrvata i drugih nesrpskih građana, 1992. predsjednik saborskog odbora za ljudska prava Neven Jurica Amnesty International, Helsinki Watchu, Međunarodnoj helsinškoj federaciji i lordu Carringtonu.

Preživjele su se odvodile u koncentracijske logore u Srbiji, Crnoj Gori, aiu niz logora je bio u tada okupiranom teritoriju RH.

Zatočenici izloženi teškim mukama

Više od 10.000 osoba prošlo je kroz razne oblike zatočenja u tranzitima. Dok je u srpskim koncentracijskim logorima bilo više od 8.000 zatočenika. Boravak u koncentracijskim logorima trajao je od nekoliko dana do dvije godine i više.

Zatočenici su bili izloženi teškim mukama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to muškaraca, žena i djece. Pri ulasku u logore, zatočenici vezani plastikom i žicom, premlaćivani su palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u takozvanom “špaliru” policajaca, vojnika i civila.

Komisija UN-a objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno kako je u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 (četristoosamdeset) logora u kojima su internirane i vojne i civilne osobe.

Strašna mučenja, silovanja i ubijanja

Prema navodima Komisije, od tog broja je približno 300 logora prijavljeno sa strane jednog ili više neutralnih izvora te se postojanje tih logora Komisija smatra potvrđenim, a približno 180 logora je prijavljeno sa strane ne-neutralnih izvora, te ih komisija vodi pod oznakom “nepotvrđeno”.

Prema istom Izvješću, približno 330 srbijanskih logora nalazilo se na području BiH, približno 50 (plus 30 nepotvrđenih) na području okupiranih dijelova Hrvatske, a približno 70 na području Srbije i desetak Crne Gore.

Tema srpskih koncentracijskih logora za Hrvate iz Hrvatske i BiH, te strašna mučenja, silovanja i ubijanja sustavno se zanemaruje u hrvatskim medijima i politici. Može se reći da se to čak i namjerno čini s obzirom na veličinu zlodjela i strahota koje su se tamo događale. Paradigma iz slučaja Zec i ovdje se ponavlja.

Dok se za preko 400 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu ne zna gotovo ništa, kao ni za brojne ubijene hrvatske obitelji, jedan slučaj na drugoj strani uzet je kao simbol kojim se htio stigmatizirati cijeli Domovinski rat i borba za slobodu. Tako su i ovdje događanja u zatvorima Lora, Kerestinec i drugdje puno poznatija nego mnogo veći strahote koje su se događale u desetinama logora koje su krvnici držali za Hrvate.