16. RUJNA 1991. – JNA SE PREDAJE U SREDIŠTU SLAVONSKOG BRODA: Kako je pala vojarna „Ivan Senjuk Ujak“
Slavonski Brod 15. i 16. rujna 1991. nije vodio samo borbu za jedan vojni objekt. U središtu grada nalazio se garnizon JNA koji je nadzirao važne prometne pravce, Savu i prilaze tvrđavi. Oko njega su bili škola, bolnica, sportska dvorana, stambene zgrade i središte grada.
Borbe su počele 15. rujna iza 19 sati. Oko 18 sati sljedećeg dana garnizon se predao hrvatskim snagama. Prema službenom zapisu Grada Slavonskog Broda, predalo se približno dvadeset oficira i oko stotinu vojnika. Službena gradska kronologija oslobađanja vojarne
Garnizon u središtu grada
Vojarna „Ivan Senjuk Ujak“ bila je sjedište 670. pontonirskog bataljuna, postrojbe podređene 17. tuzlanskom korpusu JNA. Arhivska građa pokazuje da garnizon nije bio klasična tenkovska vojarna s velikim količinama teškog naoružanja. Jezgru su činile pontonirske i inženjerijske postrojbe, dok su se važna skladišta naoružanja i opreme nalazila i u objektima u Bukovlju i Gromačniku.
To je važno za razumijevanje cijele akcije. Hrvatskim snagama nije bilo dovoljno zauzeti samo središnju vojarnu. Istodobno je trebalo blokirati i preuzeti okolne objekte u kojima se nalazilo Teritorijalne obrane, streljiva i drugog materijalno-tehničkog sredstva. Znanstveni rad Domagoja Zovaka i Gordane Slanček o garnizonu JNA
Blokada, pregovori i prijetnja deblokadom
Nakon odluke hrvatskog državnog vrha o blokadi vojarni, hrvatske su snage presjekle dotok vode, struje i telefonskih veza. JNA je 15. rujna pokušala pritisnuti brodski Krizni štab prijedlogom za deblokadu. U pismu je tadašnji zapovjednik garnizona major Janko Radmanović upozorio da su vojnici bez osnovnih uvjeta i da bi pokušaj deblokade mogao imati teške posljedice.
Odgovor Kriznog štaba bio je jasan: predaja garnizona i svih objekata, zajedno s oružjem i opremom, ili slijedi napad. Prijepis Radmanovićeva prijedloga i odgovora Kriznog štaba
Kada pregovori nisu uspjeli, oko 19 sati počela je pucnjava. JNA je iz vojarne djelovala prema gradu, a hrvatski su izvori bilježili i minobacačku vatru iz prekosavskih položaja. Stradali su objekti u središtu Broda: gradska knjižnica je zapaljena, oštećene su zgrada KKD-a, tadašnja skupština općine, stambene zgrade i vozila.
Tko je vodio hrvatske snage?
Odgovor nije moguće svesti na samo jedno ime jer je akcija imala zajedničku civilno-vojnu zapovjednu strukturu.
Krizni štab, na čelu s Franom Piplovićem i Jozom Meterom, objedinjavao je političke, civilne i vojne funkcije. Za operativno vođenje same akcije oslobađanja, prema svjedočenju Krešimira Šipoša, određen je upravo Šipoš, tada zapovjednik 3. bojne 3. gardijske brigade „Kobre“. Njegov zamjenik bio je Stjepan Vuković, zapovjednik brodske Specijalne policije, dok je Josip Zvirotić kao zapovjednik 108. brigade sudjelovao u usklađivanju borbenih zadaća.
U akciji su sudjelovali:
pripadnici 3. bojne 3. gardijske brigade,
Specijalna policija i druge policijske snage,
postrojbe 108. brigade ZNG-a,
pripadnici 108. brigade okupljeni u skupini „Čavke“ pod zapovjedništvom Mile Golubića,
Narodna zaštita i građani koji su pomagali u osiguranju, izvlačenju ranjenih i logistici.
Sam Josip Zvirotić kasnije je naglašavao da je vojni dio operacije vođen iz zapovjedništva 108. brigade. To nije suprotno Šipoševu svjedočenju, nego pokazuje da je akcija imala više razina zapovijedanja: Krizni štab donosio je političko-operativne odluke, Šipoš je određen za zapovjednika akcije, a pojedine su postrojbe zadržale vlastitu unutarnju zapovjednu strukturu. Svjedočenje Krešimira Šipoša o zapovjedništvu akcije i razgovori sa Šipošem, Vukovićem i Zvirotićem
Bukovlje i Gromačnik – oružje prije završnog udara
Dok se oko Tvrđave vodila borba, hrvatske su snage napadale i objekte u Bukovlju i Gromačniku.
Bukovlje je blokirano i osvojeno 15. rujna. Ondje se nalazilo skladište naoružanja Teritorijalne obrane, a nakon predaje zarobljeni materijal odmah je počeo biti izvlačen i razvožen prema sigurnijim položajima. Sudionici su poslije svjedočili da su mnogi ljudi do tada imali samo puške, pištolje ili gotovo nikakvo oružje.
Gromačnik je osvojen ujutro 16. rujna. Prema svjedočenju Josipa Zvirotića, na ulaz je doveden tenk M-48. Budući da hrvatske snage nisu imale pravo borbeno streljivo, ispaljeno je vježbovno zrno. Psihološki učinak bio je dovoljan da se posada odluči na predaju. Razgovor s Josipom Zvirotićem o Gromačniku i oslobađanju vojarne
„Osa“ s Gromačnika odmah korištena protiv Tvrđave
Najvažniji potvrđeni primjer neposredne uporabe zaplijenjenog oružja vezan je uz protuoklopno sredstvo „Osa“.
Josip Zvirotić opisao je da je Zdravko Šimunović s visokog objekta na Korzu ispalio zarobljenu „Osu“ prema spremištu goriva u tvrđavi. Oružje je prethodno preuzeto u Gromačniku. Taj je pogodak, prema Zvirotićevu svjedočenju, snažno utjecao na moral branitelja vojarne i odnos snaga u završnici borbe.
Drugim riječima, Bukovlje i Gromačnik nisu bili sporedne epizode. Njihovo osvajanje hrvatskim je snagama donijelo ono što im je najviše nedostajalo – oružje, streljivo, tehniku i mogućnost snažnijeg pritiska na glavni garnizon.
Važno je pritom ne izmišljati precizan popis ili broj zaplijenjenog naoružanja. Za samu vojarnu „Ivan Senjuk Ujak“ u javno dostupnim izvorima nema jedinstvenog, provjerenog inventara koji bi razdvojio što je preuzeto u Tvrđavi, a što u Bukovlju i Gromačniku. Pouzdano se može reći da je preuzeto naoružanje Teritorijalne obrane, streljivo i vojna oprema, a dio tog materijala odmah je razvezen na položaje.
Promjena zapovjednika i konačna predaja
Tijekom 16. rujna došlo je i do promjene na čelu garnizona. Janka Radmanovića zamijenio je kapetan prve klase Radisav Stojanović. Prema arhivskim i veteranskim zapisima, Stojanović je zapovijedao samo nekoliko sati, ali se predaja nije dogodila odmah.
Borbe su se nastavile, uz povremene pregovore i ultimatume. Hrvatski su zapovjednici procjenjivali da bi izravan ulazak u tvrđavu mogao izazvati nove civilne žrtve. Vatra je bila snažna, a debele fortifikacijske zidine braniteljima JNA davale su prednost.
Oko 18 sati 16. rujna hrvatske su snage ponovno zatražile predaju. Ovoga puta bijele zastave označile su kraj otpora.
Službeni brodski zapisi navode predaju oko dvadeset oficira i stotinjak vojnika, uz tri građanska lica u garnizonu. U jednom širem pregledu oslobađanja vojarni navode se drukčiji podaci – 18 oficira i dočasnika te 150 vojnika. Razlika vjerojatno proizlazi iz toga što izvori ne računaju isti obuhvat: samo glavnu vojarnu, cijeli garnizon ili sve osobe preuzete u okolnim objektima. Zbog toga je najpoštenije primarnim podatkom držati lokalni službeni zapis, a drugu brojku navesti kao varijantu izvora. Pregled oslobađanja vojarni prema HMDCDR-ovoj građi
U akciji nije bilo poginulih. Službeni gradski i veteranski zapisi navode sedam ranjenih civila te 26 ranjenih pripadnika ZNG-a i MUP-a. Zarobljeni pripadnici JNA, među njima i ranjenici, zbrinuti su u brodskoj bolnici, a dio ih je nakon ispitivanja i presvlačenja upućen u razmjenu ili vraćen kućama. Sjećanje sudionika Mile Golubića na predaju i zbrinjavanje zarobljenika
Oslobođena vojarna, naoružan grad
Pad „Ivan Senjuka Ujaka“ imao je daleko veći učinak od simboličnog uklanjanja JNA iz središta Broda. Hrvatskim je snagama otvoren prostor za sigurnije djelovanje uz Savu, prekinuta je neposredna prijetnja iz garnizona, a preuzeto oružje počelo je kružiti prema položajima gdje ga je bilo najpotrebnije.
Stjepan Vuković prisjetio se da su pripadnici Specijalne policije već sljedećeg dana odlazili prema Vukovaru s pomoći, streljivom i zadaćama izvlačenja ranjenika. To je bila stvarna vrijednost zaplijenjenog materijala: nije ostao u skladištu, nego je odmah pretvoren u borbenu sposobnost.
Tvrđava je nakon predaje izgubila vojnu funkciju. Hrvatska vojska predala ju je Gradu Slavonskom Brodu u ožujku 1994. godine. No njezina ratna uloga ostala je zapisana u jednoj rečenici koja je tog rujna obišla Brod: Bastilja je pala.
Izvori
Izvor:PHB
