17. listopada 1991. Ilok – genocidno protjerivanje cijelog grada

Etničko čišćenje na rasističkoj osnovi mržnje prema jednom narodu, 46 godina nakon propasti nacizma, napravila je Titova JNA.

Ta JNA, koja je, u stvari, trebala štiti ugrožene Hrvate od prijetnji Srba koji su već počeli ubijati po Hrvatskoj. No, zašto 35 godina DORH nije podnio tužbe protiv vrha JNA i vrha Srbije za etničko čišćenje i genocid u Iloku i čitavom Srijemu? 

Grad su okružile postrojbe JNA spremajući se razoriti ga umjesto obraniti ga od podivljalih paravojnih jedinica Srba koji su već napravili pokolje u Lovasu, Šarengradu, Tovarniku, Bapskoj i ostalim mjestima iločkog kruga.

Najbliži slobodni teritorij Iloku u tom trenutku bio je udaljen čak 25 kilometara. Zbog toga je nevino civilno hrvatsko stanovništvo pod prijetnjom smrti bilo prisiljeno napustiti Ilok.

JNA, koja je zapravo trebala štititi Hrvate od ubilačkih prijetnji Srba iz Bačke Palanke, Šida i okolnih mjesta, je grad nakon protjerivanja tisuća Hrvata jedonstavno predala u ruke Srbima. Srbima, koji su u Iloku bili velika manjina u od svega 7,14% na popisu stanovništva 1991. godine, a taj su grad proglasili ni manje ni više nego – srpskim, s namjerom da ga priključe Srbiji!

Tako je JNA, kako nam je lagano 45 godina „slavna Titova vojska svih naroda Jugolsavije“ i „nasljednica slavnih partizana antifašista“, zajedno sa svojim pomagačima četnicima i drugim paravojnim jedinicama, nastavila provoditi genocid nad Hrvatima etnički čisteći sva područja pod svojim nadzorom.

Referendum

Gradska skupština Iloka 12. listopada 1991. odlučuje da se ide na referendum da građani sami odluče o sudbini i prijetnjama smrti gradu koji je sa svih strana bio okružen JNA i četnicima.

Dana 13.listopada 1991. građani Iloka izlaze na referendum u situaciji kad je grad potpuno okružen, a prva slobodna teritorija udaljena je 25 km. Svaki oružani otpor bio bi uzaludan, a dodatno je situaciju otežavala činjenica da je grad bio pun civila iz okolnih mjesta koji su spas pronašli u Iloku. Na referendumu je odlučeno da se prihvati odlazak iz grada te je u Šidu 14. listopada 1991. u prisutnosti generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i članova Europske komisije potpisan sporazum o iseljenju hrvatskog stanovništva iz grada Iloka. 

Isti dan jedinice JNA ulaze u mjesta Šarengrad, Bapska i Mohovo te počinju mučenja i ubijanja nad stanovnika koji su se tamo nalazili.

Pripadnici ZNG-a i pojedine skupine građana nisu vjerovali u potpisani sporazum te se u noći sa 15. na 16. listopada skupina branitelja odlučuje se za proboj te nakon tri dana stižu u Lipovac.

Kolona od 8000 ljudi – civila, staraca, žena i djece

Na današnji 17. listopada 1991 g. kolona od 8000 ljudi – civila, staraca, žena i djece – morali su napustiti svoj grad Ilok samo zato što su Hrvati i kreću na put dugačak više od 40 km u Lipovac, prvo slobodno mjesto u Hrvatskoj. Ako je hrvatsko pravosuđe za Ilok i strahote koje su tamo doživjeli Hrvati presudilo genocid, sigurno ga nije organizirao osobno i samo Dragoljub Anđelković. Što je bilo vrhom zločinačke organizacije zvane JNA na čelu s Veljkom Kadijevićem, Blagojem Adžićem i drugima – pitanje je za DORH i hrvatske institucije?

Za ovaj zločin genocida je trebao odgovarati cijeli vojni vrh JNA i politički vrh Srbije, kao i parlamentarci u Srbiji koji su bili organizatori paravojnih postrojbi koje su ubijale u Iloku, Mohovu, Bapskoj, Šarengradu i Lovasu. No, osuđen je samo potpisnik dokumenta o iseljavanju u Šidu Dragoljub Anđelković u Osijeku 2001. godine (naravno, nedostupan hrvatskom pravosuđu). U presudi anđelkoviću piše da je „za počinjenje kaznenog djela genocida utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 15 godina, a za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kazna zatvora u trajanju od 20 godina, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina“. 

Ako je hrvatsko pravosuđe za Ilok i strahote koje su tamo doživjeli Hrvati presudilo genocid, sigurno ga nije organizirao osobno i samo Dragoljub Anđelković. Što je bilo vrhom zločinačke organizacije zvane JNA na čelu s Veljkom Kadijevićem, Blagojem Adžićem i drugima – pitanje je za DORH i hrvatske institucije?