17. RUJNA 1991. – JNA ZAUZIMA HE PERUĆU, A MLADIĆ PRIJETI RUŠENJEM BRANE

Dana 17. rujna 1991. pripadnici bivše JNA i srpske paravojne snage zaposjeli su hidroelektranu Peruća, branu i prostor akumulacijskog jezera. Tim događajem nije izgubljena samo jedna elektrana. Hrvatska je izgubila nadzor nad ključnom točkom sustava Cetine – nad mjestom koje je istodobno proizvodilo električnu energiju, reguliralo vodotok i štitilo naselja u dolini od velikih voda.

Toga dana počinje šesnaestomjesečno razdoblje u kojem će brana iznad Cetinske krajine postati sredstvo pritiska i potencijalno oružje za izazivanje katastrofe.

Objekt koji nije bio samo elektrana

HE Peruća nalazi se na Cetini, oko 16 kilometara uzvodno od Sinja. Brana je visoka 65 metara, izgrađena je 1958., a hidroelektrana je puštena u pogon 1960. godine. U početku su ugrađena dva agregata, svaki snage 20,8 megavata.

Prema službenim podacima HEP-a, akumulacija Peruća bila je prvi i najveći spremnik vode u cetinskom hidroenergetskom sustavu, s korisnim volumenom od približno 565 milijuna kubičnih metara. Njezina je zadaća bila osigurati vodu za proizvodnju električne energije tijekom sušnog razdoblja, ali i regulirati velike vode te štititi Hrvatačko i Sinjsko polje.

Zato se nadzor nad Perućom nije mogao promatrati samo kroz broj megavata. Tko je držao branu, držao je i upravljanje vodom koja je tekla prema nizvodnim hidroelektranama, Trilju i Omišu.

HE nije pala nakon bitke za vojarnu

Preuzimanju objekta prethodilo je granatiranje. Prema svjedočenju tadašnjeg direktora Josipa Macana, HE Peruća bila je gađana topničkim granatama tijekom kolovoza i rujna 1991. Nakon novih napada 17. rujna naređeno je isključenje elektrane i zaustavljanje turbina.

U objektu su se tada nalazili ljudi koji su održavali pogon i osiguravali postrojenje: dva voditelja smjene, dvojica uklopničara, dvojica radnika na turbinama i četvorica čuvara. Svjedočenje ne opisuje posebnu hrvatsku vojnu posadu koja bi branila elektranu, nego pogonsko osoblje i zaštitare koji su, nakon granatiranja, napustili objekt.

Nakon njihova odlaska JNA i srpske paravojne snage nisu zauzele napuštenu zgradu bez šire važnosti. Preuzele su branu, strojarnicu, upravljačke uređaje i mogućnost odlučivanja o tome koliko će se vode ispuštati iz akumulacije.

Kad su zatvoreni ispusti, voda postaje prijetnja

Nakon okupacije zatvoren je donji ispust, a podignuta je i ustava na evakuacijskom preljevu. Time je zaustavljeno redovito ispuštanje vode iz jezera. Razina akumulacije počela je rasti, a krajem prosinca 1991. približila se kritičnoj granici.

Opasnost nije bila samo u tome da će netko jednoga dana namjerno otvoriti ustave. Visoka razina vode stvarala je pritisak na samu branu. Postojala je opasnost prelijevanja preko krune i oštećenja glinene jezgre, što bi moglo dovesti do nekontroliranog urušavanja.

Na pregovorima 1. siječnja 1992. ustava preljeva spuštena je za približno 90 centimetara, čime je opasnost privremeno smanjena. Međutim, osnovni problem nije riješen: okupatori su i dalje držali objekt, a u injekcijsku odnosno kontrolnu galeriju i preljevnu građevinu postavljen je eksploziv. HEP i vojnostručni izvori navode količinu od 20 do 30 tona, uz različito datiranje njegova postavljanja.

U srpnju 1992. nadzor nad branom preuzeo je UNPROFOR. No međunarodni vojnici nisu uklonili eksploziv, a opasnost je ostala. Brana je formalno bila pod međunarodnim nadzorom, ali je njezina sudbina i dalje ovisila o tome hoće li netko aktivirati eksploziv i hoće li se na vrijeme uspjeti spustiti razina vode.

Zašto je Peruća bila strateška?

HE Peruća nije bila klasičan vojni cilj poput vojarne, skladišta ili raskrižja. Njezina je strateška važnost proizlazila iz činjenice da je bila dio jedinstvenog sustava upravljanja vodama i proizvodnje električne energije.

Okupacijom je ugrožena regulacija vodotoka Cetine i rad nizvodnih hidroelektrana, među kojima su HE Đale, HE Kraljevac i HE Zakučac. Istodobno je ugrožena sigurnost naselja u Hrvatačkom i Sinjskom polju, a potom i područja uz Cetinu sve do Omiša.

Brana je tako pretvorena u svojevrsnog taoca. Njezina se vrijednost više nije mjerila samo električnom energijom koju je proizvodila, nego i količinom vode koja se mogla zadržati, usmjeriti ili iznenada pustiti prema naseljenim područjima.

Prijetnja je počela 17. rujna 1991.

Prema kasnije objavljenim svjedočenjima, Ratko Mladić već je krajem rujna 1991. prijetio da će brana biti minirana. U mjesecima koji su slijedili, uz visoku razinu akumulacije i eksploziv postavljen na osjetljivim dijelovima objekta, Peruća je postala mnogo više od okupirane hidroelektrane.

Postala je prijetnja vodenim valom koji bi krenuo niz Cetinu.

Procjene o posljedicama nisu se u svim izvorima podudarale – spominjalo se između 30.000 i 40.000 ugroženih ljudi, uz opasnost za niz naselja, hidroelektrana i prometnica. Zajednička je, međutim, bila procjena da bi rušenje brane izazvalo katastrofu koja bi se od Sinja i Trilja širila prema Omišu.

Upravo zato 17. rujna 1991. treba promatrati kao početak, a ne kao usputnu epizodu uoči događaja iz siječnja 1993. Toga dana JNA i srpske paravojne snage preuzele su objekt koji je povezivao energiju, vodu i sigurnost cijele Cetinske krajine. Zatvaranjem ispusta i postavljanjem eksploziva okupacija je dobila novu dimenziju: brana je pretvorena u sredstvo ucjene, a njezino moguće rušenje u prijetnju stanovništvu nizvodno.

Eksplozija 28. siječnja 1993. bila je završni čin te prijetnje. Njezini su korijeni nastali 17. rujna 1991., kada je Peruća izgubljena pod topničkom vatrom, a s njom i nadzor nad branom iznad Cetinske krajine.

Izvori: HEP – HE Peruća, HEP – Kako su spašeni stanovnici nizvodno od Peruće, HOPS – Elektroprijenos Hrvatske u Domovinskom ratu, Hrvatski vojnik – Kameni div koji nije popustio, Nacional – svjedočenje Josipa Macana