2. SVIBNJA 1991.: MASAKR U BOROVU SELU KOJI JE NAJAVIO KRVAVI RAT PROTIV HRVATSKE

Malo je reći da je hrvatska javnost bila šokirana i zatečena surovim masakrom nad mladim redarstvenicima što su ga 2. svibnja 1991. godine u Borovu Selu počinili srpski teroristi uz pomoć svoje subraće iz Srbije. Krvoproliće je organizirano i provedeno planski, iz zasjede, pri čemu je ubijeno 12, a ranjeno 23 pripadnika MUP-a Republike Hrvatske, čime je objavljen bespoštedni rat protiv svega što je hrvatsko. Činjenica da su tijela žrtava bila masakrirana (čak i sjekirama) i neka od njih unakažena do neprepoznatljivosti, samo je dodatno konsternirala javnost. Naime, najveći dio hrvatskih građana, do tada nije mogao ni zamisliti da bi se takvo divljaštvo moglo dogoditi i da su barbarski zločini te vrste mogući u posljednjem desetljeću XX. stoljeća.

 U Borovu Selu, tog 2. svibnja 1991. godine, krvnički su ubijeni:

STIPAN BOŠNJAK (1956.) iz Nuštra

ZDENKO PERICA (1965.) iz Nuštra

ŽELJKO HRALA (1968.) iz Ivankova

JANKO ČOVIĆ (1965.)  iz Ivankova

JOSIP CULEJ (1966.) iz Jarmine

ANTUN GRBAVAC (1961.)  iz Nijemaca

MLADEN ŠARIĆ (1965.) iz Novih Jankovaca

ZORAN GRAŠIĆ (1969.) iz Otoka

LUKA CRNKOVIĆ (1970.) iz Otoka

IVICA VUČIĆ (1961.) iz Vinkovaca

MARINKO PETRUŠIĆ (1966.) iz Tovarnika i

MLADEN ĆATIĆ (1971.) iz Županje

 Ranjena su 23 hrvatska redarstvenika (mnogi teško), a poginulima i ranjenima nitko nije pružio pomoć. Pripadnici postrojbe "JNA" kojom je zapovijedao potpukovnik Dušan Lončar ("Druge proleterske mehanizovane brigade") osiguravali su ovu akciju terorista i pojavili se na mjestu događaja (kako bi tobože napravili tampon zonu između "sukobljenih strana"), ali tek nakon što su srpski ekstremisti izvršili ovaj masovni zločin i prestali pucati.

 Samo tri dana nakon ovog zločina (u nedjelju, 5. svibnja), TV Beograd i TV Novi Sad prikazali su specijalnu propagandnu emisiju uživo ("Srbi u Hrvatskoj - proleće 1991") u kojoj su pored ostalih gostovali i ratni huškači: vođa terorista i zločinac iz Borova Sela, Vukašin Šoškoćanin, Brana Crnčević i Toma Fila i čiji je cilj bio otrovnim riječima mržnje prema Hrvatima rasplamsati požar i mobilizirati za rat srpsko javno mnijenje na području cijele tadašnje SFRJ. Zločin se pokušavao opravdati "ustankom ugroženog srpskog naroda" kojem, tobože, u Hrvatskoj "preti genocid", uz laži kako se "u Tuđmanovoj endehaziji već ubija i kolje Srbe". Pokolj u Borovu Selu se masovno slavio među Srbima - i to ne samo u Srbiji, istočnoj Slavoniji i Hrvatskoj, nego i u drugim krajevima tadašnje SFRJ s većinskim srpskim stanovništvom kao junačko djelo i početak "Trećeg srpskog ustanka" i ta je euforija ovladala najvećim dijelom srpskog nacionalnog korpusa u okviru tadašnje Jugoslavije, što se u cijelosti uklapalo u politiku Slobodana Miloševića i njegovih trabanata u Kninu i Banja Luci.

 Istoga dana, 2. svibnja 1991. godine, na brdu Štikovača iznad Polače (kod Zadra) ubijen je 23 godišnji pripadnik Specijalne policije Republike Hrvatske, Franko Lisica.

 Namjera širenja sukoba i izazivanja krvoprolića širih razmjera bila je očita i srpski teroristi nisu prezali ni od čega kako bi to postigli. Beograd je vukao konce, a Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić i njihove pristaše bili su samo poslušni izvršitelji tih naloga.

Bio je to uvod u krvavi rat protiv svega što je hrvatsko

 Surovo krvoproliće, bestijalni, okrutni, zvjerski masovni zločin što su ga bez ikakvog povoda i razloga ekstremisti iz Borova Sela uz pomoć svoje subraće (četnika) iz Srbije počinili u ovom mjestu prije 33 godine (2. svibnja 1991. godine), bio je nažalost, tek najava onoga što će uslijediti.

 Događaj je to kojim je (nakon prvih oružanih provokacija srpskih terorista u Pakracu i na Plitvicama i prve hrvatske žrtve - mladog redarstvenika Josipa Jovića), Hrvatskoj, hrvatskom narodu i njezinim građanima najavljena krvava agresija, bespoštedni rat s ciljem istrebljenja svega što nije srpsko i etničko čišćenje do zapadne linije: Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag.

 Kako je već rečeno, krvoproliće u Borovu Selu je šokiralo javnost u tadašnjoj Jugoslaviji i unijelo strah i zebnju među sve koji nisu pristajali uz ideju "Velike Srbije". U Hrvatskoj ljudi nisu mogli vjerovati da su se mnogi njihovi dojučerašnji susjedi s kojima su odrastali, sretali se svakodnevno na ulici, pozdravljali se, međusobno pomagali i živjeli u miru, odjednom pretvorili u krvoločne zvijeri. Sve do tada, Hrvati su se nadali da su događaji u Pakracu i na Plitvicama ipak samo pojedinačni incidenti nakon kojih će doći do smirivanja strasti i kakvog-takvog političkog dogovora. No, zločinci iz Borova Sela i njihova četnička subraća s lijeve obale Dunava otvorili su im oči.

 Upliv srpske propagande koja je svim sredstvima i agresivno trovala vlastiti narod lažima o "ugroženosti" i Srbe u Hrvatskoj i BiH poticala na "otpor" demokratskim promjenama, imala je razoran učinak i mnoge od tih dojučerašnjih susjeda pretvorila u bestijalne zločince zatrovane mržnjom, koji su u ime "Velike Srbije" bili pripravni ubijati, rušiti, paliti, pljačkati i silovati, u čemu su im izdašnu pomoć pružali ekstremisti iz Srbije predvođeni političkom, intelektualnom i crkvenom elitom. Tako se u toj bolesnoj vizuri onih koji su bili opčinjeni velikosrpskom idejom, ona shvaćala kao nacionalni cilj prvog reda i uvjet opstanka srpskog naroda.

 Hrvatski redarstvenici iz PU Vinkovci na čelu sa zapovjednikom Stipanom Bošnjakom, smišljeno su uvučeni u postavljenu zasjedu, gdje su ih iza kapija, ograda, prozora, u potkrovljima kuća i na terasama čekale ubojice spremni i naoružani snajperima, tromblonima i automatskim puškama. Pored domaćih ekstremista predvođenih Vukašinom Šoškoćaninom, u zločinu su sudjelovali i oni iz Srbije i Vojvodine, u većini četnici Mirka Jovića,  Rada Čubrila i Vojislava Šešelja.

 Ova operacija nije se mogla provesti bez dopuštenja političkog vrha Srbija i suradnje s dijelom saveznog državnog vodstva, te s "JNA" i tajnim službama (KOS-om i SDB-om) i to je bilo jasno od samoga početka, nakon što je na mitingu na Gazimestanu (pred milijun i pol Srba) još 28. lipnja 1989. godine Slobodan Milošević najavio mogućnost "oružanih bitaka", što je bio otvoreni poziv srpskim fašistima i signal kako je politički vrh Srbije uz njih.

 Uskoro su i sami organizatori pokolja, pred kamerama i srbijanskim novinarima potvrdili što se dogodilo u Borovu Selu, hvaleći se ovim svojim "podvigom". Unatoč svemu, srpska propaganda nastavila je ponavljati laži o "opravdanoj pobuni srpskog naroda", s nakanom da se pokolj prikaže kao reakcija naroda koji je primoran "braniti se od terora i pokolja koji mu se sprema".

Pomno planiran, organiziran i pripremljen zločin, a ne "pobuna"

 Postoje nepobitni dokazi koji govore u prilog tomu da su pored Vukašina Šoškoćanina i njegovih domaćih ekstremista, glavni egzekutori u ovom pokolju bili četnički zločinci, profesionalne ubojice iz Srbije, odnosno Vojvodine, što u cijelosti obara tezu da je u pitanju "spontana pobuna". Sama činjenica da je sve planirano i organizirano tjednima prije, dovoljno govori o kakvoj je "spontanosti" riječ.

 U vojvođanskom podunavskom pojasu, na lijevoj obali Dunava, četnici su se krajem siječnja 1991. godine (već nakon višekratnih televizijskih emitiranja poznatog filma SSNO-a o generalu Špegelju i "naoružavanju paravojnih formacija HDZ-a")  počeli sporadično okupljati na salašima oko Vajske, Bođana, Žive i Labudnjače, otkuda su se povremeno prebacivali na područje Hrvatske (uglavnom u Borovo Selo, Negoslavce, Pačetin, Bobotu i Veru) – čemu su svjedočili svi oni koji su živjeli u tom kraju Podunavlja, pa i naši Hrvati. I s protokom vremena, ove su aktivnosti četnika bile sve življe.

Spomenik junacima: podsjećanje na one koji su svoje živote dali za slobodu Hrvatske

(Adresa slike)

 Tijekom ožujka i  travnja (u vrijeme prvih režiranih "izbjega" Srba iz istočne Slavonije na lijevu obalu Dunava, podizanja srpskih barikada na vukovarsko-borovskom i osječkom području i  nakon serije mitinga što su ih srpski ekstremisti održali u Borovu Selu, Dalju, Belom Manastiru i Jagodnjaku s ciljem stvaranja nemira i daljnje mobilizacije svojih ekstremista), aktivnosti ekstremnih srpskih stranaka i četnika na terenu jačaju. Od početka je očito kako sve to čine uz potporu srbijanskih i vojvođanskih vlasti - jer operacija se koordinira s njihovom policijom i operativcima tajnih službi (SDB-om i KOS-om), a zapaženu ulogu u svemu ima i Narodna skupština Srbije čiji zastupnici (poput Milana Paroškog, Brane Crnčevića, Batrića Jovanovića i drugih) šire mržnju, stvaraju ozračje antihrvatske histerije i daju otvorenu potporu srpskom ekstremizmu u Hrvatskoj uz ratne pokliče i pozive na ratni sukob.

 Zločinu u Borovu Selu prethode brojni srpski mitinzi na kojima se osim Vojislava Šešelja, Milana Paroškog, Lukijana Vladulova i drugih istaknutih srpskih ekstremista, pojavljuje i Stanko Cvijan, ministar u Vladi Srbije za Srbe izvan Srbije. Oni svojom ratničkom retorikom i izljevima mržnje prema Hrvatima potiču domaće Srbe na "otpor", uz bombastične tvrdnje o "srpskoj zemlji" na kojoj su Hrvati "uljezi", a oni te uljeze koji ih "ugrožavaju" imaju pravo ukloniti i silom, odnosno pobiti.

 O koncentraciji naoružanih četničkih skupina u samom središtu Borova Sela, autoru ovoga teksta osobno je svjedočio S. D., Hrvat iz Vukovara, koji je u prvoj polovici travnja obavljao građevinske radove na jednoj privatnoj kući u ovom mjestu. On je potvrdio kako je "Borovo Selo puno do zuba naoružanih četnika koji su smješteni u Omladinski dom (tzv. disco-klub)", te da ih je viđao "na ulici i u kavani 'San Marino'", kako "slobodno šeću s automatskim oružjem u rukama i prekriženim redenicima preko grudi". Nakon što je to ugledao, S. D. je napustio posao i odmah krenuo natrag u Vukovar. Usput je ophodnji "JNA" prijavio što je vidio u Borovu Selu, nakon čega su mu oni rekli da će sve to biti "provjereno".

 Svi žitelji Borova Sela, pa i mnogi koji su živjeli u okolici,  znali su dobro što se tamo događa, ali ne i što se sprema, jer naoružanih četnika u to je vrijeme bilo na barikadama širom istočne Slavonije. Nije trebala posebna mudrost kako bi se zaključilo da sve to ima neku krajnju svrhu i cilj, međutim, osim organizatora srpske "pobune" i njihovih nalogodavaca, nitko nije mogao pretpostaviti da će rat protiv Hrvatske započeti upravo ovdje. Malobrojni Hrvati iz ovog mjesta, ako su što i znali, bili su toliko zastrašeni da su o svemu morali šutjeti.

 Doduše, bilo je i takvih Hrvata (pa i u hrvatskom državnom vodstvu) koji su sve do 2. svibnja 1991. godine naivno vjerovali u "JNA" kao čimbenik stabilnosti, iako je od 1990. godine nadalje bilo itekako činjenica koje su ukazivale na to da se "narodna vojska" stavila na srpsku stranu i da njome upravlja Slobodan Milošević a ne Generalštab, te da je načelnik ovog tijela, Blagoje Adžić na istoj liniji s njime i spreman izvršavati naloge političkog vodstva Srbije koje je stupilo u otvoreni savez s dojučerašnjim "ideološkim neprijateljima" (četnicima, nedićevcima, ljotićevcima, monarhistima, klero-fašistima itd.).

 Pođemo li od toga da je naoružanje kojim su od ljeta 1990. godine raspolagali srpski teroristi na barikadama i četnici koji su dolazili u Hrvatsku iz Srbije i BiH potjecalo najvećim dijelom iz skladišta srbijanskog MUP-a i "JNA", do ponašanja zapovjednika i postrojbi na terenu - gdje je u mnogim slučajevima bilo očito da zapovjednici (još uvijek formalno) savezne vojske ne žele spriječiti srpske oružane incidente nego tobože drže "tampon zonu" i tako omogućuju nesmetano kretanje i djelovanje četnika (a što se potpuno uklapalo u planove srpskih terorista koji su svoju "balvan revoluciju" provodili od 17. kolovoza 1990. godine s ciljem izdvajanja "srpskih područja" iz Hrvatske), već su same te činjenice dovoljno govorile o svemu.

 Poslije masakra u Borovu Selu sve je izašlo na vidjelo, tako da dilema više nije bilo. Da su htjeli, potpukovnik Dušan Lončar (kasnije nazvan "krvnik Srijema" zbog masovnih zločina što ih je počinio nad civilima) i njegovi podređeni mogli su svoju "tampon zonu" postaviti između naoružanih Srba i redarstvenika i smiriti situaciju. No, oni to nisu učinili.

 U Borovu Selu glavnu su riječ vodili članovi Raškovićevog SDS-a i Šešeljevog Srpskog četničkog pokreta okupljeni oko "komandanta odbrane" Vukašina Šoškoćanina, dok su za koordinaciju između njih i "štabova TO" i četnika na lijevoj (vojvođanskoj) obali bili zaduženi agenti srbijanskih službi s posebnim ovlastima kojih je u ovom području angažirano na stotine - mnogi od njih bili su "spavači" koji su odrađivali zadaće po nalogu srbijanskog SDB-a i KOS-a "JNA", a angažirani su kao volonteri u Crvenom križu i drugim humanitarnim organizacijama, zaposleni u policiji i brojnim drugim državnim institucijama ili na sveučilištima, u bolnicama, školama, aktivirani u političkim strankama ili udrugama civilnog društva.

 Jedna od glavnih baza za prihvat četnika na području općine Bač bio je salaš poznatog četničkog ekstremista (koji je sebe zvao "vojvodom") Milete Jergića, a u zbrinjavanje i prihvat aktivno se od početka uključio i arhimandrit srpskog pravoslavnog manastira Bođani, Lukijan Vladulov kao i mnogi drugi Srbi s obližnjih salaša. Kao jedan od glavnih operativaca za vezu između četnika u Borovu Selu i srbijanskog SDB-a i KOS-a, od državnog vrha Srbije bio je zadužen Mihalj Kertes (bivši zaposlenik Vodoprivrednog poduzeća "Dunav" - Bačka Palanka) preko kojega se agenti ove službe i pripadnici "JNA" (u početku vezisti, a kasnije i koordinatori ratnih operacija) smještaju u objekte poduzeća Dunav-Tisa-Dunav, uz obalu Dunava, kraj samoga nasipa.

 Izravne kontakte sa Šoškoćaninom i njegovim ljudima ostvaruje 2. travnja i četnički vojvoda Milutin Teodosijević iz Srbije koji sa svojom skupinom dolazio tamo i dodatno naoružava lokalne četnike. Uz brojne druge, četnike u Borovu Selu posjećivao je i srpski ekstremist Žarko Bogunović iz Bača (koji je bio evidentiran i u dokumentima "JNA" kao "česti posetilac barikada").

 Dva dana uoči masakra, u noći 29/30. travnja, preko Bača, Vajske i Žive, na lijevu obalu Dunava stiže i najistaknutiji četnički vojvoda u Srbiji, Vojislav Šešelj kojeg čeka čamac i prebacuje ga u "štab odbrane" Vukašina Šoškoćanina kako bi se prije samoga zločina utvrdili svi potrebni detalji. Ovaj je zločinac kasnije javno priznao kako je prema dogovoru kojeg je postigao s Vukašinom Šoškoćaninom, u Borovo Selo uputio svojih 13 četnika - ističući to s ponosom kao svoju zaslugu i uspjeh "Srpskog četničkog pokreta" na čijem je čelu bio.

Priprema zasjede i masakr

 Stravične snimke do kojih su došli hrvatski novinari šokirale su cijeli svijet, a o groznim ranama nanesenim žrtvama svjedočili su i patolozi vinkovačke bolnice u koju su nakon svega dopremljena tijela hrvatskih redarstvenika.

 Prema dostupnim informacijama i sadržaju optužnica koje su kasnije podizane protiv nekih od zločinaca, pokolj u Borovu Selu, režiran je ovako:

 U noći s 1. na 2. svibnja 1991. godine, oko 1:30 sati, redovita ophodnja PU Osijek koja se kretala uobičajenom rutom iz smjera Dalja prema Borovu Selu (4 policajca u dva službena vozila: Jurica Tolj, Mario Marinović, Dalibor Križanović i Zvonimir Meković), na prilazu ovom mjestu primijetili su na jarbolu istaknutu srpsku zastavu koju su namjeravali skinuti. Zastava je očito bila mamac, jer čim su izašli iz službenih vozila, dočekala ih je jaka pucnjava iz vatrenog oružja koja je bila tako žestoka da su policijska vozila ubrzo izrešetana do te mjere da se na jednome od njih ugasio motor.

 Mekovića su tom prigodom ranili u lakat, a Križanovića u obje ruke i prsa. Tolj i Marinović, iako ranjeni, uspjeli su se izvući svojim vozilom koje je ostalo pokretno, dok je drugu dvojicu (Križanovića i Mekovića) okružila nekolicina naoružanih srpskih civila-terorista koji su ih zarobili i odveli u vikendicu u Borovo Selo (na područje naselja zvano "Crepulja", vikendica u vlasništvu Đorđa Petričevića). Tamo su ih bez pružanja ikakve liječničke pomoći držali u toaletu i zlostavljali (mlatili letvama i kolcima, udarali rukama i nogama i rezali žiletima), a cijelo vrijeme su im držali vreće na glavama. Osim Milana Marinkovića i Jovana Jakovljevića koji su bili neposredno zaduženi za čuvanje i zlostavljanje uhićenih policajaca, u vikendicu su dolazili nad njima se iživljavati i drugi teroristi, pa i njihove vođe, Vukašin Šoškoćanin i Marko Lončarević.

 Policijske uprave Osijek i Vinkovci, odmah po saznanju za događaj, uspostavile su telefonsku vezu s Vukašinom Šoškoćaninom (pregovore su vodili načelnik PU Vinkovci Josip Džaja i načelnik PU Osijek Josip Reihl Kir), te nastojale riješiti problem na miran način. Ovaj je najprije negirao da bilo što zna o događaju, da bi u kasnijim kontaktima priznao kako se policajci nalaze kod njih, ali da je do zarobljavanja došlo zato što su oni "otvorili vatru na civile Borova Sela" nakon čega su uhićeni i pritvoreni.

 Na kraju su pregovori propali, pa su odgovorni iz MUP-a Republike Hrvatske donijeli odluku da se ova kriza razriješi očevidom na mjestu događaja i pokušajem postizanja sporazuma s vođama skupine u samom Borovu Selu vezano za oslobađanje zarobljenih policajaca. Ovdje ima i nekih nejasnoća, jer prema nekim drugim izvorima Šoškoćanin i njegovi suradnici navodno su "pozvali Hrvatsku policiju na pregovore".

 Kako god bilo, ekipa za očevid sastavljena od redarstvenika, djelatnika PU Vinkovci pod zapovjedništvom Stipana Bošnjaka, običnim putničkim autobusom (što je samo po sebi dokaz da se uistinu nije radilo o namjeri bilo kakve oružane intervencije, jer se na takvu zadaću ide oklopnim transporterima, a ne autobusom) neometano je ušla u središte Borova Sela tog 2. svibnja 1991. godine. Dakle, propušteni su kroz srpske barikade i punktove na kojima je bila "JNA" bez ikakvih problema, očito planski i smišljeno.

 Međutim, u središtu naselja, prije nego je bilo tko od njih uspio izaći iz autobusa, dočekani su žestokom vatrom sa svih strana – iz okolnih kuća, iza ograda, kapija, s krovova, terasa, prozora, iz zgrade Mjesne zajednice, Vatrogasnog doma, Omladinskog kluba. Srbi su pucali iz svih raspoloživih oružja (strojnica, snajpera  i pušaka), a ispalili su i nekoliko tromblona i protuoklopnih projektila. Opkoljenim policajcima (nakon što su neki od njih već poginuli ili bili ranjeni), stiglo je pojačanje iz Dalja, ali je njihovo vozilo na barikadama na ulazu u naselje zaustavila jaka paljba dobro naoružane skupine srpskih civila (pod okriljem "JNA").

 Kad je sve bilo gotovo a masakr izvršen, na mjesto događaja stigla je postrojba "JNA" pod zapovjedništvom potpukovnika Dušana Lončara. Oni ne samo da nisu ni pokušali spriječiti napad srpskih ekstremista, nego su čak osiguravali nesmetani tijek njihove akcije, a na prilazu naselju su i pucali na oklopni transporter Hrvatske policije (koji se u tom trenutku nalazio u polju nadomak Borova Sela, a pristigao je kao pomoć opkoljenim policajcima, što su zabilježile i kamere Hrvatske televizije).

Kasnije su Lončar i drugi zapovjednici "JNA" davali izjave kako su tobože "sprečavali međunacionalne sukobe" postavljajući "tampon zonu" između "zaraćenih strana", što je čista i očita laž. Krvoproliće su mogli ali nisu htjeli spriječiti, jer su imali takvu zapovijed i djelovali su u dogovoru sa Šoškoćaninom i njegovom skupinom. To je jedina prava istina.

 Fotografije koje su uskoro izašle u javnost (prvi ih je objavio zagrebački ST - Slobodni tjednik), morale su zgroziti i šokirati sve normalne građane u tadašnjoj Jugoslaviji. Tijela mladića (posebno lica), bila su unakažena, kod nekih čak prerezani vratovi, lubanje smrskane, izvađene oči. Patolozi vinkovačke bolnice utvrdili su da su neke od žrtava mučene i masakrirane dok su još bile žive.

 Tom prigodom, za nešto više od 3 sata pucnjave, ranjeno je ukupno 23 hrvatska policajca, dok je njih 12 okrutno pogubljeno.

 Srpski "branitelji" i njihovi nalogodavci iz Srbije sve su prikazali kao "ustaški napad na nenaoružane civile Borova Sela", iako je tijekom sukoba (što se doznalo tek nekoliko dana poslije), među Srbima poginula jedna jedina osoba i to četnik (pripadnik odreda "Dušan Silni"), Vojislav Milić koji je kao dragovoljac Mirka Jovića došao iz Srbije (okolice Valjeva).

 Dva dana poslije pokolja, izmučene policajce Križanovića i Mekovića (koji su poslužili kao "mamac"), srpski teroristi su pustili na slobodu i konačno im je u osječkoj bolnici pružena toliko potrebna liječnička pomoć.

Bila je to iskra koja je zapalila ratni požar

  Masovni zločin u Borovu Selu odigrao je ulogu detonatora za područje istočne Slavonije (upravo onako kako je to i u drugim krajevima – Kninu, Plitvicama, Pakracu – također planski rađeno s ciljem izazivanja sukoba s hrvatskim vlastima i narodom, samo što je ovdje bilo još surovije i krvavije).

 U njegovom planiranju od početka je sudjelovao politički vrh Srbije (i dio tadašnjeg "jugoslavenskog", odnosno, "saveznog" vrha), uključujući i tamošnje "patriotske" srpske stranke (u suradnji s SDS-om Jovana Raškovića), kao i tajne službe (SDB, KOS), a izvršitelji su bili četničke ekstremne skupine. Eksponenti Srbije u Hrvatskoj (radikalno krilo SDS-a i militanti okupljeni oko Milana Martića, Milana Babića i drugih) igrali su ulogu pete kolone - izvršitelja naloga koji su stizali iz Beograda gdje je ideja stvaranja "Velike Srbije" (sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag) razrađena već u vrijeme pojave "Memoranduma" SANU, rujna 1986. godine.

 U konkretnoj oružanoj akciji (ubojstvima i masakru) u Borovu Selu, među ostalima sudjelovali su: Vukašin Šoškoćanin, Marko Lončarević, Stevo Bogić Jajo, Milan Marinković Kurta,  Jovan Jakovljević Tucko, Dragan Rakanović Rujo, Milenko Mihajlović Čerkez, Jovica Vučenović, Jovo Ostojić, Slavko Arbutina, Milan Držajić, Mladen Maksimović, Dragan Rakanović, Jovan Ćurčić, Dragiša Čančarević, David Češić, Milenko Mihajlović, Nikola Milošević, Vojislav Milić i drugi.

 Za krvoproliće je izravno odgovoran i spomenuti potpukovnik "JNA" Dušan Lončar koji je (sigurno ne na svoju ruku nego po zapovijedi nadređenih) četnicima omogućio ovaj masakr.

 Krvnici iz Borova Sela i njihovi suradnici iz Vojvodine i Srbije uz potporu tamošnjih medija, ovaj su događaj podigli na razinu "herojstva", a Vukašin Šoškoćanin i njegova skupina proglašeni su nacionalnim junacima. Način na koji su s ushitom slavili ovo "junačko djelo" izazivao je jezu.

 Hrvate koji su tada živjeli u podunavskom pojasu Bačke i bili svjedoci tih događaja, užasavala je činjenica da se s toliko euforije može veličati zločin. Na spomen kako su hrvatskim redarstvenicima bile povađene oči, na ulici i u kavanama klicalo se Vojislavu Šešelju: "Vojo, ruke ti se pozlatile". Zločin se slavio otvoreno i uz pompu kao da je u pitanju neki hvale vrijedan čin. Nigdje osude niti zgražanja - ili barem nekog ljudskog osjećaja pijeteta, kamo li posramljenosti zbog onoga što se dogodilo. U takvom ozračju, Hrvati u vojvođanskom Podunavlju ali i u cijeloj Srbiji, osjećali su se izgubljeno i provodili dane u smrtnom strahu. Oni koji nisu bili Srbi i nisu pristajali uz politiku Slobodana Miloševića a živjeli su na lijevoj obali Dunava trpjeli su teror srpskih "patriota" od ljeta 1988. godine i njihov je položaj svakim danom bio teži.

 Kako bi prikrili motive ovog nečuvenog zločina i metodologiju kojom su se služili, njegovi organizatori, nalogodavci i izvršitelji uz pomoć državnih tijela Srbije i tamošnjih medija pokreću žestoku kampanju i nastoje sve prikazali kao  "napad ustaša" i "nužnu odbranu golorukog i ugroženog srpskog naroda". Izmišljaju se fantastične priče o "masovnim srpskim civilnim žrtvama" u Borovu Selu, što je uskoro razotkriveno kao laž (kao i ona koja se pojavila godinama poslije, o tobožnjem "napadu na Borovo Selo armbrustima" u kojem je sudjelovao ni manje ni više nego budući ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak (!?), a što je, navodno, prethodilo sukobu i bilo uzrokom "pobune" Srba u Borovu Selu; sama činjenica da "napad na Borovo Selo" prije 2. svibnja 1991. godine nije ni jednom jedinom riječju spomenut u vrijeme kad se to navodno događalo - nego se priča pojavila godinama poslije - rječito govori o čemu se ovdje radi).

 Čini se sve kako bi se opravdalo krvoproliće, zvjerski masakr, ničim izazvani okrutni zločin, pokolj nad mladićima čija je jedina "krivnja" bila što su obavljali svoju dužnost u cilju smirivanja stanja i uvođenja reda i što su bili Hrvati.

Unatoč medijskoj harangi i opskurnim lažima srpske propagande, istina je izašla na vidjelo

 Brojne i nepobitne činjenice demantiraju i u potpunosti razotkrivaju sve konstrukcije vezano za "ugroženost" Srba u Hrvatskoj (pa i istočnoj Slavoniji i Borovu Selu) i njihovoj "spontanoj pobuni". Evo samo nekih koje je vrijedno spomenuti kad je u pitanju izazivanje ovog oružanog sukoba:

1.Borovo Selo odabrano je za početak agresije na Republiku Hrvatsku iz više razloga:

- struktura (većinskog) srpskog stanovništva je takva da u njemu prevladava militantna ekstremistička struja sastavljena od kolonističkog življa podrijetlom s Ozrena i iz istočne Hercegovine, a okupljeno oko lokalnih članova i čelnika SDS-a i pripadnika Srpskog četničkog pokreta;

- nadalje, bilo je to jedino naselje s izrazitom srpskom većinom u ovom dijelu hrvatskog Podunavlja;

- važan je bio i geostrateški položaj sela koje je izlazilo na samu obalu Dunava, te se vrlo lako moglo povezati s drugom (vojvođanskom) stranom, na kojoj u blizini nije bilo nikakvih naselja (dakle, sve se moglo držati pod kontrolom i odvijati relativno konspirativno), što su također bile vrlo bitne okolnosti – pogotovu vezano za prebacivanje četnika iz Srbije i Vojvodine i dopremu naoružanja i druge logističke potpore uz izbjegavanje pozornosti javnosti;

- u okolici Borova Sela nalaze se i mnoga druga mjesta sa značajnim postotkom Srba u ukupnom stanovništvu ili njihovom uvjerljivom većinom (Borovo, Bobota, Vera, Bršadin, Mirkovci, Pačetin, Trpinja, Negoslavci, Dalj itd.), što je jamčilo da će se oružani sukob brzo i lako proširiti, te da će skupina iz Borova Sela imati na tom području veliku potporu sunarodnjaka. Ne treba zaboraviti da su ova sela naoružavana već od ljeta 1990. godine, što su u kasnijim sudskim procesima priznavali i oni koji su te akcije zapovijedali, a i oni koji su ih provodili operativno, na terenu (bivši načelnik KOS-a Aleksandar Vasiljević, pojedini oficiri "JNA", vođe nekih paravojnih četničkih skupina itd.);

2.Hrvatski policajci uhićeni su u ophodnji (izvan naselja!) smišljeno i planski, jer se znalo da će PU Vinkovci morati reagirati na zarobljavanje svojih djelatnika. Nikad nije pružen niti jedan jedini relevantan dokaz da je bilo tko pucao "na civile u Borovu Selu" – kako se to tvrdilo neposredno nakon događaja s ciljem opravdavanja napada na ophodnju hrvatske policije (vezano za događaje u noći između 1. i 2. svibnja 1991. godine, pa i sam masakr u središtu naselja). Uostalom, nije li apsurdno tvrditi da su četvorica policajaca napali Borovo Selo, iako su zasigurno dobro znali da je puno naoružanih i ratoborno raspoloženih Srba i četnika – što je već tjednima bilo jasno vidljivo ne samo po događanjima u samom naselju nego i u okolici, gdje su na barikadama dežurali također naoružani ekstremisti? Da je (kojim slučajem) hrvatska policija planirala oružanu akciju, bila bi zacijelo izvedena na drugačiji način s većim snagama, uz dodatno osiguranje - i u nju se sasvim sigurno ne bi išlo običnim autobusom;

3.Ono što se događalo tijekom i nakon sukoba potvrđuje da je svaka slučajnost isključena. Očiti cilj srpskih ekstremista bio je prolijevanje krvi i izazivanje oružanih sukoba po svaku cijenu, te njihovo širenje pod krinkom "odbrane ognjišta" i to su na kraju uspjeli postići. Bestijalnost kojom su žrtve umorene i masakrirane nije mogla biti plod nikakvog stanja "afekta" (jer to je trajalo satima), niti se takvo što činilo u samoobrani. Ove okolnosti svjedoče da su krvavi zločinački posao odradili profesionalni koljači, ili barem oni koji su bili zatrovani iracionalnom mržnjom do te mjere da su u stanju počiniti najgora, zvjerska nedjela. I to je na kraju izašlo na vidjelo kad su progovorili neki od glavnih organizatora pokolja;

4.Srpska propaganda širila je tijekom i neposredno nakon događaja vijesti o "desecima mrtvih srpskih civila u Borovu Selu, među kojima ima mnogo žena i dece", ali je već koji dan kasnije bilo očito kako nema niti jednog jedinog sprovoda tih "žrtava" (da je djelić toga odgovarao istini, sasvim sigurno bi se razglasilo na sva zvona i s njihove strane ocijenilo kao "genocid"). Na srpskoj strani (kako je to već rečeno) poginuo je jedan jedini četnik iz Srbije (pripadnik odreda "Dušan Silni" - iz četničke skupine koju je predvodio Mirko Jović iz Nove Pazove u Vojvodini). Sve izmišljotine o tobožnjem "napadu hrvatskih snaga na Borov Selo", čime se htjelo dokazati kako je Republika Hrvatska "planski izazvala sukob", služile su samo u svrhu pokušaja opravdavanja ovog zločina i stvaranja alibija za nastavak agresije.

U prvo vrijeme Srbija i njezini mediji su iz razumljivih razloga izbjegavali spominjati ulogu koju su u svemu odigrale političke stranke iz Srbije, SDB, KOS "JNA" i četnici, ali su uskoro o tomu progovorili sami akteri, pa se klupko počelo odmotavati. Tom procesu su bitno doprinijeli i sukobi u četničkom štabu u Borovu Selu, gdje je od 2. svibnja 1991. nadalje među liderima raznih četničkih grupacija i struja na djelu ogorčena borba za primat u "komandovanju", a sve ne bi li se "upisali u istoriju", dočepali "besmrtne slave" koja ih je čekala, ali i pozicije vođe koja je omogućavala pljačku hrvatskih kuća i imovine i stjecanje ratnog plijena.

 Nije prošlo dugo, a gotovo sve se znalo i o tomu su (nadmećući se za zasluge) u medijima progovorili sam Vukašin Šoškoćanin, Vojislav Šešelj, Mirko Jović i druge četničke kolovođe. Tako se, primjerice, već 5. svibnja (nedjelja) u spomenutoj propagandnoj TV emisiji uživo koju su u udarnom terminu (od 20:00 sati) u isto vrijeme emitirala dva televizijska centra (Beograd i Novi Sad), "komandant odbrane Borova Sela" (koji je u Srbiji već slavljen kao nacionalni junak), Vukašin Šoškoćanin, pohvalio da je već "ubio 6 ustaša" i dodao kako se nada da će ih ubiti "bar još 606", ne skrivajući svoju mržnju prema Hrvatima uz tvrdnje kako su na hrvatskoj strani ratovali "strani plaćenici".

Hrvatske mladiće nije se smjelo tako poslati u četničko leglo

 U hrvatskoj javnosti s pravom se postavilo pitanje odgovornosti onih koji su mlade hrvatske policajce poslali u klaonicu Borova Sela – bez ikakvih mjera zaštite – pa se za ove ozbiljne propuste s pravom najviše krivilo ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca i njegove podređene koji su morali znati kakvo je stanje tamo i što se moglo očekivati – budući da je sve skupa pripremano tjednima ranije. Na kraju, nitko nije odgovarao ni za što. Izgubljeno je 12 mladih života, 23 redarstvenika je ranjeno (mnogi s trajnim, doživotnim posljedicama), ali odgovornost onih koji su ih tako nepromišljeno poslali u pripremljenu klaonicu nikad nije došla na dnevni red.

 Pokolj u Borovu Selu bio je i početak očite, otvorene suradnje srpskih terorista i "JNA", o čemu svjedoče brojni izvori, a i oni sa srpske strane, odnosno iz redova same jugo-vojske. Ovdje će biti spomenut samo jedan od njih.

 Pričuvni kapetan prve klase bivše "JNA", Srbin Aleksandar S. Jovanović, koji je sa svojom topničkom postrojbom ratovao u istočnoj Slavoniji, u svojoj knjizi Rat Srba i Hrvata 1991. (Politika, Beograd, 1994.), na str. 37. piše: Posle događaja u Borovu Selu, 2. maja, u cilju ojačanja snaga...iz Novog Sada je detešovana jedna četa 36. mehanizovane brigade sa osam transportera i četiri tenka T-55. (tekst u originalu također naglašen kurzivom).

 Dakle, snage "JNA" u Borovu Selu su dodatno "ojačane", što znači da je procijenjeno kako su one koje su već bile tamo nedovoljne za daljnje oružane akcije planirane u suradnji sa srpskim ekstremistima u istočnoj Slavoniji. Nikakvoga drugog razloga za angažiranje dodatnih snaga "JNA" nije bilo, pogotovu stoga što je Hrvatska nakon pokolja bila u dubokoj žalosti i konsternaciji, a Borovu Selu (kao ni do tada) nije prijetila nikakva opasnost ni od hrvatske policije niti od građana. Jedini agresivni, naoružani i željni krvi u to su vrijeme bili četnici i pripadnici "JNA" (u čijem je pričuvnom sastavu također bio popriličan broj srpskih ekstremista-četnika koje su srpski mediji iz taktičkih razloga nazivali "rezervistima" ili "teritorijalcima").

 Među brojnim suradnicima (koje naziva "srpskim junacima"), Jovanović u svojoj knjizi spominje Vukašina Egića, "komandanta odbrane sela Mirkovci" i Dragišu Masala, potpukovnika "JNA" koji je bio zadužen za opsadu i razaranje Vinkovaca. Knjiga je prepuna detalja i podataka koji nepogrešivo ukazuju na to što i kako se dogodilo iako je pisana s namjerom veličanja "SAO Krajine". Jovanović u svojoj knjizi priznaje kako su i kod njega (u Srbiju) već od ljeta 1990. godine dolazili ljudi koji su radili u operacijama naoružavanja srpskog stanovništva u enklavama istočne Slavonije i navodi koliko je gdje cijevi Srbima podijeljeno (u okolici Vukovara i Osijeka) i imenuje brojne pojedince iz političkog vrha Srbije i visoke oficire "JNA" koji su sudjelovali u tomu (među ostalima, generala Tomislava Simovića koji je kasnije postao ministar obrane Srbije).

 Hrvatske su vlasti od ljeta 1990. godine povremeno presijecale neke od ruta kojima se odvijao transport naoružanja namijenjenog Srbima u Hrvatskoj, međutim, radi izbjegavanja sukoba s vojskom uglavnom se popuštalo i ništa se konkretno nije poduzimalo, pa su srpski ekstremisti već u proljeće 1991. godine u gotovo svim krajevima u kojima su činili značajniji udjel u ukupnom stanovništvu (pogotovu u ruralnim predjelima Slavonije, Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije) bili naoružani do zuba – naoružanjem, streljivom i minsko-eksplozivnim sredstvima iz skladišta "JNA" i srbijanskog i saveznog MUP-a.

Krvnici do danas nisu kažnjeni

 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, 10. svibnja 2011. godine podiglo je optužnicu br. K-DO-28/11, kojom se Milanu Marinkoviću, Jovanu Jakovljeviću, Draganu Rakanoviću, Milenku Mihajloviću i Jovici Vučenoviću stavlja na teret zlostavljanje hrvatskih policajaca Dalibora Križanovića, Zvonimira Mekovića, Boška Crčića Kurtenjaka i Ivana Komšića 2. svibnja 1991. godine u Borovu Selu, što je okvalificirano kao počinjenje kaznenog djela zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz Čl. 121. i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz Čl. 122. OKZ RH.

 Optužnica je izmijenjena Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku od 2. prosinca 2011. Izdvojen je postupak protiv optuženog Milana Marinkovića od postupka prema ostalim optuženicima koji su nedostupni pravosudnim tijelima RH.

 Marinković je optužen po Čl. 121. i 122. KZ Republike Hrvatske za zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

 Epilog ove farse od sudskog procesa je sljedeći:

 Osuđen je jedino Milan Marinković i to na 3 godine zatvora (!?), s time što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrečenu kaznu od 3 i pol godine smanjio za 6 mjeseci (zbog obiteljskih prilika i zdravstvenog stanja), a Dragan Rakanović, Jovan Jakovljević, Milenko Mihajlović i Jovica Vučenović i dalje su nedostupni hrvatskom pravosuđu.

 Ne može se ne zamijetiti da se ovi sudski postupci (sa sramotnim ishodom) odnose samo na zarobljavanje hrvatskih policajaca prije pokolja u Borovu Selu, dok se sam masakr nigdje ne spominje niti je komu zbog tih zločina suđeno, iako se znaju deseci aktera koji su izravno sudjelovali u tomu.

 Hrvatsko Vojno tužilaštvo u Osijeku 1993. godine je od ukupno 51 srpskog terorista okrivljenog za pokolj u Borovu Selu osudilo samo njih 10 (na kazne po 20 godina - koje nikad nisu izdržavali jer su nedostupni tijelima hrvatske vlasti), dok je za sve druge 1996. godine primijenjen Zakon o općem oprostu - iako njegove odredbe ne vrijede za počinjenje zločina nego samo za djelo "oružane pobune".

  Odlukom Vrhovnog suda iz veljače 2019. godine potvrđena je oslobađajuća presuda i za Radenka Alavanju (ratnog zapovjednika "Štaba Teritorijalne obrane" Borova Sela - nakon okupacije) što ju je 2016. godine izrekao Županijski sud u Osijeku, iako je on bio izravno odgovoran za odvođenje i ubojstvo 15 civila koji su bačeni u Dunav, te za još 21 civila koji su odvedeni iz Osnovne škole 'Božidara Maslarića' i ubijeni na nepoznatom mjestu. Prema optužnici iz 2013. godine teretilo ga se i zbog nezakonitog ispitivanja i zlostavljanja 31 civilne osobe, od kojih su dvije nakon zlostavljanja predane četnicima i ubijene. No, sve to nije bilo dovoljno da se Radenka Alavanju (koji nije dostupan hrvatskim vlastima) osudi. Njemu "nije dokazana zapovjedna odgovornost" - iako je po svome položaju i ovlastima bio izravno nadređen egzekutorima i po hijerarhiji najodgovorniji za ono što su činili pripadnici srpske "Teritorijalne odbrane".

 Od 2. svibnja 1991. godine do kraja Domovinskog rata, u Borovu Selu je ubijeno ukupno 83 osobe (najviše u Osnovnoj školi 'Božidara Maslarića'), među ostalim 4-godišnja Martina Štefančić i njezina baka Bernardica, a za sve to je "kažnjen" s 3 godine zatvora jedan jedini zločinac.

(Video): Borovo Selo, 2. 5. 1991.