24. kolovoza 1991. – Kad su majke ustale za svoje sinove: u Zagrebu je rođen pokret iz kojeg je nastao „Bedem ljubavi“

U subotu, 24. kolovoza 1991. u 17 sati, u zgradi Industrije nafte – INA-e u Šubićevoj ulici u Zagrebu okupile su se majke čiji su sinovi služili redovni vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

Iz toga okupljanja osnovan je Odbor majki za povratak vojnika iz JNA – jezgra pokreta koji će već sljedećeg dana dobiti ime pod kojim će ostati zapisan u povijesti Domovinskog rata: Bedem ljubavi.

Poziv Marije Horvat pokrenuo okupljanje

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata vrlo precizno navodi kako su se majke okupile nakon poziva Marije Horvat, majke dvojice vojnika.

To je važna činjenica jer se nastanak Bedema ljubavi tijekom godina često svodio na jedno ime ili jedan događaj. Zapravo je riječ o nizu ženskih i roditeljskih inicijativa koje su se tijekom dramatičnog ljeta 1991. konačno spojile u organizirani pokret.

Rat se širio Hrvatskom. JNA, koja je sve otvorenije djelovala kao vojna snaga u službi velikosrpske politike, istodobno je u svojim postrojbama držala tisuće mladih ročnika iz Hrvatske.

Mnogi su već očekivali završetak vojnog roka. Umjesto povratka svojim obiteljima, suočili su se s njegovim produljenjem. HRT u dokumentaciji o Bedemu ljubavi navodi odluku vojnog vrha JNA o produljenju služenja vojnog roka za tri mjeseca.

Za njihove majke to više nije bilo pitanje politike.

Bilo je to pitanje hoće li im se dijete vratiti kući.

I hoće li ga JNA prisiliti da s puškom u rukama bude poslana protiv zemlje iz koje je došao, možda čak protiv vlastitih prijatelja i obitelji.

Farkaš je dala ime koje je postalo simbol

Zdenka Farkaš imala je ključnu ulogu u onome po čemu pokret danas pamtimo.

Dan poslije osnivanja Odbora, 25. kolovoza 1991., u Kongresnoj dvorani „Globus“ Zagrebačkog velesajma održan je veliki skup roditelja vojnika. Organizirala ga je dr. Ružica Čavar, čija su se dvojica sinova također nalazila u JNA.

Na tome skupu nastala je formulacija koja će prerasti običan naziv udruge.

„Bedem ljubavi“.

Prema dokumentaciji koju objavljuje HMDCDR, upravo je Zdenka Farkaš predložila taj naziv. Marija Horvat kasnije se prisjećala da je govorila kako su majke „bedem“, na što je Farkaš ideju oblikovala u izraz „Bedem ljubavi“.

Simbolika nije bila slučajna.

JNA je svoje vojne planove i aktivnosti nazivala „bedemima“. Majke su na vojnu silu odgovorile svojim bedemom – ne od tenkova, betona i bodljikave žice, nego od ljudi.

Od majki.

Od ljubavi.

Ružica Čavar okupljala roditelje i prije Bedema

Bedem ljubavi nije nastao u praznom prostoru. Mjesecima prije 24. kolovoza roditelji su pokušavali vratiti mladiće iz JNA.

HMDCDR bilježi da su još tijekom siječnja i ljeta 1991. postojale različite roditeljske inicijative. Josipa Vinja Milas Matutinović bila je autorica apela za mir i obustavu priprema za rat predanog 18. siječnja 1991. jugoslavenskim institucijama, što Centar opisuje kao svojevrsnu prethodnicu Bedema ljubavi.

Posebno aktivna bila je dr. Ružica Čavar. Početkom srpnja organizirane su peticije i molitve na Trgu bana Jelačića za povratak mladića iz JNA i njihovo služenje vojnog roka u vlastitim republikama.

Ali upravo se 24. kolovoza u INA-i dogodio prijelomni trenutak: pojedinačni očaj prerastao je u organizaciju.

Majke više nisu djelovale svaka za sebe.

Postale su Odbor.

Slavica Bilić: „Idemo u Beograd“

Samo dan poslije trebalo je odlučiti što učiniti.

Na skupu u Globusu pojavila se ideja koja je u ratnim okolnostima zvučala gotovo nevjerojatno – otići ravno u središte vojne moći JNA.

Pred Generalštab u Beograd.

Prema svjedočanstvima sudionica, Slavica Bilić predložila je da majke otputuju u Beograd i ondje ostanu dok vojni vrh ne odluči pustiti njihove sinove. Istodobno je pozvala roditelje iz drugih republika da im se pridruže.

Prijedlog je prihvaćen.

Bilić je potom preuzela organizacijsko vodstvo puta.

Četiri dana poslije, 29. kolovoza, majke su krenule prema Beogradu.

Nisu išle osvajati grad.

Išle su po svoju djecu.

Više od tri tisuće majki pred vojnom silom

HMDCDR u svojoj povijesnoj građi navodi da je odluka JNA o produljenju vojnog roka potaknula više od tri tisuće majki na odlazak u Beograd.

Njihov zahtjev bio je jednostavan: pustite mladiće kućama, vratite vojsku u vojarne i zaustavite rat.

Put u Beograd nije donio rezultat kojem su se nadale. Majke nisu uspjele slomiti odluku jugoslavenskih generala.

Ali dogodilo se nešto drugo.

Njihova borba postala je međunarodna vijest.

Ubrzo su otišle u Bruxelles, Bonn i druge europske centre, tražeći od Europe da čuje što se događa u Hrvatskoj i pomogne zaustaviti rat. HMDCDR ocjenjuje da je djelovanje Bedema ljubavi pridonijelo internacionalizaciji hrvatskog pitanja i otvaranju vrata međunarodne javnosti.

Nisu spašavale samo Hrvate

Možda je upravo ovaj podatak najbolji opis naravi Bedema ljubavi.

Majke nisu tražile samo hrvatske sinove.

Tražile su vojnike svih nacionalnosti koji su željeli izići iz JNA i vratiti se svojim obiteljima.

HMDCDR navodi da je, prema pojedinim podacima, angažmanom Bedema ljubavi i lokalnih vlasti iz JNA izbavljeno i kućama poslano 3.192 mladića, među kojima najmanje 700 Srba i pripadnika drugih nacionalnosti. Centar pritom tu brojku izrijekom navodi kao podatak iz dostupne dokumentacije, a ne kao potpuno verificirani konačni zbroj.

U listopadu 1991. Bedem je europskim promatračima predao prvi popis od 1.200 traženih vojnika. U studenome je na drugom popisu bilo 1.900 imena, a početkom siječnja 1992. konačni popis sadržavao je 2.479 imena.

Iza svake brojke bilo je jedno ime.

Iza svakog imena jedna obitelj.

I jedna majka koja nije znala hoće li joj se sin ponovno pojaviti na kućnom pragu.

Bedem bez pušaka

Domovinski rat pamtimo po braniteljima na prvim crtama, policajcima, gardistima, ranjenicima i poginulima.

Ali 24. kolovoza podsjeća na jedan drugi oblik otpora.

Dok su cestama prolazili tenkovi, a hrvatskim gradovima širile se vijesti o mrtvima i ranjenima, skupina žena odlučila je suprotstaviti se jednoj od najvećih vojski tadašnje Europe onime što je imala.

Majčinskim glasom.

Upornošću.

I zahtjevom koji je bio nemoguće pojednostavniti više od četiri riječi:

Vratite nam našu djecu.

Tog 24. kolovoza 1991. pokret još nije nosio ime Bedem ljubavi. Bio je tek Odbor majki za povratak vojnika iz JNA.

Dan poslije Zdenka Farkaš pronašla je riječi koje su opisale ono što su te žene već postale.

Bedem ljubavi.

Jer nasuprot vojsci koja je podizala svoje bedeme od oružja, hrvatske su majke podigle svoj.

I pokazale da u ratu postoji snaga koja se ne mjeri ni kalibrom, ni brojem tenkova, ni vojnom hijerarhijom.

Mjeri se time koliko je jedna majka spremna učiniti da joj se dijete vrati živo kući.