7. RUJNA 1991. – NAPAD NA TABORIŠTE: Kako je počeo slom južne obrane Petrinje

Taborište nije bilo samo još jedno selo oko Petrinje

Na karti bojišta početkom rujna 1991. Taborište dobiva mnogo veće značenje nego što bi se moglo zaključiti iz njegove veličine. Nalazilo se neposredno uz Petrinju, u prostoru između grada, Hrastovice, Budičine i pravaca koji su s područja Zrinske gore vodili prema petrinjskoj kotlini.

Hrvatska obrana Petrinje zato se nije mogla organizirati samo u gradskim ulicama. Njezine prednje točke bile su upravo Pecki, Hrastovica, Budičina i Taborište. Grad Petrinja i sam u svojoj povijesnoj kronologiji ta mjesta navodi kao prilaze na kojima su branitelji pružali snažan otpor.

Operativno gledano, obrana tih sela stvarala je dubinu ispred grada. Sve dok su hrvatske snage držale taj prostor, napadač nije mogao bez rizika razviti pješaštvo i oklop prema južnom rubu Petrinje. Gubitkom pojedinih položaja obrana se počela lomiti dio po dio.

Prvi pokušaj slamanja Petrinje nije uspio

JNA je već 2. rujna 1991. pokušala silom slomiti Petrinju. Iz vojarni „Šamarica“ i „Vasilj Gaćeša“ izašli su tenkovi, dok je grad istodobno izložen topničkoj, snajperskoj i pješačkoj vatri. Razarani su civilni i javni objekti, među njima vrtić, škola, bolnica, crkva sv. Lovre, sud i gospodarski objekti. Hrvatske snage ipak su izdržale prvi veliki napad, a tenkovi su se navečer povukli.

U istom napadu pod vatrom su se našla i okolna mjesta – Hrastovica, Taborište, Pecki i Budičina. To pokazuje da se borba za Petrinju od početka nije vodila samo za središte grada, nego i za njegov obrambeni prsten.

7. rujna – udar na Taborište

Pet dana nakon neuspjelog pokušaja izravnog slamanja grada uslijedio je događaj važan za južni obrambeni pojas. Kronologije obrane Petrinje navode da su 7. rujna srpske snage napale Taborište, koje se opisuje kao strateški važno mjesto na južnom prilazu Petrinji, nakon čega su se postrojbe ZNG-a morale povući s tamošnjih položaja.

Taj podatak potvrđuje i noviji akademski rad koji se poziva na knjigu Ante Nazora Hrvatska policija u Domovinskom ratu: nakon snažnih napada JNA hrvatske su se snage iz Taborišta povukle kako bi pomogle obrani Petrinje, a dan poslije isto se dogodilo i na Peckom.

Tu je, međutim, važna jedna preciznost.

Izraz „Taborište je palo 7. rujna“ može stvoriti dojam da je toga dana završena svaka borba za mjesto i da je naselje odmah potpuno zaposjednuto. Izvori nedvojbeno potvrđuju napad i povlačenje hrvatskih snaga s položaja 7. rujna, ali historiografski radovi konačni slom obrane Hrastovice i Taborišta smještaju u 10. rujna, nakon zauzimanja Peckog.

Zato je vojno preciznije govoriti o probijanju ili napuštanju položaja u Taborištu 7. rujna, odnosno o početku pucanja tog dijela obrambenog pojasa.

Pecki je bio sljedeći – a njegov gubitak bio je još opasniji

Već 8. rujna situacija se dodatno pogoršala.

Pecki je bio jedna od najvažnijih hrvatskih točaka južno od Petrinje i jedno od glavnih uporišta za obranu grada od napada iz prostora Zrinske gore. Ondje su se hrvatske snage još od kolovoza borile u vrlo teškim uvjetima. Akademska literatura upravo zauzimanje Peckog 8. rujna označava događajem kojim je napadaču otvoren pravac prema Petrinji.

Time se može razumjeti pravi značaj događaja od 7. do 10. rujna. Nije pala samo jedna izdvojena točka. Hrvatska obrana počela je gubiti povezani pojas:

Taborište – Pecki – Budičina – Hrastovica.

Svaki izgubljeni ili napušteni položaj povećavao je pritisak na susjedni.

Istoga dana deset tenkova izlazi prema Kotar šumi

U kronologijama obrane Petrinje za 8. rujna 1991. nalazi se još jedan posebno važan podatak: iz vojarne „Vasilj Gaćeša“ izašlo je deset tenkova i krenulo prema položajima u prostoru Kotar šume, odnosno Kotar–Starog gaja, jugoistočno od Petrinje. Istodobno su učestali napadi JNA na hrvatske položaje u Hrastovici i Peckom.

To je važno jer pokazuje dvije paralelne aktivnosti agresorskih snaga.

S jedne strane pritiskane su vanjske hrvatske obrambene točke. S druge strane, JNA je iz svog snažnog garnizona unutar Petrinje raspolagala oklopom koji je mogla izbacivati prema prostoru grada i okolnih komunikacija.

Vojarna „Vasilj Gaćeša“ pritom nije bila beznačajna kasarna. U njoj je bila komanda petrinjskog garnizona, a izvori bilježe veliku koncentraciju ljudstva i teškog naoružanja. Grad Petrinja navodi da se u vojarni nalazilo oko 800 vojnika, uz dolazak još oko 700 rezervista, dok je zapovijedanje garnizonom preuzeo potpukovnik Slobodan Tarbuk.

Znanstveni rad temeljen i na dokumentima hrvatskog MUP-a potvrđuje da su u Petrinji bile dvije velike vojarne JNA – „Šamarica“ i „Vasilj Gaćeša“ – te da je upravo u „Gaćeši“ bilo zapovjedništvo garnizona.

VIDEO – tenkovi JNA i razaranje Petrinje početkom rujna 1991.

9. i 10. rujna – obrana se sve više približava gradu

Pritisak nije prestao. Za 9. rujna izvori navode okupljanje oko stotinu srpskih rezervista u Malom Šušnjaru i njihov pokret prema Hrastovici. Istoga dana napadnuta je ophodnja hrvatskih snaga kod Križa, pri čemu je poginuo pričuvni policajac Andrija Barić, nakon čega je uslijedio koordinirani napad snaga JNA i srpskih postrojbi prema Hrastovici.

Desetog rujna situacija je postala još teža. Jedan akademski rad navodi da su, nakon zauzimanja Peckog, napadi iz prostora Peckog, Budičine i Bačuge doveli do sloma hrvatske obrane Hrastovice i Taborišta. Drugi rad događaj opisuje kao zauzimanje tih naselja 10. rujna.

Upravo tu postaje vidljivo koliko je važan bio događaj od 7. rujna. Povlačenje iz Taborišta nije bilo izolirana epizoda. Ono je bilo jedan od prvih jasnih znakova da je južni obrambeni pojas Petrinje počeo pucati.

Zašto je Taborište bilo toliko važno?

Taborište samo po sebi nije bilo cilj vrijedan velike operacije zbog veličine naselja. Njegova vrijednost bila je u položaju.

Držanjem Taborišta, Hrastovice, Peckog i Budičine hrvatske snage držale su borbu izvan neposrednog urbanog prostora Petrinje. Napadač je morao trošiti snage na osvajanje sela, prometnica i uzvisina prije nego što bi mogao ozbiljnije ugroziti južni rub grada.

Kada je taj pojas počeo nestajati, smanjivala se i dubina hrvatske obrane.

To potvrđuje i kasniji opis položaja branitelja: nakon pada Peckog te povlačenja iz Taborišta i Budičine, crta bojišta pomaknula se na same prilaze Petrinji, preko Hrastovice, Cepeliša, Križa i Župića.

Drugim riječima, Taborište nije otvorilo neku jednu cestu kojom su tenkovi jednostavno krenuli na Petrinju. Proces je bio opasniji: nestajala je jedna po jedna točka koja je neprijatelja držala podalje od grada, dok je JNA istodobno raspolagala oklopom u samoj Petrinji.

Od Taborišta do bitke za sam grad

Petrinja će se održati još dva tjedna.

Nakon prvog velikog napada 2. rujna, povlačenja s položaja u Taborištu 7. rujna, pada Peckog 8. rujna i sloma južnog obrambenog pojasa u danima koji slijede, hrvatskim snagama ostajao je sve uži prostor.

JNA je 16. rujna ponovno pokrenula snažan napad, a konačni napad na grad uslijedio je 21. rujna 1991. Petrinja je toga dana okupirana nakon gotovo tri tjedna borbi.

Zato 7. rujna 1991. ima svoje mjesto u kronologiji obrane Petrinje. Ne kao dan kada je jednim udarom riješena sudbina grada, nego kao trenutak kada je na jednom od njegovih najvažnijih južnih položaja obrana počela uzmicati.

Nakon Taborišta došao je Pecki. Nakon Peckog pritisak na Hrastovicu. A kada su nestale vanjske obrambene točke, rat se ponovno približio kućama i ulicama Petrinje.