Hrvate koji su ’91. zaglavili u JNA bez objašnjenja vraćali u limenim sanducima: ‘Najveće smo žrtve’

Na današnji dan, 06. 05. 1991. godine ispred tadašnje komande JNA u Splitu održan je veliki prosvjed građana koji su se okupili kako bi zatražili deblokadu okupiranog Kijeva. Na žalost, nakon što je zapucao netko iz mase, zgrada Komande Vojnopomorske oblasti postala je mjestom pogibije prvog vojnika JNA. Smrtno je stradao redovni vojnik, mladi makedonski ročnik Sašo (Saško) Gešovski koji se u tim trenucima nalazio na prozoru.

Gešovski je bio rođen 1971. godine i spada u posljednju generaciju (djelomično se pozivala i 1972.) koja je imala tu nesreću da služi obvezni vojni rok u trenucima kada je bivša Jugoslavija bila pred rasulom, a nakon pokolja u Borovu Selu koji se dogodio nekoliko dana prije prosvjeda u Splitu – bilo je jasno da će vojni rok služiti u ratnom stanju.

Tek punoljetni mladići koji su 1991. bili vojni obveznici, činili su sve kako bi izbjegli vojni rok ili kako bi pobjegli iz JNA ukoliko ih je rat već zatekao u uniformi. Njihovu izbezumljenost najbolje je dočarao ročnik JNA Bahrudin Kaletović koji je sa slovenske bojišnice za Yutel iskreno kazao kako nema pojma o čemu se točno radi: “Oni se kao otcjepljuju, mi kao ne damo.

Saško je i simbol patnje hrvatskih ročnika JNA iz ’91.

Iako je u to doba diljem zemlje po vojarnama JNA bilo na tisuće ročnika, “Saško” koji je poginuo u svojoj 19. godini ostao je simbolom patnje redovnih vojnika JNA iz tog perioda. Naime, Gešovski nije bio samo prva makedonska žrtva, već je bio općenito prvi pripadnik JNA koji je poginuo u oružanim sukobima, iako njegova rodna Makedonija nije sudjelovala u ratovima 90-tih. Na žalost, osim Saška – mnogi su 19-godišnji ročnici, bez puno objašnjenja kući vraćeni u limenim sanducima. “Hrvatski ročnici na odsluženju JNA za vrijeme rata najveće su žrtve na ovim prostorima i ja sam jedan od njih. Nakon škole stigao mi je poziv JNA u rujnu 1990. Nisam se odazvao, pa mi je došao novi poziv u prosincu uz prijetnju privođenja i zatvaranja. Kad sam se obratio za pomoć tadašnjem uredu za obranu gdje su mahom radili Hrvati, rekli su mi da smo mi zadnja generacija koja mora ići i da mi uopće ne može pomoći. Taj isti lik koji me je poslao u JNA radio je na istom ili sličnom mjestu i za vrijeme rata”, prepričava jedan Hrvat na forumu.

Dopao ga je, kaže, Beograd u koji je otišao jer nije bilo većih naznaka o ratu, međutim – u Hrvatskoj je došlo do eskalacije: “Možete samo zamisliti kako je bilo nama Hrvatima. U vojarni nas je bilo tristotinjak. Ja se nisam mogao pomiriti sa time da idem rušiti Vukovar i sa svojim kolegom sam se odlučio za bijeg preko žice negdje u kolovozu 1991. što je tada bilo jako opasno. Ali nismo razmišljali o tome, već samo da se riješimo četnika i rezervista koji su počeli tada pristizati u vojarnu.”

Mladi hrvatski vojnici su mučeni u JNA: Ne priznaju im zatočeništvo

U bijegu su, kaže, uhvaćeni na granici sa Crnom gorom i Hrvatskom: “Počela su maltretiranja, batinanja psihofizička zlostavljanja, nisu nam dali ništa jesti ni piti nekoliko dana, nisu nam dozvoljavali da vršimo nuždu, ono malo sto bi dobili hrane sve bi nam ispljuvali sa izbljuvcima. Vrhunac torture je bio kad su nas dovezli natrag u vojarnu u Beograd odakle smo pobjegli, a onda su osnovali logor za nas”, napisao je nesretni bivši ročnik koji kaže da su ih, između ostaloga, vezanih očiju vodili na lažna strijeljanja,

Marinko Barišić iz sela Gašinci kod Đakova u vrijeme agresije na Vukovar, na beogradskom Dedinju također je bio zatočen kao redovni vojnik JNA. Na služenje vojnog roka otišao je 16. prosinca 1990.: “Došla je zapovijed da svi koji su odbili ići u rat skinu opasače, remenja i ostalu opremu jer idu na prekomandu u Dedinje. Nismo imali pojma da je za nas 200 -tinjak tamošnja kasarna pretvorena u logor. A onda je započeo pakao. Postrojavanje, vrijeđanje, psovanje ustaške majke, za doručak prozirna šnita kruha i pokvarena jaja, za večeru dvopek, udaranje pendrecima. Jednog su vojnika ubili”, opisao nam je Barišić četiri mjeseca zatočeništva.

Naš sugovornik jedan je od malobrojnih Hrvata koji su bili zatočenici JNA i koji su u “dedinjskom logoru” prošli pakao, no – nisu zakonski nisu prepoznati. “Niste evidentirani u službenim evidencijama zatočenih osoba tijekom Domovinskog rata, nije moguće, temeljem službene evidencije i Zakona o općem upravnom postupku, izdati uvjerenje o zatočenju, a nije moguće provesti ni upravni postupak za utvrđivanje činjenice zatočeništva obzirom da za ovo ne postoji ovlast utvrđena zakonom”, odgovoreno mu je iz nadležne institucije.