NEVENKA TOPALUŠIĆ: Simbol dostojanstva, borbe i nepravde prema hrvatskim braniteljima

Viša medicinska sestra, ratna dragovoljka i pripadnica 2. gardijske brigade „Gromovi“ provela je 1.658 dana na bojištu. Teško ranjena u operaciji „Una“, život je nastavila u invalidskim kolicima, ali nije prestala biti uz svoje suborce. U Savskoj 66 izgovorila je riječi koje su postale njezino svjedočanstvo: „Ovdje sam jer me ubija ova nepravda.“

Postoje rečenice koje se ne zaboravljaju. Ne zato što su izgovorene glasno, nego zato što u njima stane čitav život. U rečenici Nevenke Topalušić čuju se godine provedene na bojištu, briga majke koja je željela bolju budućnost svojoj djeci i bol braniteljice koja je vjerovala da ljudi koji su branili Hrvatsku zaslužuju dostojanstvo.

Na Trgu Nevenke Topalušić, ispred zgrade Ministarstva hrvatskih branitelja u Zagrebu, danas stoje njezin spomenik i ime. Iza njih je život žene koja nije stajala po strani kada su drugi trebali pomoć.

Medicinska sestra koja je krenula za svojima

Nevenka Topalušić rođena je 1954. godine u Gradecu kraj Vrbovca. Prije rata radila je kao viša medicinska sestra u Domu zdravlja Vrbovec. Kada je počela obrana Hrvatske, znanje koje je stekla u svojoj struci ponijela je na bojište, među ranjene i uplašene ljude kojima je njezina pomoć često značila sve.

Tijekom rata bila je pripadnica sanitetske službe 51. samostalne bojne Vrbovec, a od 1992. i 2. gardijske brigade „Gromovi“. Na bojišnici je provela 1.658 dana. Nije bila uz branitelje samo onda kada je bilo sigurno. Kao medicinska sestra išla je s njima, ondje gdje su ljudi padali i gdje je svaka minuta mogla odlučiti hoće li se netko vratiti kući.

Godine 1991. u rat su otišli Nevenka i njezin suprug Branko. Njihov najstariji sin Dubravko, tada osamnaestogodišnjak, ubrzo im se pridružio. Dvoje mlađe djece ostavili su na čuvanje Nevenkinoj majci. Bila je to odluka koju može razumjeti samo roditelj koji zna da se domovina brani i za svoju obitelj i za djecu koja tek trebaju odrasti.

Tijekom „Oluje“ Nevenka je među ranjenima na Banovini pronašla i sina Dubravka. Zbrinula ga je, a zatim nastavila pomagati drugima. O tom trenutku ostale su riječi kratke poput zapovijedi, a teške poput cijelog rata: „Mama mora dalje.“

U njima je bila sva Nevenka: majka koja je prepoznala vlastito dijete, medicinska sestra koja ga je spasila i braniteljica koja nije mogla ostaviti druge ranjenike.

Rana koja nije izbrisala njezinu snagu

U rujnu 1995., tijekom operacije „Una“, kao pripadnica prve bojne 2. gardijske brigade, „Crnih mambi“, Nevenka je teško ranjena dok je pomagala suborcima. Pogodila su je četiri metka, a tijelo joj je bilo puno gelera. Preživjela je, ali je ostatak života provela u invalidskim kolicima kao stopostotni ratni vojni invalid prve skupine.

Rat joj je uzeo zdravlje, ali nije joj oduzeo obitelj ni ljubav prema životu. Nakon ranjavanja rodila je i četvrto dijete. Nastavila je biti supruga, majka i oslonac svojim suborcima. Njezina snaga nije bila u tome da nikada nije osjećala bol. Bila je u tome što bol nije učinila razlogom da zaboravi druge.

Za svoj ratni put primila je brojne pohvale i priznanja. Odlikovana je Redom hrvatskog križa, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti i Medaljom „Oluja“, a pripadnici „Gromova“ nagradili su je Zlatnom plaketom i Zlatnom značkom „Grom“. Iza svakog odličja stajalo je nešto više od hrabrosti: godine služenja ljudima kojima je u najtežim trenucima bila sestra, suborka i prijateljica.

„Ovdje sam jer me ubija ova nepravda“

Dvadesет godina nakon što je krenula braniti Hrvatsku, Nevenka je ponovno stala uz svoje suborce. U listopadu 2014. ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66 počeo je prosvjed „Sto posto za Hrvatsku“. Nevenka je došla u invalidskim kolicima, teško narušena zdravlja, ali odlučna ostati uz ljude s kojima je dijelila rat.

Tada je rekla da je u rat otišla kako bi njezinoj djeci bilo bolje, a da „niti je bolje mojoj djeci niti je meni“. Dodala je: „Neću odavde, mogu me samo mrtvu odnijeti.“

To nisu bile riječi iz udobnosti ili političke pozornice. Izgovorila ih je žena čije su rane bile stvarne, чије je ratno iskustvo bilo zapisano u tijelu i čiji su suborci bili uz nju toga dana. U Savskoj je govorila o nepravdi onako kako ju je sama doživljavala: kao majka, braniteljica i osoba kojoj nije bilo svejedno što će biti s ljudima koji su ostali živi nakon rata.

Nevenka je preminula tijekom prosvjeda, u noći s 21. na 22. listopada 2014. Nije otišla kući, među svoje najbliže. Njezini suborci bili su oko nje, na mjestu na kojem je došla tražiti da se čuje glas teško stradalih branitelja. Njezina smrt postala je duboka rana među okupljenima i bolno svjedočanstvo o tome koliko su se branitelji osjećali nečujnima.

Prosvjed u Savskoj trajao je 555 dana, a Nevenkina smrt dogodila se u njegovim p शुरुआtnim danima. No njezina priča nije svediva na politički sukob toga vremena. U središtu ostaje žena koja je dvaput stala uz ljude kojima je trebala: prvi put na bojištu, a drugi put pred Ministarstvom, gdje je svojim prisustvom svjedočila da se ni ranjeni i teško bolesni ne žele odreći dostojanstva.

Trg koji nosi njezino ime

U prosincu 2015. plato ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66 imenovan je Trgom Nevenke Topalušić. Na njemu je uređeno spomen-obilježje s njezinim kipom. Mjesto na kojem je preminula tako je postalo trajni podsjetnik na hrvatsku braniteljicu, medicinsku sestru i majku četvero djece.

Ime na ploči ne može obuhvatiti sve što je Nevenka bila. Ne može prikazati njezin odlazak na bojište, brigu za ranjenike, trenutak kada je prepoznala sina među ozlijeđenima ni godine života provedene u kolicima. Ali može svakoga tko zastane podsjetiti da iza riječi „braniteljica“ nije samo vojni čin ili ratni put. Iza njih je čovjek koji je nosio tuđe strahove, liječio tuđe rane i nastavio se boriti kada se vratio iz rata.

Nevenka Topalušić nije tražila da je pamte samo po ranjavanju ni po posljednjim danima. Njezin život zaslužuje da se pamti cjelovit: po stručnosti, hrabrosti, majčinstvu, odanosti suborcima i vjernosti Hrvatskoj koju je željela ostaviti svojoj djeci.

Njezine riječi iz Savske i danas bole jer postavljaju pitanje na koje svaka generacija mora odgovoriti: jesmo li dostojni ljudi koji su stali u obranu Hrvatske i ostali uz nju i onda kada su se osjećali zaboravljenima?

Nevenka se iz rata vratila u kolicima. Iz borbe za dostojanstvo nije se povukla. Njezino ime zato nije samo naziv trga. Ono je zavjet da se žrtva hrvatskih branitelja ne zaboravi i da se njihov glas ne čuje tek kada je prekasno.

Izvori

• Grad Zagreb, „Zagreb dobio Trg Nevenke Topalušić“ — ratni put, broj dana na bojištu, odlikovanja i imenovanje trga. zagreb.hr

• Hrvatski časnički zbor – Zajednica udruga, biografski prikaz ratnog puta Nevenke Topalušić. ZAJEDNICA UDRUGA

• Renata Rašović, Večernji list, „Hrvatska braniteljica Nevenka Topalušić preminula tijekom prosvjeda“, 22. listopada 2014. Večernji.hr

• 24sata, „Pred ministarstvom: Heroina umrla na prosvjedu branitelja“, 22. listopada 2014. 24sata

• HRT Radio Sljeme, „Završen je Trg Nevenke Topalušić“ — spomen-obilježje i kip. HRT

• Hrvatska katolička mreža, „Događaj tjedna: Operacija Una“ — kontekst operacije i stradavanja. HKM

• HRT Radio Osijek, „Nakon 555 dana branitelji završavaju prosvjed“, 26. travnja 2016.