10. lipnja 1796. – rođen Antun Mihanović: Četiri strofe za vječnost

10.06.2021. 09:19:00

Na današnji dan 1796., u obitelji Matije Mihanovića i Justine r. Kuščević, u Zagrebu je rođen Antun Mihanović. Kršten je 12. lipnja 1796. u crkvi sv. Marka u Zagrebu kao Antonius Joanes a Facundo.

O njegovu djetinjstvu nema nikakvih podataka. Školovanje je završio u Zagrebu. Po tadašnjem modelu školovanja razredi su se zvali: parva, principia, grammatica/syntaxis, humaniora/retorica, poesis. Mihanovićev je uspjeh u svim razredima bio odličan – pod njegovim imenom u školskim imenicima uvijek je pisalo eminens. Učenici su se među sobom natjecali tko će biti na prvom mjesto odlično ocijenjenih učenika. U jesen 1809. završava 2. razred humaniora (poesis) te time zadovoljava uvjete za upis na Kraljevsku akademiju znanosti gdje su tada postojala dva tečaja: filozofski i pravni. Upisuje 1. razred filozofskog tečaja (sa 16 godina). U jesen 1811. upisuje pravni tečaj na istoj akademiji koji će završiti s odličnim uspjehom. Profesori na akademiji bili su mu važni djelatnici hrvatskoga javnoga života: dr. Imbro Domin (koji je svoja predavanja iz privatnoga prava štampao na hrvatskom (kajkavskom) jeziku), dr. Ljudevit Jelačić Bužimski (koji je ispjevao mnogo pjesama o Metternichovu represivnu sustavu pa je i otkaz dobio), dr. Konstantin Farkaš. Mihanović je sa 17 godina bio diplomirani pravnik. Školovan isključivo u Zagrebu, Mihanović je dobar primjer onoga kako je zagrebačka akademija formirala učenike, koje obrazovanje im je nudila, koji duh i ambicije u njima pobuđivala.

Počeci karijere, 1813. – 1821.

Već je 20. kolovoza 1813. postao bilježnik Banskoga stola (početnička pravna funkcija). Na tom će radnom mjestu ostati do 30. siječnja 1815. kada postaje auditorski kandidat (kandidat-sudac) kod Dvorskog ratnog vijeća. S tog će radnog mjesta 1. studenoga prijeći u sudsku službu kod venecijanskoga generalnoga zapovjednika gdje ostaje do kraja 1817. U času njegova premještanja u Italiju četiri su velik europske sile u Beču potpisale sporazum o miru u Europi. Započela je Metternichova Sveta Alijansa. Mihanović je u Italiju došao s austrijskom vojskom koja je tu bila u mirovnoj misiji. Gledajući povijesna zbivanja oko sebe i razumijući položaj u kojem se nalazi njegova domovina, središnje pitanje prema kojem se Mihanović (a i ostali hrvatski intelektualci) morao odrediti je pitanje jezika. Hrvatski narod nije imao jedan i jedinstven jezik, nije imao tu dominantnu centralizirajuću snagu koju su ostale države imale i koje su znale kakva snaga leži u jeziku pa su sve tuđinske vlasi u Hrvatskoj kao službeni jezik uvodile svoje jezike.

Tako je on 1815., kao 19-godišnjak, objavio brošuru Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku u kojoj obrazlaže zašto je važno i književne i službene tekstove pisati na narodnom jeziku na kojem se najbolje može izreći što se želi. Objašnjava zašto jezik ima dominantnu funkciju u formiranju naroda te argumentira zašto latinski ne bi trebao biti naš službeni i obrazovni jezik. Samo još nije bilo jasno koji bi to jezik trebao biti: kajkavski, štokavski, neki umjetno stvoren od sva tri narječja – to još nije bilo jasno.

Ah, čijem si se zahvalila, / tašta ljudska oholasti?

Službujući u Italiji obilazio je knjižare i antikvarijate tragajući za djelima „ilirske“ prošlosti i starim pismenima. Godine 1817. u jednom će takvom mjestu u Veneciji pronaći jedan od rukopisa Gundulićeva Osmana. Dana 1. siječnja 1818. objavit će poziv na pretplatu OsmanaZnanostih i narodnoga jezika prijateljom. Poziv je napisan na štokavskom, objašnjava kako je našao rukopis Osmana te da bi ga želio objaviti da ga sačuva. Taj će oglas imati naslov Osman Ive Gundulića, vlastelina dubrovačkoga, epski spjev ilirsko-slavenski, po prvi put iz starog rukopisa objavljen. „To mi je tim jače savjetovala ljubav prema svemu što je domorodno, jer ona svojom obožavanom željom češće nadahnjuje strance. Bilo bi za nas dosta sramotno da nas neki narodi, naši rođaci, nadvladaju u količini objavljenih djela i da budu pred nama u objavljivanju onoga što imamo“ (A. Mihanović: Jelena Očak). Cijena je 20 groša u srebru, 260 stranica. No poziv za pretplatu bio je neuspješan.

Umirovljenik s 25 godina

S 25 godina Mihanović odlazi u mirovinu. Razlog nije poznat. Pretpostavka: zdravstveni razlozi. Pronađeni su spisi da je prema odluci Dvorskog ratnoga vijeća umirovljen 1. listopada 1821. Tako da je od 1821. do 1834. bio u „invalidskoj“ mirovini primajući mirovinska beriva od Ratne blagajne.

No Mihanović neće sjediti skršenih ruku. Tih će godina živjeti u Beču, Rijeci, Americi i Malom Trgovištu. Pisat će filološke studije (o odnosu sanskrta i slavenskih jezika; o jeziku i običaju Roma; obje pisane na njemačkom jeziku) Godine 1827. izabran je za riječkog zastupnika na Požunskom saboru. A te će godine i uputiti molbu kraljevskoj ugarskoj kancelariji da mu odobri plaćeni dopust od tri godine te predati zahtjev za putovnicu za put u Ameriku. Tamo planira istražiti tržišta za hrvatsko-ugarska vina.

Iz Amerike u Zagorje na gemišt

Tri će godine Mihanović provesti u Sjevernoj i Južnoj Americi u kojima namjerava prodavati hrvatska i ugarska vina. Za tu će prigodu napisati brošuru naslova: RAZMATRANJE PITANJA: Ne bi li plemenitim ugarskim vinima trebalo što prije prokrčiti put u Ameriku? – uz prijedlog na koji bi način naši vinari uskoro mogli pokušati provesti takav pothvat na njemačkom jeziku kojom će obrazložiti svoj pothvat. To je ozbiljna studija koja pokazuje njegovu upućenost u sve probleme povezane s proizvodnjom i trgovinom vina. Planiralo se odabrati 50 do 60 sorti izvrsnijih loza iz Ugarske, Hrvatske i Slavonije, posebno su se određivale količine za stolna i desertna vina, odredila bi se cijena bačava i butelja, razrađen plan reklamiranja i provizije. No gdje je točno u Americi bio i kako je uspio u svom pothvatu, zasada ostaje tajna. Iz toga razdoblja nema ni jednoga dokumenta.

Iz Amerike dolazi u Zagorje (Malo Trgovište) gdje ostaje dvije godine, pa u Rijeku (1834.) gdje je dobio plaćeno službeničko mjesto drugog gubernijalnog tajnika, prestaje biti umirovljenik, te iz vojničke službe prelazi u civilnu.

Gdje je napisana himna?

Dana 14. ožujka 1835. u Gajevim Novinama horvatzkim, tj. književnom prilogu Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka objavljena je pjesma od 14 stihova po četiri katrene Horvatska domovina koja je uz leksičke i sintaktičke preinake postala hrvatskom himnom i koja je konačno definirana Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine kada je pjesma dobila status himne samostalne Hrvatske, a njezin tekst i notni zapis utvrđeni su Zakonom o grbu, zastavi i himni.

No gdje ju je Mihanović napisao? U Klanjcu ili u Rijeci ili na nekom trećem mjestu? Dugo se smatralo da ju je napisao u Klanjcu, u nekim izvorima piša u Klanjcu, u drugima u Rijeci. Nove generacije istraživača Mihanovićev djela i života osporavaju i „primorsku“ i „zagorsku“ teoriju. Uglavnom znanost o književnosti (ili bilo koja druga) još nije odgovorila na to pitanje.

Diplomatske službe i fatalna Anka

Sredinom 1836. prelazi u konzularnu službu te s 40 godina napušta Rijeku i započinje diplomatsku službu u kojoj će ostati punih 20 godina. Kao prvi austrijski konzul prva diplomatska služba koja je dobro počela a loše završila zbog sukoba s Milošem Obrenovićem bila je Beogradu (1836. – 1838.). Tamo se i zaljubio u famme fatal Anku Orbenović (nećakinju M. Obrenovića) koja je nadaleko bila poznata zbog svoje ljepote i ljupkosti, „ruža Istoka“, no ta se ljubavna priča nije realizirala. Sljedeće konzularno mjesto bio je Solun u kojem će biti imenovan stalnim konzulom. Godine 1846. postaje generalni konzul u Smirni, Carigradu (1849. – 1853.), i Bukureštu (1854. – 1856.) Uživao je veliki diplomatski ugled, sudjelovao je u osjetljivim i zamršenim političkim zbivanjima u Europi u 19. stoljeću, rješavajući i usmjeravajući tadašnje međudržavne probleme i konflikte. Zbog svojih je zasluga nekoliko puta odlikovan.

U Solunu će se kao 45/46-godišnjak oženiti Jerotinom Joanom Candley s kojom će imati kćer Mariettu koja će se poslije udati za Karla Lovetta s kojim neće imati potomaka. Mihanović je imao jednu sestru, Mariju, koja će se udati za Josipa Briglevića, odvjetnika, mađarona ali neće imati djece. Mariettinom smrću, 1916. nestaje loza Antuna Mihanovića. Iako nema potomaka koji bi ga se sjećali, ostaje vječno zapamćen u hrvatskom narodu.

Collectio Mihanovićiana

Mihanović je još kao mladić počeo sakupljati stare rukopise. U Solunu, Makedoniji i drugim mjestima u kojima je bio u diplomaciji nastavio se time baviti i sakupljati glagoljaške i ćiriličke rukopise. Obilazit će manastire i pronalaziti dragocjene tekstove. U Solunu će pronaći mnogo starih slavenskih rukopisa koji će biti glavni dio njegove buduće zbirke Collectio Mihanovićiana. Po čuvenju našao je i Zografsko evanđelje – jedan od najvažnijih staroslavenskih kodeksa iz 11 st. pisan glagoljicom ali njega nema u njegovoj zbirci. Najstariji tekst zbirke je Ilovička krmčija, nomokanon, zakonski rukopis raške redakcije iz 1262.

Gdje je nestala zbirka?

Kad je Mihanović umro nije bilo odmah posve jasno što se dogodilo s njegovom zbirkom. Navodno se njegova ostavština nalazila u dva velika sanduka. Zbirka nije pronađena u sanducima koji su s ostavštinom preneseni iz Novih Dvora u Malo Trgovište. Trag je vodio do profesora slavistike Franca Miklošiča kojemu je Mihanović posudio spise. Miklošič je spise vratio Karlu Lovettu, Mihanovićevu zet, koji ih je prodao (zagrebačkom) Narodnom muzeju. Ti su spisi, nije utvrđeno kako došli do J. J. Strossmayera koji ih je poklonio JAZU. U radu JAZU-a 1868. Mihanovićeva je zbirka sistematizirana. Tu su evanđelja, apostoli, stari zavjet, liturgija, kanoničko pravo…, nastali od 13. do 16 st. Godine 1952. JAZU je objavila detaljnu studiju Vladimira Mošina o toj neprocjenjivoj zbirci. U sanducima su se nalazili i neki dokumenti koji su nam poznati iz opisa Josip Briglevića, a koje danas možemo smatrati izgubljenima (kao pismo Omer paše Latasa ili olovkom pisan koncept Lijepa naša domovino).

Svuda pođi, kući dođi

Dana 28. 10. 1856. podnio je u Beč molbu za umirovljenje zbog zdravstvenoga stanja. Nakon 20 godina vraća se u domovinu te će se nastaniti u cesargradskim Novim Dvorima, koje je 1603. izgradio Toma Erdody, nedaleko od Klanjca. Umro je u noći, 14. studenoga 1861. Pokopan je na groblju u Klanjcu, a njegova će mu kći podići granitni spomenik na kojem će s jedne strane pisati njegovo ime i funkcije koje je obavljao, a s druge strane prvi stih Horvatske domovine.

Bio je pravnik, vojni sudac, pjesnik, Ilir iz Horvatske, kolekcionar, filolog, poduzetnik, konzul, autor Horvatske domovine.

 

Izvor: Narod.hr

Izvorni autor: ph,ig/Foto: javna snimka

Autor: