Brzo se bez riječi raspoređujemo po šumici popunjavajući praznine među onima koji su već otprije tamo. Pet, šest debelih hrastova lijevo a gore i dalje desno, stabla debela desetak do dvadeset centimetara, uokvirena su nekakvim prastarim urušenim suhozidom.Kao da je netko čistio njivu i nabacivao kamenje na hrpu, samo što je hrpa dugačka stotinjak metara ravno a onda gore, lijevo, pod pravim kutem, jedno dvadesetak metara, te visoka jedva dvadeset centimetara a negdje i manje.

Starosjedioci iz šumice pitaju što je sa Norcem, da li smo ga vidjeli. Nemamo odgovora, mi ga nismo ni vidjeli, pretpostavljamo da je izvučen sa prvim vodom i dijelom naših jer ni njih niti vidimo niti čujemo. RUP više uopće ne artikulira glasove, samo zavija i izgleda da je baterijama došao kraj. Odlučujemo ga ugasiti jer ionako od njega nema pomoći a može nam otkriti položaj.

S desne strane paljba ne prestaje, Praga tuče bjesomučno, tuku i mitraljezi, treći vod je u teškoj nevolji. Sve što preleti njih tuče po nama. Meci zuje kao stršljenovi. Pomislim, Bože mili, od njih nitko neće ovo preživjeti, jednostavno je nemoguće. Kako im pomoći? Počnemo smišljati nekakve planove, kada se iz daljine začuje niz jedva čujnih detonacija. Toliko su daleko da na njih, iako smo ih čuli a sada ih čujemo ponovo, i opet, uopće ne obraćamo pažnju. Prođe desetak, možda dvadeset sekundi a oko nas se otvori pakao. Mine padaju svuda oko nas, metar, dva daleko. Između zaglušujućih detonacija od kojih pucaju uši i mozak a krv se ledi u žilama, čuju se nove, tihe,detonacije. Cijelo tijelo je u grču, pokušava se smanjiti, ali manje od ovoga ne ide. Zabijam glavu koliko god mogu u travu i zemlju, po meni padaju grane, kamenje, lišće, zemlja. Grčim se, umirem od straha. Nove eksplozije, između njih nove tihe detonacije. Plačem, smijem se, sve u isto vrijeme. Pomislim na ruke. Otkinut će mi ruke. I podvlačim ruke ispod sebe. A noge. Podvukao bi i njih ali ne mogu. Kako ih podvući? Frrrr buum, frrr buum, buum, bum, bum... eksplodiraju mine kao da pada čelična eksplozivna kiša. Iznad mene na strmini leži Rakić. Viče, čas psuje, čas moli Boga.Pa moli Boga pa psuje. Opet tihe, sada znamo, to je ispaljenje a u glavi misao: Bože jesu li moje? Je li na njima ispisano moje ime? Frrrr bum bum geleri lete i buše stabla. Dona leži desno od mene jedno metar i pol, odmah do suhozida, visokog na tome mjestu možda desetak centimetara i širine jedva pola metra. U visini njegovih bubrega s druge strane suhozida pada je i eksplodira mina. Jedva POLA metra od njega. Ostaje neokrznut. Ne prestaje kanonada ali se malo po malo, metar po metar, izmiče desno od nas, u pravcu trećeg voda.Sada padaju možda pedesetak metara od nas a mi još prikovani za zemlju, pokušavamo smiriti adrenalinski tornado. Srce je ionako već odavno iskočilo. Pipamo se, diramo glave, ruke, noge . Još ne vjerujemo da smo živi. U dvadesetak minuta zasulo nas je valjda stotinjak mina. I samo što smo se isprepipali i međusobno jedan drugoga vratili u svjesnost života iz pakla straha, panike i očaja, detonacije se ponovo počnu približavati. Pedeset, trideset, dvadeset, deset, pet metara, metar... Buum bum bum bum. Tu su . Bum bum bum. Aaaaa ima li kraja, poludit ću. Bumm bum. Onaj tko puca, češlja teren, traži nas. Neda da dišemo a kamoli da ratujemo. Sve prolazi kroz glavu. Djetinjstvo, majka, brat, ujak, prijatelji, pa zar ću ovdje skončati. Tu na ovoj smrdljivoj ličkoj pustopoljini. Bum. Bum. Filmovi, jebeni filmovi. ( ispričavam se na riječniku ali tada nam nije bilo do finoće i pristojnosti) Kakvi filmovi, kakav Rambo, Ljubiša i Bata. Kanonada ne prestaje. Traje čitavu vječnost, već je poslije podne a ovi pucaju kao da su na svadbi. Ipak, malo po malo detonacije se prorijeđuju i napokon prestaju. Netko kaže da su to naši pucali po nama. Kažu pričuva MUP-a. Ja ne vjerujem jer je palo sigurno više od tristo, tristopedeset mina. Mi tada nismo imali toliko mina na raspolaganju i zato mislim da je to djelo neke četničke bitnice a događaji četvrtog dana dat će mi za pravo.

U tom možda desetminutnom predahu pijem, možda i prvi put toga dana. Ne, pio sam ujutro nakon razgovora sa vodičem a neposredno prije početka napada. Ima tome više od deset sati. Otresamo se i pregledavamo oružje i opremu, ajde najgore je prošlo. Samo da vidimo gdje su naši. Pokušavamo vizualno vidjeti ima li koga od naših u blizini. Nigdje nikoga, samo tamo gdje je zaglavio treći vod, par sto metara desno od nas ne prestaje pucnjava. Stvarno ih deru k'o Musa jarca. Izgleda da je naše komešanje primjetila i četnička ekipa preko, pa sad i nas mitraljiraju a kao nagradni dodatak evo opet Prage. Juhuuu, načela je drugi šleper municije.

Opet prikovani na zemlju polako shvaćamo da nam je jedina šansa za izvlačenje čekati mrak koji više nije vremenski daleko. Tu i tamo doleti i poneka mina, ali sada to nije tako precizno i temeljito, više onako ako pogodi, pogodi. Zato Praga miluje šumu rasprskavajućim granatama kao da želi podrezati drveću grane prije zimskog mirovanja. Pada dogovorna odluka,. Čekamo noć, pa što bude. Samo što nam noć donosi.

Polako, sasvim polako sjenke noći smjenile su dan. U sami sumrak opet je pucnjava doživjela crescendo ali negdje daleko, možda i dva kilometra desno od nas. Prema nama su još ponekad svijetleći meci parali sumrak, prijeteći neopreznim glavama koje bi izvirile iz prirodnih zaklona. Svima nam je dolazak noći donio olakšanje no donio je i nove strahove. Neiskusnima i to potpuno, palo nam je na pamet da bi nas četnici mogli napasti zaštićeni mrakom. Nismo mogli pretpostaviti da po mraku, takvom mraku, nitko ne može napasti nikoga, čak ni domaći koji odlično poznaju teren. Mrak nije bio ono na što smo navikli. Jednostavno, mrak je bio mrak. Crn, taman, onakakv kakvog nikada nisam vidio niti doživio. Do tada u životu, i u najvećem mraku vidilo bi se negdje neko svijetlo, ili barem zvjezdica, mjesec, farovi automobila u daljini. Ratni mrak je jednostavno crni bezdan iz kojega vreba smrt. Nema struje, nema žarulja, sijalica, vatre, baterija, žigica, upaljača...Dobro, ponečega od ovoga ima ali tko smije upaliti? I nebo se naoblačilo, već u sumrak prekrili su ga gusti, tamni oblaci, kao šlag na dan tame, koji kao da nikada neće prestati. U takvom crnilu dogovaramo se što ćemo, gdje ćemo. Nemamo kontakta s nikim od naših, RUP ne funkcionira, ne vidi se ama baš ništa dalje od pola metra, svi smo tu na hrpi, pušemo jedan u drugoga, kao preplašene životinje trebamo bliskost. Bliskost nas hrabri, smanjuje strah i očaj. Pada odluka, povlačimo se uzbrdo, odatle smo došli, ali idemo najprije probati potražiti Norca. Tražili smo ga možda petnaestak minuta i uvidjeli da je to nemoguća misija, čim se netko metar udalji i on se izgubi a u grobnoj tišini svaki glas se čuje kao pucanj. Nakon bezuspješnog traženja povlačimo se tristotinjak metara uzbrdo i sklanjamo se u neku vrtaču. Dosta je velika i duboka, tu nas ne mogu vidjeti i mene uhvati napast za cigaretom. Moram je zapaliti. Moram. Moram i gotovo. Vadim je i kažem mojima što ću napraviti a oni skoče kao opareni: " Ne pali, jesi lud, pobit će nas..." " ma moram i gotovo" " Ne pali, što ti je, otkrit ćeš nas...". I ne zapalim je, razum je nadvladao ludost, iako sam je želio više od bilo čega na svijetu. To je bilo prvi i zadnji put u ratu, da me bilo koja napast skoro koštala glave. Nakon što smo predahnuli, odlučujemo krenuti prema mjestu gdje smo se iskrcali iz kamiona, otprilike znamo put ali mene pere crv u glavi koji kaže: idemo na naše položaje, što ako netko potegne pa nas raspili. Kažem dečkima, ajmo desno (sada je to desno, ujutro je bilo lijevo) tamo gdje se ponekad, kada malo promaknu oblaci, pokažu obrisi niskih brda. Znam da je tamo iza njih par stotina metara daleko cesta i početak sela Kompolje koje je naše. Dečki ni da čuju. Oni hoće do uske asfaltirane ceste kojom smo došli. Pokušavam ih uvjeriti da možemo nastradati ali oni neće ni da čuju. Svatko ima svoj strah i svoje argumente. Moj strah je da nas ne pobiju naši a njihov da ne zalutamo pa da nas ne pobiju četnici. Ishod isti, ali nekako bi mi lakše bilo da me ubiju četnici. Ostajem u manjini pa nastavljamo bauljati kroz mrak kao hrpa zombija. Zapinjemo za nisko raslinje i kamenje, čak i padamo ali se suzdržavamo od bilo kakvog glasanja. uskoro je počela i lagana, sasvim lagana kišica. Ona nam je saveznik. Prigušuje korake i zveckanje opreme, a nakon ovakvog dana briga koga što je još i mokar. Nije prošlo dugo vremena začusmo prigušeni glas: stoj, tko ide? Stražar, očito upozoren da se naše pogubljene postrojbe u grupama vraćaju prema betonari bio je oprezan i nije pucao naslijepo. Prolazimo i polako se nakon nekog vremena spuštamo prema betonari.

Na betonari nas dočekuje dosta naših, a Muha onako vojnički, tada nam se činilo prehladno, stavlja križiće kraj imena onih koji su se vratili. Raspitujemo se što je sa Norcem. Nitko nema pojma. Od njih iz kanala nema još nikoga. Treći vod je već tu. Imaju dva ranjena: Ogrinc i Štemberger. Kako pada kiša penjemo se u kamione i palimo cigarete, ajme gušta. Ali nema opuštanja. U mislima nam je stalno Norac i ostali kojih još nema. Sjedili smo tako neko vrijeme u kamionima, mokri, bez riječi udubljeni u svoje misli i brige, osluškivali svaki glas i iščekivali dolazak naših. Nakon možda pola sata dolazi jedna grupa, stiže prvi vod, ali nisu svi. I oni su se razdvojili i pogubili. Ne znaju što je sa Norcem. I tek što su se popisali i pokrcali u kamione stiže još jedna grupica vojnika. Vuku šatorsko krilo a krilu je Norac. Svi izlazimo iz kamiona. svi ga želimo vidjeti, dotaknuti ali on ne daje znakove života. Ljubo, Regio,Željko i još trojica koji su ga nosili, iznemogli padaju sa nogu. I oni su ga tražili, Regio je bio ispred njega kada je pogođen i to svega par metara ali u mraku ni oni ga nisu mogli naći. Već su odustali od traženja kada je jedan od njih doslovno zapeo i spotaknuo se o njega. Odmah su ga stavili u šatorsko krilo i nosili kilometrima dok nisu stigli do betonare. Napokon ga stavljaju u nekakvo vozilo koje je odjurilo prema bolnici a ostatak ekipe se nakon popisivanja pridružuje nama u kamionima. Čekamo možda nekih pet minuta kada se podiže cerada. U mraku razabiremo nekoliko spodoba.

111. brigada ZNG A bojna,1. satnija “Spiders” – prvi dan rata – I. i II. dio

111. brigada ZNG A bojna,1. satnija “Spiders” – prvi dan rata – III. i IV. dio