Dana 14. listopada 1991. pripadnici 56. bojne iz Kutine, pričuvne policije i 2. bojne 105. brigade ZNG-a iz Čazme u jutarnjim satima započeli su oslobodilačku akciju koja je rezultirala oslobađanjem sela Bujavica, prvom oslobođenom mjestu na novljanskom bojištu.

Istovremeno, na južnom dijelu novljanskog bojišta, uz potporu dva tenka, okupirani Jasenovac napali su dijelovi 1. gardijske brigade „Tigrova“ i borbene skupine HOS-a koji su se probili do samog ulaza u mjesto. Srbi su se reorganizirali, zaustavili napad i uz potporu tri tenka JNA obranili Jasenovac. Daleko uspješniji, iako nije bio podržan adekvatnom topničkom pripremom, okončan je napad na Bujavicu, selo na dominantnom položaju otkuda su konstantno granatirana okolna sela. Nakon nekoliko sati borbe, Srbi su se povukli u Lovsku, au Bujavicu prvi ulaze pripadnici 1. satnije 56. kutinske bojne. U borbi nije bilo poginulih, dočim su neprijatelju naneseni gubici i zaplijenjena znatna količina oružja i streljiva. Iako je akcija pokazala određene slabosti u organizaciji, oslobađanje Bujavice bilo je od velikog značenja za moral branitelja i lokalnog stanovništva.

Za ovaj uspjeh i promjenu stanja na novljanskoj bojišnici vrlo važnim pokazalo se postavljanje pukovnika Rudija Stipčića  za zapovjednika Operativne grupe Posavina. Suočen s krajnje nepovoljnom situacijom i jasno uvidjevši probleme i nedostatke, Stipčić je počeo uvoditi promjene u sustav aktivne obrane. Stoga je pokrenuta koordinirana akcija prema okupiranom Jasenovcu i Bujavici. Kao odgovor pobunjeni Srbi i JNA nekoliko su dana snažno napadali Novsku, ali su napadi uspješno odbijeni. Štoviše, hrvatska strana postupno je preuzela inicijativu i uskoro je pokrenuta oslobodilačka operacija širokih razmjera. U povezanim operacijama Orkan 91, Otkos-10 i Papuk 91 oslobođen je veliki dio okupiranog teritorija zapadne Slavonije, a daljnje napredovanje zaustavljeno je potpisivanjem Sarajevskog primirja.