16. GODIŠNJICA OD SMRTI DR. FRANJE TUĐMANA

TUĐMAN – promišljanje dvojice hrvatskih domobrana Promišljanje dvojice hrvatskih domobrana o dr.Tuđmanu, zapravo je naziv tribine koja je održana u subotu 5. prosinca 2015. u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, na kojoj su u ime hrvatskih domobrana govorili Nikola Matičić, predsjednik Hrvatskog domobrana i Ivan Borovec, zamjenik predsjednika Hrvatskog domobrana, ali i pjesnik Ivica Jurjević, idejni začetnik i voditelj tribine. TUĐMAN vojskovođa Kao sin Hrvatskog Zagorja slobodan sam potvrditi svima znanu činjenicu da je Tuđman najveći hrvatski vojskovođa. Velik je i Branimir, velik je i Tomislav, veliki su Paližne, veliki su Frankopani, velik je Jelačić, velik je Francetić, velik je Gotovina i Markač, ali Tuđman je najveći. Kako vidimo u redu smo stavili sve najveće hrvatske sinove, ali u toj lozi, Tuđman je u izboru svih Hrvata najveći. Zašto je Tuđman najveći Tuđman je najveći, jer je bez pomoći stranih sila s hrvatskom oružanom silom pobijedio ljutog neprijatelja. Ne samo da je pobijedio, nego ga stjerao da mu nikad više ne će pasti u glavu misao da ponovno počini isto. Svugdje u svijetu vojni analitičari razabiru Tuđmanovo oblik ratovanja, ali ne mogu iznaći rješenja, kakva je iznašao prvi hrvatski predsjednik. Studirao je on povijesno (sve hrvatske vojskovođe), sve oblike moderne, ali je ubacio u srž baš ono hrvatsko, ono oporbeno, ono bijesno, ono što nitko ne može izvesti, a to može samo hrvatski vojnik. A zašto to hrvatski vojnik može. Zato jer je čist, jer drugog nije osvajao, što drugom nije krao teritorij, što je bio svoj na svomu. To što je bio svoj na svomu, to mu je najveća vrjednota, iz toga proistječe sva snaga i sva snalažljivost našeg ratnika. Kad mu se na čelo stavi Tuđman, tad on dobije posebitu snagu, posebitu pokretljivost, tu nestaje svaki strah, a čega bi se strašio kad brani svoje, kad čuva i brani svoje ognjište. Nema te vojne doktrine koja može ući u trag Tuđmanovu obliku ratovanja, nema te akademije koja može izabrati taktiku kakvu je imao Tuđman, to je taktika nad taktikama, kako rekosmo ona taktika koju nije moguće ni kopirati, niti proučiti do kraja. Mi smo ponosan narod, naša je vojska ponosna, što je imala takvog zapovjednika, kojima su i hrvatski domobrani bili podloga, njihova tradicija i nauk su mu bili od velike koristi. Na to smo mi Hrvatski domobrani ponosni, jer smo i mi dali svoj djelić uma i srca, ali i snage i volje, da budemo dio u izgradnji naše nove domovine. Mi ćemo u Hrvatskom domobranu nadalje činiti niz studija i tako pronicati u dubine Tuđmanove vojne vještine. Neka nam to bude u amanet zapisano. Istaknuo je Ivan Borovac u svojemu govoru.     TUĐMAN Stijena čelo puka svog buntovnik iz mladosti vojnik povjesnik pisac napaćenog hrvatskog naroda pomiritelj raspršenih pobjednik u ratu državnik u miru na koncu pomazan bolesničkim pomazanjem danas na nebu   Ivica Jurjević   TUĐMAN vojni strateg i pobjednik u ratu Tuđman je najznačajniji hrvatski velikan u hrvatskoj povijesnici. Mi Hrvati nismo imali vođu u dvije naravi kako bi teolozi kazali za Spasitelja našeg Isusa Krista, kao što je naš Tuđman. Pa u konačnici, ima puno ontoloških kategorija koje baštini naš prvi hrvatski predsjednik, a baštinjene na zemaljskoj spasenjskoj opciji. Ipak mi ne želimo ulaziti u metafizičnost, želimo se zadržati ravno na zemlji, na zemlji u kojoj se vodi politika, vode ratovi, pregovara se, vara se, međunarodno se dogovara, izigravaju se rezolucije i slično. Gdje je u svemu tome prvi hrvatski predsjednik. On je nama stjegonoša, on je naš ratnik, on je vođa u miru, on gradi, on ne miruje. Svi znano kako je pregovarao s jugonostalgičarima, svi znamo kakvu je opciju zagovarao, nikad nije bio direktan, bio je dalekovidan, ali je to umanjivao kroz mini opcije. Uglavnom zameo je trag svima na okruglim stolovima. Bio je prvi među jednakima, nije se dao nasamariti, nije se bojao četvrte oružane sile. Sjedao je kao Franjo Josip, kao hrvatski Car, i tu mu nije bilo premca. Uvijek je imao Hrvatsku pred očima. Kad je u Londonu, izvadio salvetu i u tren oka pokazao Zapadu, gdje je Drina, gdje je Hrvatska Banovina. Oni koji su za stolom gledali nisu ni znali gdje je razdjelnica civilizacija, gdje je Jalta. To je bio čas povijesti, čas hrvatskog nadanja, to je bila prilika da se ukaže Zapadu a i Istoku, gdje je hrvatski narod, na pragu trećeg tisućljeća. To je nemoguće bilo pratiti, nama koji znamo što je hrvatska državnost, što je hrvatska živa sila iz povijesne perspektive, kako to maleno dijete obući, kako pobijediti, kako doći do Oluje. To su velebne stvari. Današnji političari glavinjaju kad kažu to je partizanski oblik ratovanja, to je ovo to je ono; mi kažemo to je hrvatska oružana sila. To je specifikum hrvatske ljute guje, ona grize, ona te pojede, ako joj granicu diraš, ako joj kulturu kidaš, koja je slavna i kršćanska. Zato Frankopani pjevaju: Navik on živi ko zgine pošteno. Tuđman bi sve bio dao za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto, to je njegov zavjet, zavjet svih Hrvata. Dobro je znao što mu mi domobrani možemo dati, i dali smo ali se s tim ne dičimo, to nam je bila i dužnost. Njegova politika tih burnih devedesetih je nedostižna, nemaju sadašnji umnici tu snagu tu karmu, oni lelujaju, bave se sporednim, ne vide oni svoje granice, ne razlučuju etičko od narodnog i koješto drugog. Nisu riješili tri prijepora a, kamo li bi vodili rat, i da ga na kraju dobiju. Tuđman je jedan, on je za Hrvate vječnost. Istaknuo je u svom govoru Nikola Matičić.   Ivan Raos