17. studenoga 1991. Vukovarska bolnica – mjesto ljudske žrtve, ljepote i ljubavi do smrti

17.11.2015. 17:11:39

Omiljena meta mržnjom obuzetih „oficira“ JNA i paravojnih postrojbi Srba bile su hrvatske bolnice i crkve – simboli života. Neopisivom mržnjom iz tisuća projektila rušene su i gađane bolnice, mjesta u kojima nemoćni i bolesni svih dobi traže priliku za novi ili dostojan život. To su proživjele mnoge bolnice u hrvatskim gradovima poput Vinkovaca, Osijeka, Karlovca, pa čak i najveća Dječja bolnica u glavnom gradu Zagrebu u Klaićevoj ulici. Projektili mržnje nisu štedjeli ni najmanje. No, jedna bolnica je posta(ja)la istovremeno mjesto i simbol ljudske mržnje i najopakije zloće, ali i mjesto ljubavi, žrtve, ljepote i života dostojne samo čovjeka. To je ratna bolnica u Vukovaru. Vukovarska bolnica – mjesto mržnje i zla koje čovjek ne može shvatiti Granatiranje vukovarske bolnice počelo je 15. kolovoza 1991., a 24. kolovoza već su je prvi puta bombardirali zrakoplovi JNA. Do pada Vukovara na samu bolnicu i prostor oko bolnice padale su dnevno stotine granata, dok je pred sam pad grada bolnica bombardirana sa 700 projektila dnevno. U bolnici su se nalazili žene, djeca, starci, ranjenici, nemoćni, bijedni i željni života i mira. Svi su morali otići u podrume, hodnike i protuatomsko sklonište, jer mržnja ne bira žrtve. U bolnici u Vukovaru bilo je zaposleno prije rata 933 djelatnika, a već prije početka rata više od 300 zaposlenika srpske nacionalnosti napustilo je bolnicu. Jedan dio djelatnika srpske nacionalnosti, vođen ljudskošću i ljubavlju za bližnjeg, ostao je sa svojim prijateljima i kolegama do pada bolnice u ruke JNA. Njih su posebno mrzili oni koji su samo čekali osvetu i smrt. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. Svi ranjenici bili su jednako tretirani i zbrinuti bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i pripadnici ozloglašenih srpskih paravojnih postrojbi. Nakon okupacije, najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji, te drugi civili izvedeni su iz bolnice i ubijeni ili se vode kao nestali. Od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine. Dok su vojnici JNA iz bolnice izvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, „oficir“ JNA, zločinac Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobednika“ okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem. A to je smrt. Vukovarska bolnica – mjesto žrtve i ljubavi koju čovjek ne može shvatiti Iako je grad bio pred padom i svi su iščekivali ‘krvave orgije’ koje će uskoro i započeti, ljubav ni tada nije mirovala. Na današnji dan prije 24 godine, 17. studenog 1991. dok su srbijanski tenkovi i pijane horde sa pjesmom o klanju Hrvata ulazili u Vukovar, dr. Njavro i dr. Vlahović operirali su bebu staru šest i pol mjeseci, djevojčicu S.V., kojoj je geler probio trbušnu stjenku i pokidao crijeva. Zrak u hladnoj „operacijskoj dvorani“ pokušavao je zagrijati dr. Kušt sušilom za kosu. Tijekom zahvata, djevojčica je primila nekoliko transfuzija krvi, direktno od davatelja, tj. od bolničkoga osoblja. Nakon pada Vukovara, djevojčica je prevezena u Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu, gdje su je pred TV kamerama prikazali kao „ustašku žrtvu“. Progonstvo je provela u Zagrebu, gdje je ponovo operirana u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj ulici (koju su 1995. bombardirali Srbi), a sad živi u Vukovaru. To je samo jedna od bezbrojnih priča ljubavi koje su ispričali osoblje i ljudi vukovarske bolnice. Priča o ljudima koji su svijetlili kao svijetla u tami koja ih je okruživala, i ništa ih nije moglo pokolebati da sakriju to svjetlo, pa ni smrt koja je kucala na vrata. Mrzitelj obuzet sljepilom mržnje nije mogao podnijeti to svjetlo, pa je već ulaskom u bolnicu odlučio likvidirati baš one koji su žrtvovali sebe da bi njegovali, pomagali, spašavali i tješili bolesne, ranjene, nemoćne, žene i djecu. Zbog toga je na Ovčari nemilosrdno ubijeno 20 zaposlenika i djelatnika vukovarske bolnice. Ipak, njihovo neugasivo svjetlo svijetli i do naših dana i još će dugo svijetliti u srcima ljudi koje će njihovi život nadahnjivati za budućnost. Popis djelatnika ratne bolnice Vukovar ubijenih na Ovčari: Jozo Adžaga (1949.) – logistika (kuhar) Ilija Asadžanin (1952.) – hitna služba (vozač) Ivan Bainrauch (1956.) – logistika (voditelj tehničke službe) Tomislav Bosanac (1941.) – logistika (destilacija vode) Ivan Buovac (1966.) – hitna služba (vozač) Dragan Gavrić (1956.) – logistika (održavanje vozila) Zlatko Jarabek (1956.) – logistika (održavanje vozila) Đuro Knežić (1937.) – logistika (tehnička služba, bolnički brijač) Zlatko Krajinović (1969.) – hitna služba (vozač) Tomislav Mihović (1952.) – RTG odjel (fotolaborant) Tomislav Papp (1963.) – logistika (opskrba, energenti i skladište) Tomo Pravdić (1934.) – logistika (tehnička služba) Stjepan Šarik (1955.) – logistika (kotlovnica i agregati) Đuro Šrenk (1943.) – logistika (tehnička služba, vodoinstalater) Zvonko Varenica (1957.) – logistika (tehnička služba, bravar) Goran Vidoš (1960.) – logistika (električar) Mate Vlaho (1959.) – hitna služba (vozač) Miroslav Vlaho (1967.) – hitna služba (vozač) Josip Zeljko (1953.) – osiguranje bolnice Mihajlo Zera (1955.) – hitna služba (vozač) Djelatnici ratne bolnice Vukovar ubijeni tijekom napada na grad i nakon okupacije grada: Vlasta Aleksandar (1965.)– Odjel za fizikalnu medicinu (fizioterapeutkinja) Dušica Jeremić (1954.) – računovodstvo (upravni pravnik) Ljubica Kojić (1954.) – sklonište “Borovo-Commerce” (spremačica) Nevenka Matić (1948.) – zajednička služba (službenik) Zdenka Miličević (1961.) – kirurgija (medicinska sestra) Ljubica Obradović (1952.) – RTG odjel (administrator) Ivan Raguž (1938.) – logistika (kotlovničar) Rudolf Terek (1943.) – stomatologija (viši stomatolog) Marica Stanek (1952.) – ambulanta za školsku djecu (medicinska sestra) Blanka Stefanjuk (1961.) – kirurgija (medicinska sestra) Goran Krznarić (1965.) – logistika (portirnica) Karlo Crk (1942.) – logistika (mesnica) Djelatnici ratne bolnice Vukovar koji su zarobljeni, a vode se kao nestali: Ivan Baranjek (1939.) – postoperativna njega, stacionar “Borovo-Commerce” (bolničar); odveden iz “Borovo-Commercea” 19. XI. 1991. Marko Mandić (1953.) – kirurgija (medicinski tehničar, hitni prijem ranjenika); odveden iz bolnice 19. XI. 1991. Ivan Božak (1958.) – portirnica; odveden iz bolnice 20. XI. 1991. Zvonko Vulić (1971.) – logistika (opskrba, energenti i skladište); odveden iz bolnice 20. XI. 1991.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.