19. ožujka sveti Josip – nebeski zaštitnik Hrvatskog kraljevstva i hrvatskog naroda

Hrvatski Sabor je 1687. izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. Na nama danas, jest da ovaj uzvišeni čin Hrvatskog Sabora provedemo u djelo na najveću vlastitu korist i korist čitave naše domovine.  Prigrlimo svim srcem svetog Josipa kao zaštitnika hrvatskog naroda i molimo za njegov zagovor za našu domovinu i naš narod, osobito u ovim teškim vremenima. U Protokolu Hrvatskog Sabora od 9. i 10. VI. 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.” Štovanju sv. Josipa u gornjoj Hrvatskoj u XVII. stoljeću najviše su pridonijeli isusovci, osobito preko Sjemeništa sv. Josipa za siromašne đake, na Griču u Zagrebu. 4. rujna 1926., bila je prva subota u mjesecu, umro je u Austriji isusovac o. Antun Puntigam. On je učinio velikih djela, bio vrstan odgojitelj mladeži, odličan vođa duhovnih vježbi, tražen ispovjednik i osnivač Euharistijskog saveza naroda. Taj isusovac, veoma zaslužan i za naš narod, bio je izvanredno velik štovatelj sv. Josipa. Uz Srce Isusovo, blaženu Gospu, štovao je iskreno i pouzdano Kristova poočima i Djevičina zaručnika. Od sv. Josipa primio je pak mnogo izvanrednih milosti i dokaza pažnje. Na više od jedne stranice ispisao je čitav niz pothvata i poslova koje je preporučio sv. Josipu. To je pisao samo na lijevoj polovici stranice, dok je desnu ostavio praznu da unese kad njegove molbe budu uslišane. Na koncu života priznao je o. Puntigam da mu sv. Josip nije ostavio neispunjenu ni jednu jedinu molbu. Ta je uslišanja bilježio u svoju teku, koju je nazivao “St. Josefsbüchlein” – Knjižica sv. Josipa. Dva najodličnija Puntigamova učenika u Travničkom sjemeništu bil su Božji sluga Petar Barbarić i pjesnik naših najraširenijih i najviše pjevanih pučkih pobožnih pjesama “Do nebesa nek se ori” i “Zdravo Djevo” isusovac o. Petar Perica. Obojica su također bila veliki štovatelji sv. Josipa. U pismenoj ostavštini Puntigamova gojenca i Barbarićeva suškolarca Petra Perice našla se također mala bilježnica, upravo minijaturna, zvana “Josipovka”, u koju je i on bilježio svoje preporuke sv. Josipu. U svom pismu od 16. siječnja 1940. hrvatsko-slavonski metropolit i zagrebački nadbiskup, bl. kardinal Alojzije Stepinac obavještava vjernike: “Udovoljavajući mnogim molbama katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije obratili su se Svetoj Stolici… Sv. Stolica je reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog 1939. uvažila molbu. “Naša Biskupska konferencija na svom proljetnom zasjedanju 1972. “…stala je na stanovište da je odluka Hrvatskog Sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.” Kardinal Franjo Kuharić 19. ožujka 1987. godine proglasio je godinu svetog Josipa. U Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu 19. ožujka 1988. tom prigodom sastavio je i molio MOLITVU SVETOM JOSIPU ZA DOMOVINU. Na XXXVII. plenarnom zasjedanju Hrvatske Biskupske Konferencije održanom u Biskupskom ordinarijatu u Šibeniku od 5. do 7. studenoga 2008. godine Sveti Josip proglašen je glavnim zaštitnikom Hrvatske. (“Glas Koncila” od 16.11.2008.) Sve to i još mnogo drugo ovdje nespomenuto i nenabrojeno svjedoči kako je taj mili svetac drag kršćanskom srcu. Drag nam je jer je od svih smrtnika bio najbliži Isusu i Mariji, drag nam je zbog svoje vjernosti i tihog služenja otajstvu spasenja. Crkva osobito u novije vrijeme ima veliko pouzdanje u njega te mu se utječe u raznim velikim potrebama. Očito je da je sam Bog htio proslaviti svoga poniznog, tihog i poslušnog slugu. On je dostojno ispunio svoje životno poslanje i kao takav zaslužuje i naše povjerenje i udivljenje. A na nama je danas, da ovaj čin našega Sabora provedemo u djelo na najveću vlastitu korist i korist čitave naše domovine.