Udruga pripadnika postrojbe HVO-a “Ante Bruno Bušić” priredila je program obilježavanja 24. godišnjice osnutka prve profesionalne postrojbe Pukovnije i 1. gardijske brigade HVO-a. Obljetnica se obilježava 13. lipnja na Sv. Antu u Posuškom Gracu gdje je postrojba i osnovana, prenosi Kamenjar.com Program: U 16 sati je sv. misa za poginule pripadnike Pukovnije, koju predvodi fra Mario Knezović. U 17 sati je svečani mimohod do spomenika poginulim pripadnicima, polaganje vijenaca u 17:30 sati i obraćanje gostiju. Na kraju je zajednički skup na domjenku u 18 sati.

Na obljetnicu dolazi i ministar branitelja RH Tomo Medved u pratnji nekoliko ministara i saborskih zastupnika

Utemeljenje

Povijest ove brigade započinje početkom ožujka 1992., u Posuškom Gradcu gdje je, po zapovjedi generala Ante Zorislava Rose, utemeljena prva profesionalna hrvatska postrojba u Hrvatskoj zajednici Herceg Bosni. Tada HVO još nije bio službeno ni osnovan, a bošnjački političari u Sarajevu su sebe i sve oko sebe uvjeravali kako “rata neće biti”. Postrojba je popunjena isključivo dragovoljcima, s ciljem obrane od srpskog agresora. Prvi zapovjednik postrojbe bio je Slavko Grubišić, hrvatski povratnik iz emigracije.

Pukovnija

Novoutemeljena postrojba nosila je naziv Bojna “Knez Branimir” sa četiri satnije, u Posušju, Ljubuškom, Širokom Brijegu i Uskoplju. Jačanjem bojnih djelovanja, te povećanjem potrebe za jednom obučenom i opremljenom, te visokomobilnom postrojbom, ova bojna je preustrojena u Pukovniju “Ante Bruno Bušić”. Pukovnija je svečanu prisegu položila na dan Sv. Ante, 13. lipnja 1992. god. Pukovnija je imala četiri bojne, posušku “Vitez Damir Martić”, širokobriješku “Ivica Jelčić Čarls”, livanjsku “Ferdo Sučić” i uskopaljsku “Zvonko Krajina”. Jačanjem borbi u srednjoj Bosni donesena je odluka o osnutku bojne u Žepču, koja je nosila naziv “Andrija Tadić”, također po poginulim pripadnicima postrojbe. U listopadu 1992. zapovjednik postrojbe postaje Antun Luburić.

Akcije

Obuka i tereni smjenjivali su se u kontinuitetu, livanjsko bojište, mostarsko, središnja Bosna, Jajce, Zavidovići i okolica Žepča, čitava 1992. protekla je u napadnim operacijama, koje su Bušići, kako ih je hrvatski narod nazvao i prepoznavao, odrađivali visokoprofesionalno i uspješno. Došla je 1993., zategnuti odnosi između HVO-a i Armije BiH, bošnjačke i hrvatske politike, dovela je do novog, još krvavijeg rata. I opet su Bušići bili u prvome redu.Uskoplje, Bugojno, Konjic, Mostar, Žepče, Travnik, smjenjivale su se bitke, pobjede, ali je rastao i broj poginulih. Te godine obljetnica postrojbe nije obilježena. Samo nekoliko dana ranije na konjičkom ratištu, u osvajanju strateške kote pukovnija je imala nekoliko poginulih pripadnika. Zadaća je, usprkos žrtvama, i tada bila obavljena.

Gardijska brigada

Bušići odlaze u Mostar gdje se vode žestoke ulične borbe. Bušići su u središtu mostarskog pakla, a u to vrijeme baza postrojbe je vojarna na Heliodromu. Krajem ljeta, početkom ofenzive Armije BiH na Uskoplje, Bušići opet stižu u pomoć. Slamali su se na njima juriši Armije BiH i mudžahedinskih postrojbi stranih plaćenika, ali usprkos svim problemima s kojim se postrojba susretala, Bušići su izdržali. Rovovi su bili toliko blizu da su se vojnici obje strane dobacivali ručnim bombama, ali Uskoplje nije palo. To je i vrijeme najveće krize postrojbe koja je bila trn u oku mnogima jer nije pljačkala i sramotila svoj narod, nego ga je branila. Istodobno žepačka bojna bila je kralježnica obrane žepačke enklave. Kraj 1994. i sukoba s Armijom BiH Bušići su dočekali na uskopaljskom ratištu. Pukovnija potom prelazi u Čapljinu, gdje u vojarni “Božana Šimovića” počinje preustroj pukovnije u 1. gardijsku brigadu HVO “Ante Bruno Bušić”. Tada se prvi put na jednom mjestu objedinjuju sve bojne brigade, priključuju im se i tenkovske, topničke i mehanizirane bojne, osniva se protuoklopna raketna divizija koja će po zlu upamtiti tenkove i oklop generala Mladića predstojećeg ljeta. Pod zapovjedništvom tada brigadira, kasnije generala Željka Glasnovića, novoustrojena 1. gardijska priseže domovini.