Zbog svega ovoga, kao i strašnih iskustava totalitarizama u 20. stoljeću, hrvatski narod je vrlo osjetljiv na bilo kakve pokušaje ugrožavanja ljudskih i nacionalnih sloboda koje smatra civilizacijskim dostignućima do kojih je došao kroz velike žrtve i patnje.

Na današnji dan 1923. godine fašistička Italija službeno je zabranila uporabu hrvatskog jezika u upravi u Istri. Podsjetimo se da je Istra, kao i drugi dijelovi hrvatske obale sa gradovima Zadrom i Rijekom, predana od Jugoslavije Italiji nakon Prvog svjetskog rata (kao teritorij nestale Austro-Ugarske). Bila je to veleizdaja i prodaja hrvatske obale o kojoj se danas vrlo malo govori.

Ernest Radetić, hrvatski književnik iz Baderne u Istri, sumira teški gubitak koju je hrvatska stvar pretrpjela u Istri tih godina: “Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“).

Fašistički teror i talijanizacija istarskih Hrvata

Nije ovaj najdrastičniji Radetićev navod o paležima preuveličavanje. On navodi i primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. godine emigrirao iz Istre u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora 15. svibnja 1921. godine. Dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima, polila benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Hrvata Petra Burića, a u obližnjim selima Pajarima su zapalili kuće Hrvata Gašpara Heraka i Antuna Heraka.

Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo hrvatsko selo Heraki je zapaljeno.

Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena, te svi zapisi i javni natpisi prilagođeni su pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr. Antončić je pretvoreno u Antoncich ). U drugoj fazi, koja je počela 1926., također su značajno talijanizirali imena (primjerice Antoncich je tada pretvoren u Antonelli), a 7. travnja 1927. u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena.

To je bio zloglasni zakon o zabrani “smiješnih” hrvatskih imena.

U već uznapredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su protuhrvatski rasni zakoni:

Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i
Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936 godine.

Usporedo je provedeno talijaniziranje toponima, a hrvatski natpisi su iskorjenjivani i s nadgrobnih spomenika, natpisa na crkvama i kapelicama i slično.

Foto: wikimedia.commons.org

Osim jezičnog i kulturnog nasilja, protiv Hrvata (i Slovenaca) je bilo usmjereno i najprimitivnije brutalno fizičko nasilje. Vlast je od početka tolerirala ili čak podržavala terorističke “skvadre” (talijanski squadra = skupina), od kojih su se kasnije razvile razbijačke fašističke bande koje su terorizirale Hrvate i Slovence.

Zbog svega ovoga, kao i strašnih iskustava totalitarizama u 20. stoljeću, hrvatski narod je vrlo osjetljiv na bilo kakve pokušaje ugrožavanja ljudskih i nacionalnih sloboda koje smatra civilizacijskim dostignućima do kojih je došao kroz velike žrtve i patnje.