Oton Iveković (17. 4. 1869. - 4.7.1939.)  svakako je najveći i najplodniji hrvatski slikar iz razdoblja historicizma; no, on je i mnogo više od toga: svestrani i višestruko nadareni umjetnik, čovjek kojega je krasila izuzetna stvaralačka i životna snaga, istinski velikan Hrvatskog narodnog preporoda koji je svu svoju energiju, znanje i talente nesebično i bez ostatka darovao narodu iz kojega je ponikao. Od trenutka kad se kao golobradi 18-godišnjak zaputio pješice u Beč (1887.), kako bi upisao Likovnu akademiju (gdje kao prijemni rad predaje prvu inačicu svoje najpoznatije slike Oproštaj Zrinskog i Frankopana od Katarine), pa sve do smrti 1939. godine u rodnom Klanjcu, vođen je idejom nacionalnog oslobođenja, duboko svjestan da se do tog cilja dolazi samo preko narodnog jedinstva a koje nije moguće bez samosvijesti i spoznaje da nas Hrvate osim zajedničkog životnog prostora, podrijetla, vjere, kulture, jezika, tradicije i običaja, čvrsto veže i zajednička sudbina  što smo ju proživljavali kroz duga stoljeća burne, krvave i patnjom ispunjene povijesti, u nastojanju da opstanemo, izborimo se za svoje mjesto pod suncem i na vjetrometini jugoistoka Europe dosegnemo taj toliko željeni ideal narodne samostalnosti i slobode… Pored izvanrednog slikarskog dara raspolagao je i mnogim drugim talentima. Bio je ilustrator, kostimograf, scenograf, ratni izvjestitelj, urednik časopisa, predavač, publicist, organizator izložbi, autor je putopisnih impresija o Italiji i Americi, ali iznad svega je bio gorljivi i iskreni hrvatski domoljub, prosvjetitelj i odgajatelj, preporoditelj, nacionalni romantik i idealist… Akademski pristup jasno je vidljiv u svim njegovim djelima, pogotovu povijesnim kompozicijama koje odišu domoljubno-romantičarskim zanosom, ali jednako tako i slikama pejzaža, portreta, motiva iz svakodnevnog života. Jedan je od rijetkih umjetnika koji je koristio tehniku poentilizma (ili pointilizma - stil koji se izvorno naziva Neo-impresionizmom), gdje se mnoštvom malih jasnih točaka osnovnih boja stvara dojam velikog broja sekundarnih i ostalih boja i nijansi. Zato se potpuni dojam o njegovim djelima može steći tek pažljivim promatranjem originala, a nikako prelistavanjem monografija, analizom reprodukcija ili najnovijim metodama digitalnih prikaza na zaslonima elektronskih računala. Slikao je i velike zidne slike s vjerskim, folklornim i alegorijskim sadržajima (Križevci, Požega, Zagreb, Kansas City), ilustrirao knjige, radio skice i akvarele krajolika (Zanimljivo štivo, 1901.) itd., itd. Dosege velikih umjetnika i značaj njihovog djela nemoguće je promatrati, a još manje razumjeti, valorizirati i ocjenjivati bez uvida u društvenu zbilju i povijesni kontekst u kojemu su oni sami stvarali i djelovali, iz prostog i jednostavnog razloga: jer ništa što je vezano za čovjeka i njegov ovozemaljski put  ne događa se izvan konkretnog vremena i prostora (izuzimajući dakako, onu metafizičku dimenziju ljudskog bića oličenu u mašti i snovima – što se ne rijetko shvaća i kao pokušaj bijega od stvarnosti). I ma koliko pojedinac nastojao istrgnuti se iz tog okvira i probiti granice vlastite omeđenosti i nesavršenosti, vrijeme u kojemu živi, sredina iz koje potječe i okruženje u kojemu stvara, u njegovim djelima neminovno ostavljaju manje ili više vidljive tragove kojih najčešće niti on sam nije u potpunosti svjestan.

Od Klanjca do svjetskih izložbi i galerija Život i djelo Otona Ivekovića, dakle, nije moguće razumjeti bez kratkog osvrta na vrijeme i okolnosti u kojima je proživio svoj zemaljski vijek. Može se slobodno reći  kako je Ivekovića i kao čovjeka i kao umjetnika u najvećoj mjeri odredio njegov svjetonazor, odnosno, one moralne i etičke zasade što ih je od malih nogu upijao svojim odgojem u roditeljskom domu, na pitomim zagorskim bregima u Klanjcu i okolici i na obalama Sutle. Iz prilično šturih podataka o djetinjstvu (malo je izvornih zapisa iz tog vremena), doznaje se tek toliko da je Oton po naravi bio živahan, temperamentan i tvrdoglav dječak koji se nije lako uklapao u ustaljene klišeje patrijarhalnog načina življenja, te da je bio gotovo opčinjen crtanjem povijesnih motiva. U svome zagorskom kraju, u tom srcu puntarskog i nepokornog hrvatstva, već u najranijem djetinjstvu susretao se s brojnim romantičarskim legendama iz hrvatske povijesti, pa i onim traumatičnim događajima koji su naveliko prepričavani u narodu (poput junačke pogibije Nikole Šubića Zrinskog i njegovih branitelja Sigeta, u krvi ugušene seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca, pogubljenja Zrinskog i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu, Rakovičkog ustanka i junačke smrti njegova vođe Eugena  Kvaternika…), i  sve je to ostavilo dubok, neizbrisiv trag u duši znatiželjnog, bistrog i žustrog dječaka iz Klanjca. I sam je polako izrastao u buntovnika kojega se nije dalo ukrotiti, što će u kasnijim godinama sve više dolaziti do izražaja i postati prepoznatljiva crta njegova karaktera.

Sa 16 godina (od 1885.) u Zagrebu pohađa Veliku realnu gimnaziju (kod nastavnika Ferdinanda Quiquereza) i uči soboslikarski zanat, ali ne odustaje od svojih snova. Mladi i buntovni sanjar, čvrsto uvjeren kako ga čeka karijera velikog slikara, krenuo je za svojom zvijezdom i odvažio se sam pješice otići u Beč kao golobradi dječak s nepunih 18 godina, što je u to vrijeme bio pothvat vrijedan divljenja. Vođen svojim unutarnjim porivom za slikanjem (budući da je od malena bio zaljubljenik u crtanje), nesuđeni soboslikar pojavio se te 1887. godine na bečkoj Likovnoj akademiji, gdje kao svoj rad na prijemnom ispitu predaje prvu verziju (kasnije poznate i slavne) slike Oproštaj Zrinskog i Frankopana od Katarine. Od strane mnogih na Akademiji to nije dočekano sa simpatijama – ne samo zato što su Zrinski i Frankopani u Austriji bili trajno obilježeni kao urotnici, "pobunjenici" i "izdajnici", nego i stoga jer je svako izražavanje hrvatstva (izuzev onog prigodničarskog i folklornog) u toj sredini bilo nepoželjno. Unatoč svemu, zahvaljujući svome nespornom i sjajnom umjetničkom daru kojega se nije moglo lako ignorirati, primljen je na bečku Likovnu akademiju. Najprije studira u klasi profesora C. Griepenkerla, potom A. Eisenmengera, da bi kasnije upisao i specijalistički studij povijesnog slikarstva koji je vodio profesor J.M. Trenkwald. Budući da nije odustajao od slikanja kompozicija na temu Zrinskih i Frankopana, na kraju je (1891.) ipak udaljen s Akademije, uz službeno obrazloženje kako je uzrok tomu njegovo "često sukobljavanje s profesorima". Povratak u hrvatsku prijestolnicu ujedno je i početak blistavog uspona slikarskog genija Otona Ivekovića, uz potporu povjesničara umjetnosti, slikara i poznatog kulturnog i javnog djelatnika Isidora Kršnjavog koji je u mladom umjetniku prepoznao izuzetnu nadarenost. Već sljedeće 1892. godine Kršnjavi ga je uputio na münchensku Akademiju (W. Lindenschmidt), a od 1894. polazi specijalku za historijsko slikarstvo na Akademiji u Karlsruheu (F. Keller) gdje dovršava školovanje. U ovom razdoblju nastaju dvije njegove slike (Krstitba Hrvata po Ćirilu i Metodu i nova inačica Provale Zrinskog iz Sigeta). 1895/96. godine nastavnik je slikanja, najprije u Realnoj gimnaziji u Zagrebu a potom u Obrtnoj školi. Atelje u Ilici (kbr. 83.) dodijeljen mu je 1897. godine. Slijede desetljeća plodnog stvaralaštva koja su ispunjena čarobnim povijesnim motivima, ali i slikama pejzaža, životinja, portreta, te žanr (genre) scena (motivi iz običnog, svakodnevnog života).

Društvena i politička klima koja je u to vrijeme vladala u Hrvatskoj, zacijelo je u velikoj mjeri usmjerila ukupno djelovanje ovog svestranog umjetnika. Bile su to godine u kojima su mnogi hrvatski rodoljubi, romantičari i zanesenjaci u prošlosti opijeni idealima panslavizma, konačno shvatili da se hrvatski narodni preporod ne može ostvariti unutar Ilirskog pokreta, te da su pokušaji pretakanja te ideje u političku praksu sa stanovišta nacionalnih interesa štetni i pogubni. Hrvati su se morali okrenuti svome narodnom imenu i jeziku, svojoj kulturi, arhitekturi i umjetnosti i oslonac tražiti u  vlastitom identitetu, tradiciji i povijesnom naslijeđu. Takvo uvjerenje počelo je sazrijevati već u vrijeme Bachovog apsolutizma koji je trajao čitavo desetljeće (1859-1869.) i ako je bilo ičega korisnoga u toj strahovladi, onda je to svakako činjenica da je upravo ona pomogla ovom procesu nacionalnog otrježnjenja i prihvaćanja realnosti. Po svršetku te idealizmom i zabludama prožete epizode vezivanja za "ilirizam" i "panslavizam" i raskida s utopijskom opsjenama koje su u krajnjoj konzekvenci vodile rastakanju hrvatskog nacionalnog bića i odnarođivanju, u Hrvatskoj započinje ogorčena borba protiv tuđinskih utjecaja na svim poljima. U takvom ozračju, na značaju dobivaju i mnogi važni događaji  iz hrvatske prošlosti koji se neizbježno pretvaraju u neku vrstu mitsko-romantičarske matrice. Bio je to jedini način da se među Hrvatima ponovno ožive dugo zatomljeni i potisnuti osjećaji međusobne pripadnosti, pronađe i osjeti ona nit koja ih spaja i sudbinski veže, a nacionalna svijest, ponos i dostojanstvo probude. Zato ne čudi da je i pojava hrvatskog historicizma u likovnoj umjetnosti usko vezana uz ove procese. Poseban zamah toj vrsti slikarstva dala je oleografija (tehnika umnožavanja slikarskih djela u višebojnom tisku), što je omogućilo da se reprodukcije slavnih umjetnika nađu u gotovo svakom imućnijem domu. Ivekovićev opus likovna kritika obično dijeli na tri faze: Tamna faza (1887-1900.); Šarena faza (1900-1919.); Realistička faza (1919-1931.). Prvu, ili "Tamnu fazu" karakteriziraju teme koje označavaju tragiku i smrt, a većina ovih slika odlikuje se bogatom dekorativnošću likova i naglašenim pripovjedačkim elementima. Najpoznatije slike iz ovog razdoblja su Oproštaj Zrinskog i Frankopana od Katarine (rađena u više inačica), Provala Nikole Zrinskog iz Sigeta, Smrt Petra Svačića  i Starčević na odru.

Druženje s Vlahom Bukovcem, najznačajnijim slikarom hrvatske moderne, bitno utječe na Ivekovića koji nastavlja usavršavati slikarsku tehniku i rasvjetljavati paletu. S njime radi na izradi zastora u zagrebačkom HNK, ulazi u Društvo hrvatskih umjetnika, a 1898. godine za Hrvatski salon izradio je dva djela, od kojih je posebno značajna slika Na Kordunu koja odiše realističnim prikazom vojničkog života. U ovoj fazi stvaralaštva Iveković izrađuje i najveći broj portreta koje postavlja pred tamnu pozadinu interijera kako bi se likovi bolje istaknuli. Realističan stil slikanja uočljiv je naročito na  Portretu Cecilije German i Portretu strica dr. Franje Ivekovića, dok tematski u taj ciklus spadaju i Portret Ljube (iz 1887.) i  Ljuba s Tomislavom i Marijom na stepenicama klanječke kuće ( iz 1900.) Druga ("Šarena") faza Ivekovićeva slikarstva započinje s 20. stoljećem, kada zbog nesporazuma oko postava austro-ugarske izložbe u Petrogradu dolazi u sukob s Bukovcem i izlazi iz Društva hrvatskih umjetnika. Na velikoj Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine osvaja grand prix sa svojim djelom Žena s djetetom, a dvije godine poslije započinje slikati ciklus velikog formata posvećen životu na selu i poljodjelskim radovima (Žetelice, Oranje), pri čemu je svojom imaginacijom, stilom i smislom za detalje, prostor i kompoziciju, te uvjerljivim nijansiranjem likova, ovim posve uobičajenim svakodnevnim prizorima udahnuo značaj historijskih prikaza. Godine 1901. Ivekovićeve i Medovićeve ilustracije uvrštene su u Marulićevu Juditu, što je bilo posebno priznanje ovim umjetnicima i njihovim djelima. Osim toga, Iveković svojim ilustracijama obogaćuje slavni roman Augusta Šenoe, Zlatarovo zlato, aktivan je kao član Matice hrvatske, a 1903. godine izradio je veliku sliku na kojoj su našli mjesto svi utemeljitelji ove važne hrvatske institucije. Taj skupni portret i danas krasi prostorije Matice hrvatske u Zagrebu. U kazalištu se angažira kao scenograf i kostimograf, a s nekolicinom uglednih umjetnika tadašnje zagrebačke likovne scene osniva i likovno udruženje 'Lada' s kojim gostuje na brojnim svjetskim izložbama. U ovom razdoblju stvaralaštva, Iveković slika neka od svojih najznačajnijih djela (Dolazak Hrvata na Jadran, Krunidba Kralja Zvonimira – 1905.), a potom slijede Krunidba kralja Tomislava i Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu. U razdoblju od 1908. do 1927. godine, predaje crtanje i slikanje na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, a u razdoblju 1910/11. obnaša i dužnost ravnatelja, poslije čega odlazi u SAD. U Sjedinjenim Američkim državama (Kansas City) radi na prizorima iz razdoblja širenja kršćanstva među Hrvatima, ali ovaj ciklus od 15 prizora nije dovršen. Iz Amerike se vraća 1914. godine, kada za trijumfalni luk crkve u Križevcima na platnu radi sliku Krvavi sabor Križevački. Slikao je i prizore bitaka (Bitka kod Gorjana – 1906.), no likovni kritičari najuspjelijim djelima iz Ivekovićeve "Šarene" faze smatraju prikaze pejzaža (Velebit, Šuma), a zapažene su i njegove slike prizora iz vojničkog života. Iveković sudjeluje u stvaranju hrvatske likovne moderne i jedan je od utemeljitelja institucionalnog likovnog života u Hrvatskoj, ugledni član Društva umjetnosti, su-utemeljitelj je Društva hrvatskih umjetnika (1897.) i Saveza jugoslavenskih likovnih umjetnika 'Lada' (1904.), a također je vrlo aktivan i u društvenom i političkom životu - član je Matice hrvatske od njezina utemeljenja (1903.), član  HPSS-a (Hrvatske pučke seljačke stranke) od osnutka 1904. godine (do istupanja 1911.), Družbe 'Braća hrvatskoga zmaja' i dopisni član JAZU od 1919. U jednom ovako skraćenom prikazu teško je spomenuti sve ono što je genijalni Oton Iveković stvorio u svom bogatom i neprekidnim radom ispunjenom životu u više od pola stoljeća intenzivnog umjetničkog stvaralaštva, stoga je na ovom mjestu možda najbolje prenijeti sažetak jednog detaljnijeg osvrta na njegovo umjetničko djelovanje:

"Opus mu sadržava radove povijesne i sakralne tematike, portrete, pejzaže, vedute i žanr-scene. Obilježava ga rana, tamna faza (do 1900) s odlikama akademizma i romantizma, šarena faza (1900–19) s plenerističkom paletom 'zagrebačke šarene škole', i kasna, naglašeno realistička faza s elementima modernizma (od 1919). Najveći dio opusa posvetio je motivima iz hrvatske povijesti. U ranijoj fazi, slikajući na način francuskoga historijskoga slikarstva velikoga stila, naglašava pripovjedačke elemente pa, istražujući povijesne događaje, odjeću i arhitekturu, teži realističnosti prikaza koja često prelazi u pretjeranu deskriptivnost (Zrinski i Sokolović u Sigetu, 1889; Krštenje Hrvata po Ćirilu i Metodu, 1890; Provala Nikole Zrinskog iz Sigeta, 1890; Smrt bana Nikole Zrinskog u lovu, 1891; Povratak senjskih uskoka s pobjedonosne vojne, 1895). Istodobno slika i nekoliko romantičnih kompozicija u kojima se miješa povijesna i literarna tematika s elementima irealnoga (Smrt Petra Svačića, 1894; Ante Starčević na odru, 1896; Smail-aga Čengić i vojvoda Bauk, 1896). Poslije, pod utjecajem njemačkoga historijskoga slikarstva, iz njegovih djela nestaje herojska komponenta i teatralnost prikaza (Rastanak Katarine od Petra Zrinskog, 1897). Kompozicije Kod Visokog i Na Kordunu (obje 1898, otkupljene za Strossmayerovu galeriju na Hrvatskom salonu 1898), naslikane slobodnijim potezom, s likovima idealno uklopljenim u pejzaž,primjeri su odmjerene sinteze historijskoga, plenerističkoga i žanr-slikarstva. U stilu 'zagrebačke šarene škole' naslikao je oko 1900. i niz povijesnih prizora (Dolazak Hrvata, 1905; Krunidba kralja Tomislava, 1905; Bitka kod Gorjana, 1907). Uz mnogobrojne crteže skice scena iz vojničkoga života, pretežno olovkom, naslikao je u ulju kao dokument vremena kompoziciju velikoga formata Prijelaz Drine kod Batara (1917). Poslije se ponovo vratio tamnoj paleti i prizorima iz života Zrinskih (Katarina Zrinska u Veneciji, 1919;  Posljednji Zrinski u tamnici, 1920). Za poznavanje njegovih radova u široj javnosti zaslužne su tada vrlo popularne oleografije, tiskane prema njegovim slikama (Dolazak Hrvata, 1905; Matija Gubec, 1925), koje se poput svojevrsnoga 'kataloga povijesnih motiva' i danas često poistovjećuju sa samim događajima. Naslikao je nekoliko inačica prizora Rastanak Zrinskog i Frankopana od Katarine Zrinske, a ona signirana 1901. postala je jednom od najpopularnijih ikad tiskanih oleografija u Hrvatskoj. Među kvalitetnijim su djelima akvareli i skice pejzaža s bojišta i čestih putovanja (Amerika, Velebit, Hrvatsko primorje, Slovenija, Srbija, Makedonija). God. 1896. naslikao je u duhu bidermajera za Milenijsku izložbu u Budimpešti ciklus akvarela na temu hrvatskih gradova, a 1898–99. za Svjetsku izložbu u Parizu akvarele za 'Parišku sobu', izrađenu u Obrtnoj školi. Na prijelazu iz tamne u šarenu fazu naslikao je nekoliko klasičnih pejzaža (Gorski krajolik, 1895; Čovjek u šumi, 1896; Pogled sa sarajevskog polja na Igman-planinu,1897; Šuma – Jesen, 1901). Iz kasnijega razdoblja izdvaja se tzv. taborgradski ciklus (1919–31), u kojem je, u paleti sužena tonaliteta, zabilježio eksterijere i interijere Velikoga Tabora, pejzaže okolice te izradio niz crteža životinja. Tim se ciklusom pokazao kao dobar crtač s osjećajem za detalj, posebice arhitektonskih motiva, te kadriranje širokih i sveobuhvatnih pejzažnih kompozicija, koje slika s modernim senzibilitetom (Pogled na Sv. Ivana, oko 1921; Ivančica – pogled s Tabora, 1921; Pejzaž s Ivančice, oko 1921; Pogled s Velikog Tabora, 1925). U ranijoj fazi slikao je i portrete. Za razliku od službenih (Cecilija German, 1891; Dr. Franjo Iveković, 1894; Albert Dragolovics, 1897), koje odlikuje realizam i opis detalja, slobodnijim potezom slika portrete članova obitelji i prijatelja, čije crte lica i detalje odjeće prikazuje sumarno, naglašujući atmosferu trenutka (Tugomir Alaupović, oko 1890; Studija ženske glave, 1895; Ljuba, 1897;  Ljuba i Tomislav, 1900; Tomislav i Mara, oko 1900). Sačuvani su i crteži olovkom i tušem austro-ugarskih vojnika i portreta časnika (1914–18) te kao rijedak rad u ulju iz toga razdoblja portret generala S. Borojevića (1917). Naslikao je i manji broj štafelajnih slika sakralne tematike (Sv. Apolonija, 1894; Bijeli fratar, oko 1900; Naša Gospa Cvjetanjska, 1900; Sv. Valentin, 1901), ciklus kompozicija u ulju velikoga formata posvećen poljodjelskim radovima (Žetelice,1902. i 1906; Kosci, 1905; Orači, 1906) te niz studija narodnih nošnja u akvarelu (Žena u narodnoj nošnji i Seljanka, obje 1906). Izradio je zidne slike u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu (1898), sv. Terezije u Požegi (1899. s C. M. Medovićem), hrvatskoj crkvi sv. Ivana u Kansas Cityju (prizori širenja kršćanstva među Hrvatima, 1910) i u kapeli sv. Ane u Desiniću (1924). Za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu (danas Hrvatski institut za povijest) u Opatičkoj ul., kbr. 10, naslikao je historijski prizor Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu (1906) te za Pompejsku sobu likove i prizore iz grčke mitologije i povijesti. U kupoli Trgovačko-obrtnoga doma (1909, danas Etnografski muzej) izveo je alegorijske prikaze pojedinih gospodarskih grana, a 1914. za trijumfalni luk u križevačkoj crkvi Sv. križa naslikao Krvavi sabor u Križevcima 1397. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1901. s Medovićem, 1911, 1917. s R. Valdecom, 1918. s M. C. Crnčićem, 1920, 1921, 1924, 1926, 1931), Osijeku (1907. s Crnčićem) i Beogradu (1923. s Valdecom) te skupno na Izložbi Društva za umjetnost i umjetni obrt (1891), Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi (Zagreb 1894/95), Hrvatskom salonu (Zagreb 1898), VII. izložbi Društva hrvatskih umjetnika (1901. Sušak, Karlovac, Osijek, Zemun, Varaždin), Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi (Beograd 1904, 1912, 1922), na izložbama Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1905–06, 1909, 1911, 1913), izložbama 'Lade' (Sofija 1906; Zagreb 1908, 1920; Rijeka 1918), 'Lade', sekcija Zagreb (Zagreb 1912), Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938) te na važnim međunarodnim izložbama Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), Međunarodnoj umjetničkoj izložbi u Københavnu (1897), Izložbi umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu (1899/1900), Svjetskoj izložbi u Parizu (1900), X. izložbi umjetničkoga društva 'Mánes' u Pragu (1903). Djela su mu izlagana na izložbama u Zagrebu (Hrvatski umjetnici u NDH, 1944; Plakat u Hrvatskoj do 1941, 1974; Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici, 1977; Slikari i kipari članovi razreda za likovnu umjetnost JAZU, 1986; Oleografija u Hrvatskoj, 1988; 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti, 1996; Slikarski portreti 19. stoljeća, 1997; Pejzaž 19. stoljeća, 2001) i Osijeku (Lik i figura u hrvatskom slikarstvu, 1981), a posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu (1975, 1994, 1996. retrospektivna) i Klanjcu (1985, 1995). Najviše njegovih radova čuva se u MG u Zagrebu, Hrvatskom povijesnom muzeju, Grafičkoj zbirci NSK, a manji dio u Muzeju grada Zagreba, Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, Galeriji umjetnina u Splitu, Gradskom muzeju Požega, Grafičkom kabinetu HAZU. Objavio je putopise po Italiji (Hrvatsko kolo, 1907, 1909), Americi (Vienac, 1911) i Makedoniji (Pokret, 1922; Politika, Beograd 1922; Primorske novine, 1922) te uspomene iz I. svjetskoga rata (Agramer Tagblatt, 1915;  Die Drau, 1915; Male novine, 1915; Slobodna tribuna, 1922; Novosti, 1928; Riječ, 1931). Pisao je o likovnim (Obzor, 1904, 1908; Glas Matice hrvatske, 1906, 1909: Hrvatska, 1906; Agramer Tagblatt, 1909, 1913), povijesno-političkim i drugim temama (Narodne novine, 1902; Sokolski glasnik, 1919; Novi list, Beograd 1922–23; Pokret, 1922–24; Budućnost, 1923; Novosti, 1933) te o kostimografiji (Vienac, 1902). God. 1906–08. urednik je Matičina albuma Kolo hrvatskih umjetnika, u kojem je 1908. objavio tekst Pogled na umjetnost južnih Slavena. Ilustrirao s Medovićem Marulićevu Juditu (Zagreb 1901) i sudjelovao u ilustriranju hrvatskoga dijela monografije Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Beč 1902). Bavio se i grafičkim oblikovanjem diploma (za MH, Hrvatsko slavonsko gospodarsko društvo, Hrvatsko umjetničko društvo) i časopisa (Hrvatsko kolo). Kratko je surađivao s HNK u Zagrebu kao kostimograf i scenograf (M. Dežman, Zlatarevo zlato, 1901, prema romanu A. Šenoe). Utemeljivši svoj svjetonazor na idejama hrvatskoga narodnoga preporoda, pozitivizmu i nacionalnom romantizmu, ustrajao je na romantičarskoj i prosvjetiteljskoj ideji o odgojnoj i domoljubnoj ulozi umjetnosti. U hrvatskoj likovnoj moderni istaknuo se kao autor koji se sustavno bavio povijesnom tematikom te, šireći skalu motiva, postao jednim od najvećih predstavnika hrvatskoga historijskoga slikarstva." (Vidi: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=118; stranica posjećena 2.7.2019.). Na istom mjestu nalazimo izvore i literaturu u kojima je objavljeno ono što je relevantno za djelo velikog umjetnika, podaci o monografijama, izložbama i retrospektivama, rukopisi, kritike, članci, eseji ili zapisi o autoru i njegovom umjetničkom radu i djelovanju. U Velikom Taboru Po izbijanju Prvoga svjetskog rata umjetnik je nastojao otići na frontu kao ratni izvjestitelj i to mu je i uspjelo, ali tek u drugom pokušaju. Na bojišnicama u Galiciji, Srbiji i na Soči provodi razdoblje od lipnja 1915. do rujna 1918.godine i tamo nastaju neki od najboljih i najrealističnijih likovnih prikaza vojničkog života koji su se u to vrijeme mogli vidjeti na umjetničkim slikama. Poslije rata s obitelji seli u grad Veliki Tabor kojega kupuje novcem od prodanih slika, a namjera mu je da ovaj vrijedan kulturno-povijesni spomenik sačuva i obnovi. U umjetničkom smislu tada započinje njegova "Realistička faza". Usprkos svim nastojanjima, ogromnom entuzijazmu i silnoj želji, Iveković u svojoj nakani nije uspio. Novčani izdaci što ih je iziskivala obnova zdanja bili su preveliki, no, boravak u Velikom Taboru urodio je tzv. taborgradskim ciklusom – nizom djela intimističke tematike (život slikareve obitelji, prizori iz svakodnevice, animalistički motivi, prikazi interijera i eksterijera i pejzaži). Zahvaljujući položaju grada i pogledu koji se prostirao unaokolo obuhvaćajući pitoreskna zagorska sela i brežuljke, umjetnik je nadahnut novom stvaralačkom snagom, na svjež i posve drugačiji način nego do tada slikao pejzaže (Pogled na svetog Ivana, Ivančica – Pogled s Tabora, Pejzaž s Ivančice…) U ovoj fazi rada umjetnik se posvećuje i temama koje u vrijeme postojanja Austro-Ugarske nije obradio, poput Bitke na Stubičkom polju 1573. godine i Smaknuća Matije Gupca na Markovom trgu – slike koja se po mišljenju brojnih likovnih kritičara ističe svojom kvalitetom u odnosu na druga djela iz posljednjeg razdoblja njegova stvaralaštva. Vrijedno je također spomenuti i druge značajne slike, poput onih koje prikazuju teme iz života Zrinskih (Katarina Zrinska u Veneciji, Posljednji Zrinski u tamnici), a 1921. godine vraća se ponovno motivu rastanka s kojim je započeo svoj slikarski opus, pa radi treću, danas najpoznatiju inačicu Rastanka Zrinskog i Frankopana od Katarine. Za razliku od prve dvije verzije, Iveković ovoga puta taj povijesni događaj smješta u dvorište Velikog Tabora. Pejzaž s makovima (1923.) jedna je od njegovih najpoznatijih i najimpresivnijih slika s motivima krajolika i vrlo je zanimljiva po tomu što pokazuje kako umjetnik ni ovdje nije mogao pobjeći od svojih opsesija povijesnim temama. Iznad polja s jarko crvenim rascvjetalim makovima, u oblacima, pažljivi promatrač može zamijetiti obrise ratnih prizora (žena koje oplakuju svoje mrtve, vojnika, konjanika). Dvadesetih godina stvara  i djelo Lijepa naša domovina  kojim tematizira nastanak hrvatske himne. Slika Mirna Bosna (iz 1931. godine) jedno je od njegovih posljednjih djela i u njemu umjetnik dočarava  pobjedu vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića nad Ugarima (1415).

Umjetnik s obitelji napušta Veliki Tabor 1935., a posljednje godine shrvan bolešću provodi kod brata u rodnom Klanjcu, gdje i umire 4. srpnja 1939. godine. Posljednje počivalište u rodnom Klanjcu Od golobradog dječaka iz Klanjca koji se daleke  1887. godine pješice zaputio u Beč noseći pod miškom svoju prvu sliku i sanjajući o slavi koju će postići kao veliki slikar, preko godina ispunjenih neizvjesnošću i neimaštinom, do ateljea u Parizu i Zagrebu, zapaženih uspjeha na svjetskim izložbama, slave i brojnih nagrada, Oton Iveković je u pola stoljeća umjetničkog stvaralaštva stvorio djela koja su obilježila cijelu jednu epohu hrvatskog slikarstva i tako osigurao sebi mjesto u vječnosti. Malo je slikara koji se po raznolikosti svojih djela mogu pohvaliti sličnim opusom, ali još je manje onih koji su bili nadareni takvim talentom, tolikom energijom, snagom imaginacije i osjećajem za prostor, kompoziciju, detalje…i koji su s toliko žara gorjeli za Hrvatsku i svoj narod kao on.

Ivekovićeve slike s povijesnom tematikom potisnule su u drugi plan brojna djela sa sakralnim motivima, portrete, pejzaže, prizore iz seoskog života, iako se ona po svojim umjetničkim dosezima mogu svrstati u najviša dostignuća velikog umjetnika. Snaga umjetničkog izraza, uvjerljivi i nadasve životno i psihološki snažni i realistični likovi, perfekcionizam koji se ogleda u harmoničnom odnosu boja, sjene i svjetlosti, imaginacija kojom umjetnik nepogrešivo smješta sve na svoje mjesto u jednu jedinstvenu i neponovljivu cjelinu trenutka u skladnoj kompoziciji koja pršti od unutarnje snage i energije - nakon čega ne ostaje nikakvih nedoumica što je autor htio izraziti i poručiti svojim djelom - svi ti opisi samo su nevješt pokušaj da se dočara djelo genijalnog Otona Ivekovića, umjetnika koji je zauvijek, duboko i nepovratno obilježio ne samo slikarstvo, nego i hrvatsku kulturu uopće. Kultura i umjetnost temelj su identiteta svakoga naroda - njegov trag u vremenu i poruka koju ostavlja za budućnost. Čini se kako najčešće nismo niti svjesni da se zanemarujući vlastitu kulturu pa i takve nacionalne veličine kakva je Oton Iveković olako odričemo i dijela vlastitog identiteta, pa u konačnici i samih sebe, nesvjesni značenja što ga u životu svakog naroda ima ta spona između jučer, danas i sutra koja predstavlja znamen našeg postojanja u vremenu i prostoru što su nam od Boga darovani na ovom prolaznom svijetu… Ivekovićeva djela govore živim jezikom srca, osjećaja, emocija i žarke ljubavi prema narodu i Domovini snažnije i rječitije od mnogih stihova, poema i povijesnih romana; ona su nit koja spaja našu prošlost, sadašnjost i budućnost i koja nas čini onim što jesmo. Sve je to veliki slikar jako dobro znao i zato je toliko energije uložio u odgoj mladih naraštaja, a budućim pokoljenjima ostavio svoja remek djela - kao putokaz i nadahnuće, živi znamen jednog vremena i borbe, žestoke bitke za nacionalni identitet, emancipaciju, ponos i dostojanstvo, za slobodu koja je toliko dragocjena da je vrijedna svake žrtve. Na Starom klanječkom groblju, u tišini i spokoju Spomen parka, Oton Iveković je svoje vječno počivalište pronašao uz pisca hrvatske himne Antuna Mihanovića. Na krajnjem zapadnom dijelu groblja, na kraju podulje staze, pod krošnjom starog hrasta, stoji grob okrenut tako da gleda prema Klanjcu. Na skromnoj kamenoj ploči uklesano je samo nekoliko prostih riječi: "Ovdje počiva slikar hrvatske povijesti Oton Iveković 1869 – 1939". Bez velikih riječi, stihova i hvalospjeva - baš onako kako priliči ovom samozatajnom geniju koji se u ljubavi prema svome Rodu, Domovini, vjeri i zavičaju nije dao ni od koga natkriliti. Ni slava i najveća priznanja nisu ga mogla odvojiti od naroda, Hrvatske i rodnog Zagorja. Darovao je sebe, rado, nesebično, strasno i bez ostatka. Bio je to bogat život ispunjen patnjama, lutanjima, strepnjama, ali i nadom i nadasve ljubavlju i vjerom u bolje sutra.

Danas  se ovaj veliki i neponovljivi umjetnik ne rijetko zanemaruje kao i mnogi drugi naši znameniti ljudi – osim kad ga se u nekim retrospektivama, monografijama, kritičarskim osvrtima ili izložbama posvećenim historicizmu u Hrvata ne može zaobići. Njegovo djelo se u većini prikaza gotovo po pravilu reducira na tu historicističku  dimenziju, dok se sve ostalo zanemaruje. Je li to pravedno? Uzvraća li Domovina Otonu Ivekoviću koji je cijeloga života gorio za svoj narod onom ljubavlju kakvom je on za života ljubio nju?     Zlatko Pinter