Gospodin Zlatko Hasanbegović smatra kako je silno važan, a zapravo, djelomično i jest u pravu, jer ga mi iz medija periodično vadimo van iz kaljuže i onda, pišući o njemu, dajemu mu taj dragocjeni prostor, kojega on itekako voli. Iako osobno ne podnosi novinare, dapače, koristi svaku prigodu umanjiti njihovu važnost, pokušavajući im pokazati kako je on puno inteligentniji od njih. Jer, tko su, zapravo, ti glupi novinari? Obična piskarala, smetala, jugoboljševici, četnici, drugovi, drugarice, jugofili, anarholiberali i liberali, u svakom slučaju, nekakvi valjda zmazani likovi koji ispisuju svoje žvrljotine ne bi li zagorčavali život poštenom svijetu. Prisjetimo se samo one mučne scene kada je, u vrijeme dok je bio bahati ministar kulture, prolazio Gornjim gradom, kamerman koji ga je snimao sapleo se i pao na leđa, a Hasanbegović, umjesto da kao svaki razuman čovjek stane i barem pogleda je li čovjek ozlijeđen, prolazi pored njega, koji samo radi svoj posao, kao da je ”tursko groblje”, reklo bi se u narodu. Uopće ne kanim ulaziti u to kako je gospodin Hasanbegović obnašao svoju časnu dužnost ministra kulture, jer u to detaljnije nisam ni upućena. Uz nekoliko sporadičnih poslovnih kontakata, koje smo imali dok sam radila na prošlom radnom mjestu, nikakvog dodira nismo imali. Ali zaista nismo. Dva smo se puta sreli-na Božićnom domjenku u Banskim dvorima, kojega je premijer Andrej Plenković priredio tradicionalno za medije te drugi puta, nekoliko dana kasnije, na domjenku njegove tada matične stranke HDZ. Uz nekoliko kurtoaznih rečenica ”dobra večer, kako ste, lijepo vrijeme” i slične small talk rečenice, baš ništa nije povezivalo g. Hasanbegovića i mene. Jednom sam ga prigodom nazvala, želeći pomoći Sajmu knjiga u Puli, na kojemu sam jedne zime radila, a dobila sam informaciju da im je novi ministar brutalno srezao sredstva. U dobroj vjeri, znajući kolika je važnost tog sajma, inače najvećeg regionalnog, sajma na kojemu su, uz velikane Umberta Ecca i Orhana Pamuka gostovali svi ugledni književnici, glazbenici i umjetnici i izvan granica Hrvatske, zamolila sam ga da razgovara s direktoricom i ponovno razmotri mogućnost subvencioniranja pulskog sajma. Ali, s druge me strane dočekao hladan tuš- ministar je poput robota počeo doslovce ”recitirati” sve što je saznao o tom Sajmu (Sa(n)jam knjige u Istri), od toga da gosti imaju bonove za hranu za vrijeme trajanja, nadalje. Ipak sve se svelo samo na vrlo jednostavno- ministar je taj festival kulture smatrao ”lijevim”, čak ”projugoslavenskim”, nabrajajući mi pritom poznate autore koji tamo godinama dolaze, a koje kulturna javnost smatra-ljevičarima. To što su oni vrsni autori, majstori riječi, nije ga zanimalo. I još, k vragu, Sajam u Puli, na standardnom ”neprijateljskom” terenu svih ”velikih Hrvata”, u koje pripada i sam Hasanbegović. Obećao je primiti direktoricu na razgovor, što nikada nije učinio, a ja sam počinila tim pozivom jednu od većih grešaka. No, sve mi je postalo kristalno jasno. Hasanbegović me više nije zanimao, ni u kojem kontekstu. Iskreno, ne bih se ja njega niti sjetila da nije bilo ove situacije s dolaskom Aleksandra Vučića u Zagreb i hrvatske javnosti koja je ustala na noge, smatrajući da je ponižena od strane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. No, onda mi je baš nekako palo na um da tih ”velikih Hrvata”, nakon što su se dokopali unosnih sinekura i foteljica, nigdje više ni za čuti. Jedino siromašni pravaši iz svih raspadnutih frakcija brane hrvatske interese, teritorij, viču, šalju priopćenja, ostaju autentični u onome što misle i što rade. A gdje su svi ti novokomponirani Hrvati koji su se busali u prsa, vrišteći o opasnostima komunističkog nasljeđa, totalitarizma i Tita koji samo što nije iz groba izišao onakav, ne u svim dijelovima. Nakon što je Tito završio u smeću, gospodin Hasanbegović i njegova ekipa vratili se u svoje diskretne, tihe poslove. Pa nije da se baš nešto istaknuo i u govorima u Hrvatskom saboru, u kojemu je zastupnik. Ali, ima tu logike- ne govori se u Parlamentu svakoga dana o komunizmu, UDBA-i, partizanima, ustašama i četnicima. U međuvremenu, neka narod crkava i iseljava. Puni sjaj gospodina bivšeg ministra I zatim, nakon mog legitimno napisanog teksta, u kojem pritom nisam uvrijedila ničim gospodina Hasanbegovića, a ni njegovu kolegicu Brunu Esih, stiže prava kanonada uvredljivih sms-ova na moj mobitel (iz pristojnosti ih ovdje neću objaviti, ali će biti jedan od dokaza na sudu). Gospodin Hasanbegović zasjajio je u punom sjaju, no, gospođa Esih, iako joj vjerojatno tekst također nije po volji, nije se spustila na takav nivo komunikacije s medijima. Pa me tako g. Hasanbegović naziva ”Drugaricom Latinović”- kakve veze ja imam s tim razdobljem u kojem sam bila klinka? Ili moja obitelj u kojoj nitko nije bio član Komunističke partije, zbog čega mi je sada žao, jer bismo odavno bili izvrsno situirani, kao i svi oni koji su zbrisali iz SKH u HDZ. Ili SDP. Povezuje me s ”Tomicom”, aludirajući pritom na urbani mit o mojoj povezanosti s g. Tomislavom Karamarkom, koji mi je, valjda, sudeći po onome što piše u sms-ovima, bio bivši gospodar, a ja, evo, sada imam nove gospodare kojima služim. Na ovaj način ponižava i svog kolegu Karamarka, aludirajući da meni (ili možda i nekom drugome) diktira što ću pisati. Pa sam je Karamarko na ovom portalu prozvan javno nekoliko puta i sumnjam da mu je bilo previše drago, ali zna da se s medijima komunicira na pametniji način. Idemo dalje- naziva me ”dnom dna”. Da? Ja sam bila na dnu, gospodine Hasanbegović. I privatnom i profesionalnom i zdravstvenom. I tri pune godine na Zavodu za zapošljavanje, radeći ”na crno” da preživim. Jeste li Vi bili? Ikada vidjeli unutrašnjost te institucije i te očajne ljude? Sumnjam. Uvijek ste bili na pristojno plaćenim poslovima povjesničara u državnim institucijama. Ja sam prošla i te poslove i kod države i kod privatnih vlasnika. Prošla sam sve. I znam kako je gdje. Jeste li Vi bili na minimalcu, plaćajući skupe lijekove, nakon teške i gotovo fatalne operacije tumora? I to druge zaredom u tri godine? Niste, nadam se da niste i da nikada nećete. Ali, eto, preživjela sam. Preživjet ću i Vaše uvrede. Pišete mi-pritom ne znajući pravopis, a bili ste na mjestu ministra kulture- kako bih se nakon tog teksta trebala-okrenuti poljoprivredi. Aludirate li time da su oni koji se njome bave nepismeni? Manje vrijedni od Vas, vrhunskih intelektualaca? Pa što i da se ”okrenem poljoprivredi”? Je li to nečasno? Za ”probaviti” takve elitiste kao što ste Vi, trebala bi mi barem omanja plantaža marihuane, da lakše preživim Vaše umotvorine, kako Vi nazivate moj tekst. I na koncu, bivši ministre za jednokratnu uporabu, osobno Vam želim svu sreću u poslovnom i privatnom životu, a ponajviše zdravlje. Ako ste, kako pišete u porukama, sami pisali koji komentar ispod mog teksta ”ne biste li me branili”, baš Vam hvala, tekst nam je bio najčitaniji. Mediji nisu savršeni; daleko su od toga. Ali, kada vidim tzv. političare poput Vas, shvatim koliko smo razina iznad Vas. U svemu. Mediji su Vas stvorili, mediji će Vas i ugasiti, tako to ide, gospodine Hasanbegoviću. Još nešto: gdje ste Vi ono bili 1991. godine? Koliko mi je poznato, imali ste 18 godina, ali Domovinski rat trajao je gotovo četiri. Jeste li i tada bili ”veliki Hrvat”? Ja nisam, bila sam obična mala Hrvatica, liberalka, zaljubljena u osobu i djelo Vlade Gotovca, ali sam uredno hodala, puzala i izvještavala kao Vjesnikova ratna reporterka s ratišta u Hrvatskoj i u BiH. Gledala sam kako donose ranjene i masakrirane naše momke u slavonskobrodsku ratnu bolnicu, plakala zajedno s njima, nosila posljednje stvari onima koji su ostavljeni da izginu u opkoljenoj Derventi, vukla se oko Kupresa, Pakraca, Lipika, slala izvještaje, držala na rukama mrtve mladiće, vrišteći od bola, prenosila posljednje pozdrave njihovim najmilijima. Smatrala sam da kao novinarka moram poslati poruku u svijet što se zbiva u mojoj državi. Ne zamjeram Vam što Vi niste bili na ratištu, zašto i biste, svatko je znao svoje, samo se referiram na ta čuvena pitanja ”gdje si bio/la ’91.?”. Ja znam gdje sam bila, a imam i dokumentirano. I zato mi je savjest čista. Možda nisam situirana kao Vi, ali živim časno. Svako dobro. Vidimo se na sudu, kolega po struci. Oboje smo, naime, povjesničari. Samo što te Vi više skloni njezinom selektivnom tumačenju. P. S. Ispod ovoga teksta neću dopustiti komentare kao ispod prošloga. Iz samo jednoga razloga- ne želim da me divljački vrijeđaju razni trolovi i likovi iza lažnih pseudonima, dok ja pišem pod svojim imenom. Još te uvrede mogu i podnijeti, uvijek su iste, ali nivo nepismenosti potpuno me rastuži i zatim shvatim da su prošla čak i ona vremena u kojima smo bili zgroženi činjenicom da svega šest posto građana čita novine. Sada više nisam sigurna ni koliko ih je uopće završilo osnovnu školu. Ali, to je već druga priča. Eto, to je jedini razlog zašto neće biti komentara. Jer, demokracija ne dopušta pozive na linč, koji se mogu iščitati kod većine tih anonimnih komentatora.