ZAKON U SJENI, KOJEG TREBA SPROVESTI U DJELO

Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske izglasao je Zakon o općem oprostu koji punih 25 godine ne primjenjuje nitko. Većina građana RH-a niti ne zna za taj Zakon, a vjerujem kad bi isto pitanje postavili političarima da bi se čudili da takav Zakon uopće postoji. Koja je uopće svrha Zakona ako se ne provodi?

Zakon govori o tome kome se za vrijeme Domovinskog rata mogu oprostiti ili abolirati određene radnje u čl. 1 Zakona, dok u čl. 3 govori što se ne može oprostiti, odnosno koja kaznena djela nisu obuhvaćena aboliranjem počinitelja kaznenih djela, konkretno radi se o ratnim zločinima. Sukladno Kaznenom zakonu, spomenuta kaznena djela progone se po službenoj dužnosti, dok je ne prijavljivanje počinitelja kaznenih djela kazneno djelo samo po sebi. Poznato je kako sve dosadašnje Vlade, predsjednici RH-a, saborski zastupnici, a posebice ministri MUP-a RH, do današnjeg dana nisu činili određene radnje kako bi se kaznena djela i počinitelji otkrili i kazneno procesuirali, možemo zaključiti kako su počinili kazneno djelo. S obzirom na to kako nije postojalo političke volje da se ovaj Zakon o općem oprostu stavi u primjenu, građane RH-a suvišno je i spominjati. Politika svih dosadašnjih struktura vlasti dala je slobodu ratnim zločincima da slobodno šetaju Republikom Hrvatskom, što naravno izaziva i određene reakcije oštećenih ovim kaznenim djelima, a i ostalih građana RH-a. Svi znamo da silovane žene u Vukovaru još i dan danas susreću svoje silovatelje, a politika je zapreka da ih se dovede pred sud i kazni za djela ratnih zločina kako je, ponavljamo, opisano u čl. 3 Zakona o općem oprostu.

Koji je uopće smisao političkog dodvoravanja određenoj grupaciji ljudi koja sudjelovala u agresiji na RH, okupirala 1/3 hrvatskog teritorija, ubijala hrvatske branitelje i civile, razarala i palila imovinu ne srpskog stanovništva od kojih je 200 tisuća protjerano sa svojeg ognjišta. Zar to dodvoravanje nije zločin? Do kada će se tolerirati ne provođenje Zakona kako bi određene političke stranke s bivšim agresorima vodile neku zajedničku politiku, koalirale s njima radi vlasti i omogućavali im da budu zastupnici u Saboru RH-a? To je nedopustivo. Postojanje ovog Zakona ne znači progon srpske nacionalne manjine ili o etničko čišćenje nego omogućuje kazneni progon ratnih zločinaca, stoga nam ostaje nepoznanica zbog čega Državno odvjetništvo zaduženo za provedbu zakona RH-a ne radi svoj posao? Imena i prezimena ratnih zločinaca su poznata, postoje živi svjedoci i brojni materijalni dokazi čuvaju se po podrumskim arhivama jer su po političkoj volji zapečaćeni. Osim zaštite od procesuiranja za zločine, politika je bivšim agresorima omogućila da rade u državnim službama, policiji, pravosuđu i ostalim institucijama gdje opet mogu biti ideološki pristrani i sprovoditi svoj naum koje su imali i prije početka agresije, s tom razlikom što su sada zaštićeni od strane zakonodavstva RH-a. Kako uopće možemo očekivati da će netko savjesno služiti državu na koju je izvršio agresiju? S obzirom na to kako zločinci nisu kažnjavani, ne nalaze se niti u evidenciji kažnjavanih osoba, što dodatno stvara probleme prilikom sigurnosne provjere kod prijema u državnu službu, bilo da se radi o njima ili o njihovim obiteljima.

Tako imamo niz primjera stipendista Vojne akademije kojima je otac bio četnički vojvoda, imamo primjer da u službu ne bude primljeno dijete poginulog branitelja jer je umjesto njega primljeno dijete agresora, a otac agresor izravno je sudjelovao u akciji u kojoj je otac branitelj ubijen. Najbizarniji svakako je u slučaj hrvatskog branitelja Darka Pajičića, žrtve policijske brutalnosti od strane Saše Sabadoša, sina neprocesuiranog pripadnika agresorskih postrojbi. U kojoj to državi na svijetu, osim u Hrvatskoj, dijete agresorskog vojnika nosi odoru čuvara zakona i reda i nekažnjeno prekoračuje ovlasti iživljavajući se nad onima koji su državu branili? Ne protivimo se zapošljavanju u državne službe pripadnicima bilo koje nacionalne manjine, ali ratnim zločincima to ne smije biti omogućeno. Isto tako državnu službu ne mogu vršiti oni koji ne žive u Hrvatskoj već nakon posla odlaze u susjednu zemlju u kojoj troše svoj osobni dohodak i time i osiromašuje monetarni sustav RH-a. Isto vrijedi i za sve ostale korisnike raznih vrsta socijalnih davanja. Primjena Zakona o općem oprost osnovni je preduvjet za normalni nastavak suživota stanovništva na područjima koja su bila okupirana tijekom agresije. Ne provođenje Zakona u prvom redu na štetu je pripadnika srpske nacionalne manjine koji nisu sudjelovali u agresiji i koji Hrvatsku državu smatraju svojom, a koji su taoci velikosrpske agresorske politike i kukavičluka hrvatskih političkih elita. 

I tako od ratnih zločinaca, postaju civili, zaštićeni svim mogućim Zakonima i pravnim sredstvima. Grijeh valja praštati, ali ne svaki.