Antun Vrdoljak kritičarima ‘Generala’ poručuje: ‘Razumijem vašu bol, nije lako izgubiti rat!’

13.02.2020. 11:11:00

Nije lako izgubiti rat. To treba shvatiti. Oni ga nisu potpuno izgubili kod nas jer su ostali u vlasti, u svim porama našega društva i to se sada najbolje vidi. Kad narod izabere jedan film, a narod ga je izabrao – jer je Generala gledalo više od 80 tisuća ljudi koji su platili ulaznice (u to ne ubrajamo one koji su ga gledali festivalski) što je približno oko 100 tisuća ljudi. Ako 100 tisuća ljudi gleda jedan domaći film, a u prosjeku ga gleda oko tri tisuće, onda to nešto vrijedi”, ističe ugledni redatelj Antun Vrdoljak u razgovoru za Hrvatski tjednik.

Više od pola godine otkako je premijerno prikazan na Pulskome filmskom festivalu „General“, film redatelja Antuna Vrdoljaka, ne prestaje izazivati golemu pozornost javnosti, one koja mu je sklona i one koja ga ne podnosi. Tzv. etablirani filmski kritičari nisu mu nimalo naklonjeni, mjesecima isključivo likuju na uočenim pogreškama i nelogičnostima, nad svime onime što je Vrdoljak napravio i ne prestaju mu tražiti promašaje.

“Da nije bilo Miloševića, da nisu krenuli u agresiju, mi bismo se još i danas čupali iz Jugoslavije. Tko bi nam dao pravo da izađemo iz Jugoslavije, koja je bila idilična priča o pomirbi naroda i ljudi, a samo smo mi znali kakva je zapravo. Prema tomu, tu je cijeli problem. Nije lako izgubiti rat. To treba shvatiti. Oni ga nisu potpuno izgubili kod nas jer su ostali u vlasti, u svim porama našega društva i to se sada najbolje vidi. Kad narod izabere jedan film, a narod ga je izabrao – jer je Generala gledalo više od 80 tisuća ljudi”, istaknuo je redatelj Antun Vrdoljak u razgovoru s Andreom Černivec za Hrvatski tjednik.

Prije nekoliko dana završila je s emitiranjem i posljednja epizoda istoimene serije na HTV-u. Zapravo, nije bilo dana kada se ta serija nije našla na tapetu u medijima: stalno se javljao netko od glumaca ili filmskih kritičara, ili pak svjedoka događaja iz 90-ih koji je imao komentar na viđeno.

U ekskluzivnome razgovoru redatelj Antun Vrdoljak otvoreno progovara o napadima na njega i Generala. Na početku razgovora ističe kako je isto proživljavao kad je radio Dugu mračnu noć, kako je to isti rukopis onih kojima smeta sve s predznakom hrvatskoga. Ne opterećuje se kritikama jer smatra da ljudi ne shvaćaju da je ovo ratni zapis o generalu Gotovini, a ne film o Domovinskome ratu. Na sve kritike Vrdoljak odgovara isto – film je pogledalo više od 80 tisuća ljudi, platili su ulaznicu za njega i ima razloga za zadovoljstvo.

Dugo očekivani film General prošloga je ljeta premijerno predstavljen u Puli i otkako je prikazan, ne prestaju reakcije. Gotovo najveći dio reakcija negativan je. Jeste li očekivali toliko negativnih reakcija koje ne prestaju ni nekoliko mjeseci kasnije?

Iznenađen sam njihovom hrabrošću da o tomu govore, ali je dobro da su se legitimirali. General je ratni film, a u ratu postoje dvije strane, jedna pobijedi, druga izgubi i to je sudbina. Od toga ne možete pobjeći. Vi ste izgubili rat i nema druge. Sukus svega je u samoj priči, odnosno razgovoru između dvojice pukovnika i potpukovnika u Kninu, što vidite u seriji, gdje jedan kaže: ‘I da si ti bio general, mi bismo dobili rat’. On kaže: ‘Ne, ali ga ne bi ni počeli.’ 

I što bi onda bilo, bratstvo i jedinstvo, i poslije Tita –Tito?! Tu je krucijalni problem filma. Da nije bilo Miloševića, da nisu krenuli u agresiju, mi bismo se još i danas čupali iz Jugoslavije. Tko bi nam dao pravo da izađemo iz Jugoslavije, koja je bila idilična priča o pomirbi naroda i ljudi, a samo smo mi znali kakva je zapravo. Prema tomu, tu je cijeli problem. Nije lako izgubiti rat. To treba shvatiti. Oni ga nisu potpuno izgubili kod nas jer su ostali u vlasti, u svim porama našega društva i to se sada najbolje vidi. Kad narod izabere jedan film, a narod ga je izabrao – jer je Generala gledalo više od 80 tisuća ljudi koji su platili ulaznice (u to ne ubrajamo one koji su ga gledali festivalski) što je približno oko 100 tisuća ljudi. Ako 100 tisuća ljudi gleda jedan domaći film, a u prosjeku ga gleda oko tri tisuće, onda to nešto vrijedi.

“Problem njihov je što su izgubili rat”

 Sami kažete u čemu je najveći razlog zbog kojega Vam zamjeraju Generala. No što ste Vi htjeli postići snimanjem takvoga filma, odnosno jeste li snimajući film General ostvarili vlastita očekivanja?   

General nije nastao na filmski način. Kad je Hrvatska napravila jednu strašno ružnu stvar, kad je izdala svoga generala, a time i akciju Oluja i oslobođenje zemlje, i kad je nastala potjera, odnosno kad je hrvatska država formirala tijelo koje će ‘locirati, uhititi i transferirati’ generala Gotovinu, hapsiti svoga junaka, generala i predati ga vlastima u Haagu… odlučio sam napraviti film. Što oni u Haagu znaju kakav je rat bio u Hrvatskoj, kako oni o tomu uopće mogu suditi. Tada sam u svojoj naivnosti, misleći da umjetnost može pomoći, išao napraviti film posvećen svom prijatelju iz ratnih dana Anti Gotovini. Imao sam namjeru pomoći mu tim filmom na sudu, ništa drugo. A onda kad počnete pisati, onda Vam se nameću mnoga pitanja, tko je taj Gotovina, otkuda dolazi…. Onda sam napravio ovo što sam napravio. Kad idete u to, otvarate nečije rane, tajne, govorite istinu i onda se dogodi to što se dogodi – a ova istina mnogima ne odgovara.  Ne žele ju čuti.

Tko su ti kojima ne odgovara Vaša istina?

Film su napali isti ljudi koji su napali seriju Duga mračna noćImao sam sudski spor s Juricom Pavičićem, gdje mu je svjedok je bio Nenad Polimac. Pavičić je nakon Duge mračne noći napisao jednu strašnu rečenicu u kojoj je među ostalim stajalo ‘kako su postojali razni zločinci u povijesti svijeta, Neron, Pol Pot…. zločinci koji su poubijali jako puno ljudi, ali da gorega od mene nije bilo’. Tužio sam ga i sud je novčano osudio Juricu Pavičića zbog toga. Kada se pojavila Duga mračna noć, napadi su bili još i veći nego sada, samo nisu bili orkestrirani, nisu bile udružene sve orkestralne snage kao sada kad je cijeli orkestar izašao na pozornicu i svira. 

Kako se Vi osjećate kad čitate sve te kritike? Rekli ste da Vas napadaju isti oni koji su napadali Dugu mračnu noć. Je li onda ovdje riječ o političkim diskvalifikacijama jer je poznato da su ti kritičari negativno orijentirani prema Domovinskom ratu i hrvatskoj državi… a danas Vas napadaju zbog bočice vode, oblaka, pojedinih naglasaka i govora, razvučenosti radnje…. ? 

Spomenuli ste bočicu vode za koju se svi hvataju, a radi se o tomu da je u jednoj sceni bočica koja podsjeća na Janu, kažu da je nije bilo u vrijeme radnje toga filma. Iz te bočice nitko i ne pije, nitko je ne dodirne rukom, stoji na stolu u stožeru među papirima i svim ostalim stvarima. To je zamjerka filmu –bočica vode. Na bočici ništa ne piše, po čemu se zna da je ta o kojoj govore. Jedan od kritičara Rašeta, čije me prezime podsjeća na čovjeka s kojim sam za vrijeme rata ratovao, kaže da je dobio svih osam knjiga snimanja, da ih proučava i da će svaki detalj napisati u Novostima. Tko je njemu dao osam knjiga snimanja, to nema nitko u ekipi. Otkud mu to, otkud mu pravo da to uzme i da se time bavi? Tih osam knjiga snimanja nisu javno djelo, javno djelo je serija. O njoj piši što hoćeš, ali otkud ti pravo da pišeš o osam knjiga snimanja? 

Jesu li po Vašemu mišljenju određeni kritičari o kojima govorite već unaprijed, prije nego što su ga pogledali, osudili Vaš film, odnosno seriju i zbog čega? 

Mnoge se stvari u osudi hrvatske samostalnosti iz Domovinskoga rata nisu promijenile još od 1990. do danas. Cijeli je problem u tomu što su izgubili rat i to je njima bolno. Potpuno ih razumijem. Zamislite da smo mi izgubili rat, kako bi to bolno bilo nama. Da se na momu mjestu našao netko drugi i napravio film o generalu, isto bi mu bilo. Ovdje se radi isključivo o napadu na film, jer ono što je prikazano u njemu, ne sviđa se svima. Istina ih boli. Ja sam kriv samo zato što sam napravio ovaj film. 

Zamjeraju Vam da ste bili nekorektni i prema Srbima jer niste prikazali njihov navodni progon iz Knina. Smatrate li da ste bili nekorektni prema njima?

Teško je o tomu govoriti, a da ne rastegnete temu na nekoliko stranica. Bio je tzv. plan Z4, projekt što ga je vodio Peter Galbraith, veleposlanik SAD-a. U tom je planu sudjelovao i ambasador Rusije. To su bila četiri čimbenika, četiri činjenice. Po tome planu trebao je nastati mir u Hrvatskoj i taj je mir jamčio  Srbima državu u državi. U tom planu Z4 piše da će tzv. Republika Srpska Krajina imati svoj novac jer ne žele ustašku kunu. Oni će imati svoje diplomate, državu u državi. Bio je veliki problem kako se protiv toga boriti. Naravno da u Hrvatskoj dr. Tuđmanu nije padalo na pamet da pristane na takav plan, ali nije mogao samo tako reći – ne ću razgovarati. Onda odlaze dva ambasadora, ruski i američki u Knin predstaviti taj projekt Mili Martiću i on doslovno kaže: Mi to ne ćemo ni rukom dodirnuti. I bilo je veliko zaprepaštenje. Ruski je ambasador tada Martiću rekao svašta, među ostalim da propušta jedinstvenu priliku srpskoga naroda u Hrvatskoj, da mu to Rusija ne će oprostiti. Kad su izašli, čekao ih je predsjednik Vlade, zubar Milan Babić, koji je rekao da tu nije riječ o Martiću, nego je njemu tako naređeno iz Beograda. Dugo sam vremena razmišljao zbog čega Martić nije mogao prihvatiti takav plan, a zapravo se radi o tomu da to nije mogao prihvatiti Milošević jer je on vodio rat, a ne Martić. Milošević je znao da ne može dobiti više od onoga što je imao u BiH –svoju Republiku Srpsku – a računao je s tim, i onda je odustao. Bio mu je problem i Kosovo koje je htio očistiti od Albanaca, ali pitanje je bilo – koga ondje naseliti. Najjednostavnije je bilo Srbe iz Hrvatske i BiH prebaciti na Kosovo i s tim ste riješili problem srpskoga  teritorija. To je najjednostavnija priča. Niti su oni vodili rat, niti su ga zamišljali, niti su odlučivali o njemu – sve je to dolazilo iz Beograda. Da nije bilo odbijanja plana Z4, ni mi ne bismo došli do svoje države. Kako? Vidite koje smo muke prošli u cijelome tom procesu, tko bi nama dao državu, tko bi nama dao pravo da Hrvatska bude samostalna, suverena i da ima svoje granice i vojsku? Nema toga u svijetu tko bi se s tim složio. Oni su mislili da to i dalje bude Jugoslavija, nekakva lijepa, topla vodica u kojoj su svi sretno živjeli i svima je bilo lijepo, ali kako su zaista živjeli i kako im je bilo, to je nešto posve drugo. To je bila predstava svijeta o tomu što je to Jugoslavija, neka je mir tamo, samo neka se ne tuku i ne mlate. Samo ih treba smiriti, to je bio projekt. 

Radnju filma temeljili ste na knjizi Nenada Ivankovića o generalu Anti Gotovini, a vi ste radili scenarij. Osim što je igrani film, spomenuli ste kako postoje i stvarni citati, izjave oko onoga što se događalo u tim ratnim vremenima.

Knjiga Nenada Ivankovića bila je dragocjena jer je on pratio život Ante Gotovine. Međutim, ovaj film nije preslik te knjige iako smo jako mnogo uzeli iz nje. Filmom smo obuhvatili i neke druge stvari. Prije nekoliko dana bio je sastanak udruga iz Domovinskog rata i među njima se javilo nezadovoljstvo oko filma. Slušao sam što oni govore, to je bila deklinacija zamjenice ja. Ljudi moraju shvatiti da nisam radio film o Domovinskom ratu, ovo je zapis iz Domovinskoga rata o Anti Gotovini, biografija izvučena iz konteksta Domovinskog rata i volio bih da se to tako i shvati. Film je imao svoju namjeru da bude obrana Ante Gotovine u Haagu, ne obranu Domovinskog rata.   

“Da sam radio  film o Tuđmanu i Šušku, drukčije bih radio”  

Generala Gotovinu više su puta pitali da se izjasni o filmu, kratko je rekao da ga još uvijek nije gledao. Jeste li se tijekom snimanja konzultirali s generalom, jeste li razgovarali?

Naši razgovori i dogovori oko snimanja filma traju još od vremena kada je general Gotovina završio u Haagu. Tada je bilo govora o tomu da taj film zapravo bude prilog njegovoj sudskoj obrani u Haagu. Ante Gotovina je vrlo ozbiljan i beskrajno inteligentan čovjek. On nije bio protiv toga filma, dapače. Kad se vratio iz Haaga rekao sam mu da nisam odustao od filma, odgovorio je da mu je drago. Pitao sam ga hoće li pročitati scenarij, rekao je da o tome ništa ne zna i neka radim film. Tako je ostalo. Zadnji je naš razgovor bio krajem ljeta o tome da ćemo ove zime kad se sve smiri i prođe nas dvojica sjesti uz kamin, naložiti vatru, uzeti čašu vina i gledati film u miru.

Koliko je činjenica da je riječ o živućem glavnom junaku po kojemu je sniman film otežavala samu realizaciju?

Teško je dirati tuđi život. Jedan je katolički komentator jako pohvalio film, a onda je rekao ‘da general nije imao četiri žene (a zapravo je imao tri), koji bi to junak bio’. Ne može katolik shvatiti da se netko može tri puta ženiti. 

Jeste li onda s razlogom u filmu preskočili neke dijelove iz generalova života? 

Koliko bi onda ovaj film trebao trajati?.U Indiji su nekad radili filmove koji su trajali i po pet, šest sati…. I odustali od toga. Nema danas nitko strpljenja toliko sjediti i gledati film, ograničena je ljudska sposobnost sjedenja na stolcu. Film General traje sto minuta, toliko treba trajati… U ovom filmu sve nije ni stalo, čak i meni najdraži dio razgovor između ove dvojice u Kninu, a što je u seriji, traje oko 12 minuta, jednostavno nije bilo mjesta za tu scenu u filmu. 

Slažete li se s ocjenom da je u filmu, odnosno seriji minorizirana uloga predsjednika dr. Franje Tuđmana i ratnoga ministra obrane Gojka Šuška, bez kojih priče o generalu Gotovini uopće ne bi bilo?

Koja je to glupost? Ma nisam radio film o Franji Tuđmanu, s kojim sam bio veći prijatelj i više vremena s njim proveo nego s Antom Gotovinom. Da sam htio raditi film o dr. Tuđmanu, onda bih ga radio. O svom prijatelju Gojku Šušku, isto tako. O Domovinskom ratu i ljudima koji su stvarali hrvatsku povijest moglo bi se napraviti jako mnogo filmova. Nisam radio film o dr. Tuđmanu, ni o Gojku Šušku. Da jesam, to bi bili posve drukčiji filmovi. 

“Ako se Kuniću ne sviđa, neka sam piše scenarij”

General Ante Roso prije nekoliko dana izjavio je kako su u filmu loše prikazani, da oni nisu bili ‘ni balavci, ni debili kako ste ih prikazali, te da ne bi preživjeli 27 bitaka da su bili takvi kreteni’. Roso je kazao i da Vi u ‘bunkeru držite svjedočenja trojice pripadnik KNOJ-a koji su dnevno ubijali 250 ljudi pa to ne prikazujete’?

 Prikazao sam život Ante Gotovine, ne povijest hrvatskoga Domovinskog rata i stvaranja države. Tu je bitna razlika i očito se nismo razumjeli. Roso kaže da imam to u bunkeru? Otkud mi to? Nemam pojma o čemu priča. To su totalne gluposti, neutemeljene izjave. Razgovarao sam s Rosom, mi smo Imoćani pa se dobro poznajemo, pitao ga je li bio nadređen Anti Gotovini. Rekao je da mu nikad nije bio nadređen jer mu nitko nije mogao biti nadređen. Formalno, u početku je Roso bio nadređeniji Gotovini, nego Gotovina Rosi. Ne ću ja sada braniti Antu Gotovinu. On je dobio najvažnije bitke Domovinskog rata, to je činjenica. Kako je to bio rat, a bitke su važne, to se jedino i računa.

Nedavno je Programsko Vijeće HRT-a održalo Sjednicu na kojoj su među ostalim razgovarali i o vašoj seriji General. Ravnatelj poslovne jedinice Programa HTV-a Renato Kunić izjavio je ‘kako scenarij nije dobar, tekst je katastrofalan, no da nisu mogli ići u sudske sporove zbog raskidanja ugovora’. Što kažete na ove opaske? 

HRT je pristao da napravimo seriju General. Imali smo već odobren scenarij za film i onda smo njima ponudili da napravimo i seriju. Renato Kunić s tim nema nikakve veze. Ako mu se ne sviđa ovo što je vidio, neka piše sam tekstove i scenarij, sigurno je pozvaniji.

Ne znam jesu li u posljednje vrijeme neki od filmova toliko napadali kao ovaj Vaš. Što biste zapravo poručili svim kritičarima koji Vas seciraju već mjesecima?   

Ne bih im ništa poručio, ne zanima me uopće što oni pišu i trabunjaju. Iza sebe imam respektabilan broj filmova, među kojima su neki najznačajniji koji su nastali u hrvatskoj kinematografiji i koji su osvajali nagrade, među njima je i ona najveća koju je Hrvatska dobila u svijetu. Na festivalu u Moskvi moj film ‘Kad čuješ zvona’ dobio je veliku srebrnu medalju, srebrnu medalju dobio je Jacques Tati za Play time, dok je brončanu dobio Carol Reed za Olivera koji je te godine osvojio Oscara. Što mi više treba.

Koliko je zapravo različito bilo raditi Generala u odnosu na sve što ste do sada radili i može li se to uopće usporediti? 

Različito je bilo raditi jedan od prvih filmova  ‘Ljubav i poneka psovka’. To je film o mom rodnom mjestu, ljudima koji su tamo još bili živi dok sam ja to radio, a riječ je bila o literarnoj, a ne dokumentarnoj formi i trebalo je nakon toga doći u Imotski na premijeru i pogledati svima njima u lice. Najteže je uvijek vidjeti što ste napravili, je li to dobro ili nije. 

Znam da je serija Duga mračna noć jednako dočekana na noževe kao i General. To je odmah bilo sasječeno, a sad je u istraživanju HRT-a o gledanosti programa Duga mračna noć najgledaniji program, ne serija ili dramska priča, nego najgledaniji program HRT-a do sada.

“Ne zanima me Dnevnik Diane Budisavljević”

Znači da je onda bolje da Vas napadaju?

Ma, neka svatko radi svoj posao. Baš sam neki dan tražio stare papire i naišao na presudu u sporu s Juricom Pavičićem oko Duge mračne noći, što sam već rekao. Pavičić je izgubio spor zbog svojih napisa, platio kaznu, malo više od četiri tisuće kuna. Bilo je žalosno i smiješno gledati ga kako se valja po podu, kuka i jauče: Gospođo sudac, nemam novca, kako ću ja to platiti.

Osim kritičara javili su se i glumci (Goran Navojec, Mustafa Nadarević) i optužuju Vas da ste im ostali dužni za honorar. Nije li zapravo zatvorena financijska konstrukcija filma još i prije samoga snimanja? Što se dogodilo?

Konstrukcija je zatvorena prije nego što smo počeli snimati, ali još nisu platili svi oni koji su obećali to učiniti. U tome je problem. Nisam mislio da ću morati ovo reći, ali za režiju toga filma do dana današnjega nisam primio ni lipe, drugi čovjek koji nije primio ni lipe za svoj posao je Goran Višnjić, a treći Nenad Ivanković.  

Koliko je zapravo stajao General, koliko ste novca dobili? U javnost je izašla informacija da je HRT dao devet milijuna kuna, HAVC više od četiri, pojavili su se i iznosi koje su dale pojedine jedinice lokalne samouprave. Je li se s tim iznosom, kako sada tvrde, moglo snimiti nekoliko filmova?

HRT nije dao devet milijuna, obično za takav posao daje puno veće iznose nego što smo mi dobili, ali što je tu je, potpisali smo ugovor i gotovo. Ništa televizija nije skuplje platila Generala nego što plaća druge svoje serije, s tim da smo mi slabije plaćeni nego mnoge serije koje smo do sada radili. HAVC je dao novac za film, bio je raspisan natječaj i oko toga je sve poznato. 

“Bilo mi je zabranjeno dati nagradu u Puli”

Na Filmskom festivalu u Puli predstavili ste Generala, mnogi su očekivali da bi jedna od glavnih nagrada mogla pripasti Vama, jeste li razočarani što se to nije dogodilo? 

Znate li Vi koliko je meni nagrada u Puli bilo zabranjeno dodijeliti? Za film Povratak dobio sam nagradu žirija. Došao mi je to reći Vatroslav Mimica, sjeli smo to proslaviti i popiti, došli su Stipe Delić, Vladimir Tadej, Boris Dvornik i ostali jer su čuli da sam dobio nagradu… Čestitaju mi, sjedimo, nazdravljamo, pjevamo… I odjednom, oko dva sata iza ponoći, dolazi moj brat Marko i pita što ja to častim i slavim, znam li da je sazvana nova sjednica žirija prije sat vremena i da su mi sve uzeli.  

Kako tumačite da je film Dnevnik Diane Budisavljević dobio sve nagrade u Puli, premda je riječ o povijesnom falsifikatu koji nitko, za razliku od Vašega Generala, ne kritizira? 

Nisam vidio taj film. Ne zanima me što rade neki u Hrvatskoj. U svijetu se napravi toliko divnih filmova koje ne stignem vidjeti, a neke uratke u Hrvatskoj nemam ni volje pogledati. 

Gospodine Vrdoljak, je li General Vaš posljednji film?

Po svim pravila pristojnosti, nisam to smio ni raditi. S 86 godina ne ide se snimati, ne penjete se dva puta na vrh Dinare, sve je s moje strane bilo neprirodno. Ali ja sam to htio. Mislio sam da s tim filmom mogu nešto napraviti za sudbinu Ante Gotovine. Krivo, naravno! Što bih mogao? Otkud mi ideja da će u Haagu ikada itko pogledati taj film. Filmovi nisu rezultat nekoga matematičkog razmišljanja, postoje emocije, pripadnost. Pripadam jednom malome narodu, drugoga nemam, mogu mu tražiti mane, ima ih, ali nemam drugoga naroda… To je moje. Normalan čovjek na mom mjestu ne bi radio ni ovaj film, ali ja jesam. Neki ne bi radili ni Dugu mračnu noć, ja jesam. Može se tumačiti da nisam imao pameti. (smijeh

Kad se osvrnete na cjelokupan projekt, jeste li zadovoljni?

Činjenicu da je film gledalo 80 tisuća ljudi – nitko ne može osporiti. Nema većega zadovoljstva. 

Izvor: Narod.hr

Izvorni autor: Andrea Černivec/ig/Foto:fah

Autor: