Tijekom opsade Središnje Bosne, Armija BiH iz Travnika je protjerala gotovo 20 tisuća Hrvata, stradalo je 118 civila, 572 branitelja, a 61 osoba se i danas vodi kao nestala. Počinjeni su zločini u selima Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljinama gdje je strijeljena najmanje 24 osoba hrvatske nacionalnosti, za posmrtnim ostatcima nekih i danas se traga.
Na današnji dan obilježava se 28. godišnjica stradanja Hrvata općine Travnik. Tom je prigodom Sarafina Lauš koja je tijekom agresije na Travnik izgubila trojicu sinova i supruga, svoju priču podijelila s tamošnjim medijima. Sarafina je iz travničkog sela Ćukle, u lipnju 1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i supruga Ivu (1939.), tek izgrađenu kuću su joj zapalili a i ona sama bila je žrtva Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.
Susjedi su joj pobili obitelj
„Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znam tko mi je djecu pobio, i oni znaju, jedva čekaju da i ja još umrem“, Sarafinine su riječi.
“Omer Luković, Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani”, nabrojila je imena krivaca žena koja je bila i svjedokinja pred Haaškim tribunalom u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez.
„Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su mog sina Miroslava koji je bio u HVO-u. Izveo ga je Dejić Safet, rekli su mu kao da bježi, da ga ne ubiju, ali poslije se čulo, strijeljali su ga. To je bilo sve na uranku“.
Sarafina kaže da nije slutila da će joj to napraviti prvi susjedi:
“Samo mi ne smijemo biti žalosne”
“To se dogodilo nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobili, otišli Bogu da se mole pa onda to napravili… Je li im to Bog? Pored svih strahota su nas zarobili, tukli i ponižavali a muslimanska djeca pljuvala“, priča Sarafina koja na pitanje zašto nakon svega nije napustila Bosnu, odgovara:
“Kud god da odem, ne bih mogla živjeti nigdje drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izginuo, krave pokrepale, ljudstvo se istrijebilo, al’ neka svatko upamti, i naši i njihovi, gdje god tuđe otmeš, nema sreće. Sve bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja djeca živa”.
Osvrnula se na srebrničke i vukovarske majke:
“Žrtve su žrtve, ja to razumijem, sve mi se isto dogodilo, ali samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo biti ni žalosne“, kaže Sarafina.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.