Mario Mandžukić, u ovom trenutku najbolji hrvatski nogmetaš i jedan od najboljih napadača svijeta, ima nekoliko vrlina koje cijene treneri, a koji sve manje, nažalost, imaju razumijevanja za 'fantaziste' poput Eduarda, dok sve više robuju 'modernom nogometu' koji se svodi na legendarnu Bowiejevu 'mlatni, reži i bježi'. Mario nikad neće izdati svog trenera na terenu, osim ako mu živci ne popuste i ne dobije, primjerice, izravni crveni karton. Mandžukić je, nažalost, sklon kartonima iako se u Munchenu donekle smirio, međutim, Mandžukić je i borac, u stanju pogoditi prečku, a onda nekoliko sekundi kasnije uklizati u svom šesnaestercu i spasiti vlastitog vratara sigurne kapitulacije. Koji bi se trener odrekao usluga takvog igrača, iako na klupi ima Marija Gomeza? Mada je Bayern, po općoj ocjeni njemačkih novinara,  igrao ljepši nogomet prije godinu dana naslov prvaka, kako u Europi tako i u Njemačkoj, nije osvojio, što je, naravno, natjeralo stručnjake njemačkog giganta na određene korekcije. I doveli su Marija Mandžukića, da nije sve u ljepoti možda još nije shvatio samo Tito Vilanova, koji još uvijek pokušava kopirati staru školu Guradiole, što, naravno, ne pali. Ne više. Nogomet 21. stoljeća brže se mijenja nego raspoloženje hrvatskih birača. Upravo taj Guardiola, strateg koji je zadivio svijet s Barcelonom, dolazi na mjesto Juppa Heynckesa, što je najveća nesreća za mladog trenera na klupi Bayerna. Nitko, sve da mu dovedu Ronalda i Messija zajedno, ne može nadmašiti rezultate starog njemačkog lisca, pogotovo ukoliko Bayern uzme i njemački Kup u srazu s, objektivno govoreći, inferiornim Stuttgartom. Nikada se nije dogodilo u bogatoj povijesti njemačkoga nogometa da jedan njemački klub uzme trostruku krunu u istoj sezoni, drugim riječima, žetva trofeja Marija Mandžukića mogla bi se nastaviti. Nećemo pretjerati kada kažemo da je u svemu tome upravo Mandžukić bio značajan kotačić, kao što ne želimo reći da bi Bayern bez hrvatskog reprezentativca ispao iz Bundeslige. Naime, Bayern je vrhunski ukomponirana i odlično vođena momčad, u koju se savršeno uklapa sebičnost jednog Robbena, budući kako Nizozemac upravo iz te sebičnosti zabija golove o kojima drugi mogu tek maštati. Naravno, neki će reći da bi Bayern zabio dodatnih 15 golova u Ligi prvaka kada bi se Robben ponašao kao nekoć Boban, isključivo pakerski, oni, vječni pesimisti, bi rekli, istina, možda bi Bavarci s međunarodnim štihom zabili 15, ali bi primili dvadeset golova. Drugim riječima, Bayernu se sve poklopilo na način na koji život vraća neke račune onima kojima je ostao dužan. Malo bolji poznavatelji europskoga nogometa sjetiti će se jednog od najvećih finala Kupa prvaka, od kada se zapravo igra spomenuto natjecanje kao Liga prvaka, naravno, mislimo na 44. finale elitnog klupskog nogometnog natjecanja u Barceloni, na Nou Campu, 1991. godine, kada su Nijemci izgubili nemoguće, iako u nogometu nema nemogućih scenarija. Naime, čitavu utakmicu Bayern je vodio, da bi sve prosuo u sudačkoj nadoknadi. Vjerojatno pogađate, radi se o finalu Manchester United – Bayern 2-1, tada je Crvene vragove vodio legendarni sir Alex Ferguson, te godine, važno je naglasiti, div s Old Trafforda na svom stadionu nije uspio pobijediti Croatiju Osvalda Ardilesa. Kada već govorimo o velikom finalu  jednako veliki sudac Colina je priznao kako mu je to bila jedna od najnevjerojatnijih utakmica u karijeri, a Colina se ne razmeće velikim riječima, kao što se razmetao jedanaestercima., Prije tri godine Bayern, predvođen Ivicom Olićem, slavonskom lolom koja je te sezone igrala najbolji nogomet u životu, nije uspio svladati Inter Jose Mourinha, pokopao ih je, prilično uvjerljivo, Argentinac Diego Milito. Kako su minhenske rane još uvijek svježe tako Bavarce peče poraz od Chelsea prošle sezone, preskočili su Real, ali London nisu uspjeli. Možda je upravo iz tih razloga i ovaj londonski trijumf na novom Wembleyju Bayernu posebno drag? Kao što je Hrvatima posebno inspirativan nastup u Bayernu, tijekom čitave sezone, Marija Mandžukića. Naime, Super Mario zabio je 15 golova u Bundesligi, tri u Ligi prvaka, koliko i u domaćem Kupu, sjajna je to statistika za klub koji ima nekoliko vrhunskih napadača u konkurenciji klubova koji igraju poprilično prljavu obranu, iako, kad je prljavština u pitanju, nitko Engleze ne može dostići. Eduardo još uvijek osjeća posljedice engleskog milovanja. Na početku smo spomenuli nekoliko važnih vrlina Marija Mandžukića, ali nismo spomenuli najvažniju. Možda bismo s njom trebali i završiti? Naime, Mandžukić ne vjeruje hrvatskim novinarima, posebno tiskanim medijima, očito ih sjajni nogometaš poznaje puno bolje nego što bi se na prvu loptu moglo pretpostaviti, iako živi oko 1000 kilometara daleko od Zagreba. Kad hrvatski novinari zastrane, kako to o svojim kolegama, pa i o sebi, piše Tomislav Židak, to se može oprostiti, mangupluk je ljudska osobina koja nije naročito lijepa, ali zašto bi samo Mandžukiću bilo dopušteno da bude Đilkoš, iako je pobjednik? Međutim, hrvatski novinari, nažalost, dokazano lažu, dakako ne svi, i ništa više od talijanskih novinara, posebno Tuttosporta, laži se teško opraštaju. Ako je istina da se od pobjednika treba učiti, ako se ima što naučiti, onda bi i naš izbornik Igor Štimac od svog trenutno najboljeg pulena mogao naučiti kako napokon izbjegavati restorane u koje zalazi Tomislav Židak? Prema nekim medijskim spekulacijama EPH se nalazi u rasulu, možda će se Židak i Štimac u budućnosti ipak morati nalaziti ispred samoposluge, ukoliko, naravno, ponovno ne uskoči Mamić? Foto: AFP Izvornu vijest možete pogledati OVDJE