Gledajući iz današnje perspektive, kad Republika Srbija pregovara s Bruxellesom o članstvu u Europskoj uniji, površan promatrač političkih zbivanja lako bi mogao pomisliti da je Beograd napokon napustio ideju Velike Srbije. Osobito nakon srpskih vojnih poraza u ratovima 1990-ih.

No ugledne beogradske povjesničarke Dubravka Stojanović i Latinka Perović, koje su prije nekoliko dana gostovale na Radiju Slobodna Evropa, upozoravaju da je ta ideja živa i danas te da program “stvaranja velike države” nije prekinut ni nakon pada Slobodana Miloševića. Doduše, D. Stojanović smatra da nije riječ o Velikoj Srbiji, “jer ona sigurno nije moguća”, nego o “programu veće Srbije”.

“Sada je to skraćena varijanta – proširiti se na sjever Kosova i pripojiti Republiku Srpsku – ali suština je ostala ista: teritoriji su važniji od svega drugog”, kaže povjesničarka i ističe da u toj politici posebnu ulogu ima Milorad Dodik, koji je u više navrata govorio o ujedinjenju Srbije, Republike Srpske i sjevera Kosova. “Dodik služi kao neka vrsta električnog zeca koji trči brže od drugih i koji služi da povuče ostale trkače”, objašnjava D. Stojanović.

Kako dvije povjesničarke tumače poruke Aleksandra Vučića izrečene na nedavnom mitingu u Kosovskoj Mitrovici, kad je rekao da je Milošević bio “veliki srpski lider” i da su mu “namjere bile najbolje, ali nerealne”? Latinka Perović nema dvojbi: “To je ta politika kontinuiteta. Rat u Jugoslaviji devedesetih godina koji je doveo do njezina raspada, vođen je na paradigmi da su Srbi bili dobitnici u ratu, a gubitnici u miru, da oni nisu imali hegemonistički položaj u Jugoslaviji i da to treba promijeniti. Do promjene te paradigme, ali samo prividno, došlo je 1993. na Skupštini Republike Srpske kada je trebalo prihvatiti Vance-Owenov plan. Taj je plan odbijen, a Dobrica Ćosić, koji je prisustovao toj sjednici, tada je rekao: ‘Slušajte, ja sam tvorac paradigme o Srbima kao dobitnicima u ratu, a gubitnicima u miru. Ali sada vas molim da tu paradigmu promijenimo i shvatimo da danas u miru trebamo dobiti ono što nam nije pošlo za rukom u ratu’. Mislim da je ta politika danas na djelu.”

Bitan je teritorij, a ne narod

Dubravka Stojanović upozorava pak da nije riječ o Miloševićevim nerealnim namjerama, nego da Srbija u tom trenutku “nije razumjela svijet”. U Srbiji 1990-ih čak je i oporba govorila da je problem u tome što Milošević nije dobro vodio rat. Tako ni u Vučićevoj izjavi nisu dovedeni u pitanje ni program ni rat, nego samo to je li taj rat bio uspješno vođen, smatra Dubravka Stojanović i dodaje kako takva politika ne vodi računa o Srbima, prenosi večernji list

“U Republici Srpskoj Krajini 1991. živjela je samo trećina Srba iz Hrvatske. Ostali su živjeli u gradovima – Zagrebu, Zadru, Splitu itd. Oni Miloševića nisu zanimali. U pitanju je bio samo goli teritorij. Isti je slučaj i s Kosovom. Danas na sjeveru Kosova živi vrlo mali postotak Srba, većina ih živi u južnim enklavama”, argumentira povjesničarka.

Latinka Perović ističe kako srpskoj političkoj eliti i pretežitom dijelu intelektualne elite prioritet nikad nisu bili ni gospodarstvo, ni prosvjeta, ni otvaranje prema svijetu te da “ta opsjednutost teritorijem otežava normalizaciju i razvoj države”. “Pazite, vlast tvrdi da je prioritet Europska unija, a predsjednik u govoru u Kosovskoj Mitrovici među utemeljiteljima naše budućnosti spominje i Nikolaja Velimirovića i Dobricu Ćosića. Molim vas, to su ljudi koji su smatrali da Europa nije budućnost Srbije”, napominje L. Perović.

Promjena granica samo ratom

Naglašavajući da se Velika Srbija ne može ostvariti mirnim putem, Latinka Perović upozorava kako obnova te “ideje koja nas je odvela u katastrofu znači da nema svijesti o odgovornosti za tu katastrofu”.

U današnjoj Srbiji ona primjećuje proturječne procese: s jedne strane pregovara se s EU, otvaraju se poglavlja, a istodobno se radi na zatvaranju Srbije.

I Dubravka Stojanović uvjerena je da se teritorij može proširiti samo ratom. “Teško je zamisliti da se sada nešto može promijeniti mirnim putem, pogotovo na teritoriju Bosne i Hercegovine”, kaže ona i upozorava kako su dodatna opasnost globalne promjene i interesi mnogih sila na Balkanu. Osim Rusa, Amerikanaca i EU, tu su i Kina, Turska, Iran, pa čak i Saudijska Arabija, koji podržavaju i potiču “ove naše unutrašnje fantazmagorije”, što stvara “nestabilnost koja postaje vrlo ozbiljna”.

Valja istaknuti i ocjenu Latinke Perović o Hrvatskoj. “Čovjek treba biti vrlo kritičan prema onome što se danas zbiva u Hrvatskoj, ali ne možemo za simbole suvremene Hrvatske uzeti Jasenovac, ustaštvo i Nezavisnu Državu Hrvatsku”, smatra ona i napominje kako i hrvatski profesor Dejan Jović, “koji je napisao vrlo kritičnu knjigu o sadašnjim zbivanja u Hrvatskoj”, jasno kaže da Hrvatska nije ustaška država.