Besjeda

Noga bez razuma vjekovitu težnju ne taji,

gazila bi nam bistru vodu što se od prije sjaji.

Trovala naš izvor uz poznate riječi sramotne,

da pijemo po običaju njezinom i bez naše baštine.

 

Nalik je onoj što pobijedismo je godine nedavne,

isto korača prema vodi našoj, mišice napumpane.

Na izvoru bi radila oblike nove, za zarasla crvena lica,

Što šljokice na čelu nose još od ispraćenog poljupca.

 

Ali znaj i čuj besjedu ovu, troprsta nogo sotonska:

Zbog očeve prolivene krvi, spreman potomak te čeka!

I u smrti njegov duh još živi, svezan je izvorom i zemljom,

brza ćeš biti u bijegu, ponovno, i još jednom!