Vijesti Top vijest
BITI REVIZIONIST DANAS U HRVATSKOJ PITANJE JE ČASTI I LJUDSKOG DOSTOJANSTVA
Vrlo je zanimljivo slušati ograničene neostaljinističke mozgove kako desetljećima tupe o opasnosti koju sobom tobože nosi „revizionizam“, a da pri tomu zanemaruju i prešućuju kako je upravo revizionizam pokretač ljudskog znanja i progresa od postanka civilizacije do danas.
Sumnja pokreće svijet.
Da Giordano Bruno nije bio revizionist, ljudi bi i danas mislili kako je Zemlja središte svemira koji ima početak i kraj, da otac astronomije Galileo Galilei nije bio revizionist, na snazi bi i dalje bila teorija po kojoj se Sunce giba oko Zemlje, da nije revizionista Nikole Kopernika pitanje je kad i tko bi utvrdio heliocentričnost našeg sunčevog sustava i loptasti oblik planeta.
Dakle, da nije bilo ovih i drugih revizionista, možda bi i dalje slijepo vjerovali u dogmu starogrčkih filozofa o statičnoj, nepokretnoj Zemlji koju na svojim rogovima nosi bik ili neko drugo mitsko biće i da je naš planet ravna ploča.
Što bi bilo s fizikom, astronomijom, matematikom, medicinom, filozofijom, biologijom, kemijom, poviješću i drugim granama znanosti da nije bilo revizije i revizionista?
Znanost ne bi postojala, a prvotne teorije pretvorile bi se u zauvijek date, važeće i nametnute dogme. Ljudi ne bi smjeli misliti.
Čemu bi sličio takav svijet? Može li tko zamisliti?
Povijest ljudskog roda dokazala je da čovjekov um nije moguće zarobiti niti kontrolirati i sloboda uma jedna je od temeljnih značajki smislenosti ljudskog bića, njegova bitka i egzistencije.
Zanimljivo je, međutim, kako u mnogim slučajevima obrazovani i naizgled sasvim normalni ljudi sebi dopuštaju koješta i govore nebuloze. Pojam „revizija“ kod nas se rabi isključivo u negativnom kontekstu, iako ona u svojoj suštini ne predstavlja ni u kojem slučaju negativnu pojavu, dapače!
Revizija u najširem smislu riječi podrazumijeva postupak provjere, odnosno ispitivanja točnosti, objektivnosti, potpunosti (cjelovitosti), vjerodostojnosti i zakonitosti pojava i procesa, nakon čega se na temelju novih spoznaja i znanstveno utvrđenih činjenica ranije postavljene teorije i zaključci potvrđuju ili mijenjaju i prilagođavaju sukladno novim saznanjima.
Procesu revizije podložne su sve prirodne i društvene znanosti, pa tako i povijest.
Govoreći o povijesnom ili historijskom revizionizmu, američki povjesničar James M. McPherson među ostalim kaže:
„Povijest je kontinuiran dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti se mijenjaju u odgovoru na nove dokaze, nova pitanja koja postavljaju dokazi, nove perspektive stečene prolaskom vremena. Ne postoji jedna, vječna i nepromjenljiva istina o događajima iz prošlosti i njihovom značenju. Revizionizam čini vitalnom i smislenom beskrajnu odiseju povjesničara usmjerenu razumijevanju prošlosti.” (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Povijesni_revizionizam; istaknuo: Z.P.)
Kad je riječ o prošlosti, odnosno interpretaciji povijesti, kod nas se u Hrvatskoj s osobitom strašću vode polemike o razdoblju koje obuhvaća posljednjih stotinjak godina, a u okviru toga posebno mjesto zauzimaju Drugi svjetski rat, komunistička vladavina i proces raspada SFRJ (uključujući ratove koji su vođeni na njezinu tlu u posljednjem desetljeću XX stoljeća).
Različitost pogleda na iste događaje i procese uvjetuje uglavnom ideološka podijeljenost.
Budući da su komunisti od 1945. do 1990. godine recentnu prošlost (pa dijelom i onu raniju) prilagođavali isključivo sebi i svojim ideološkim obrascima, njihovi sljedbenici to nastoje nastaviti. Oni po inerciji teže zadržati zatečeno stanje i otuda njihova ostrašćenost i netrpeljivost prema svima koji taknu u dogme kojima se klanjaju.
Komunisti su već za Drugoga svjetskog rata započeli proces negativističke revizije, odnosno, krivotvorenja povijesti i njezina usklađivanja prema onomu što je nametala KPJ i njezin Agitprop, a u godinama poraća ta se djelatnost do te mjere razmahala da je istina pretvorena u laž, a laž u istinu.
Nisu im trebali nikakvi dokazi, činjenice, argumenti. Ono što su govorili vodeći komunistički autoriteti i njihovi podanici i trbuhozborci samo je po sebi bilo nepobitna „istina“, dogma radi čijeg se stavljanja pod sumnju išlo na robiju ili dobivalo metak u glavu.
Takvo temeljito krivotvorenje prošlosti kakvo su oni proveli tijekom 45 godina svoje vladavine nije uspio ni jedan režim prije njih, pa čak ni onaj u Kraljevini Jugoslaviji. Propaganda i manipulacija činjenicama održavali su na životu taj sustav koji se hranio krvlju, a temelj mu je bila LAŽ – LAŽ kao vrhunska vrijednost i osnovno sredstvo za postizanje cilja.
No, onaj tko mnogo laže, mora i mnogo pamtiti i kad-tad napravi grešku u koracima.
Stoga nije čudno da se u njihovim spisima, enciklopedijama i drugim izvorima pronalaze potpuno proturječni podaci, tvrdnje i opisi događaja i procesa, čak i kad je riječ o nekim temeljnim činjenicama: primjerice, datumu rođenja J. Broza Tita; načinu na koji je došao za generalnog sekretara KPJ – i kad je to bilo; kontroverze vezano za pogibije značajnih ljudi iz vrha KPJ (od Blagoja Parovića preko sedam sekretara SKOJ-a do Marka Oreškovića, Ive Lole Ribara, Vladimira Ćopića Senjka, Andrije Hebranga itd., itd.), da ne spominjemo razdoblje staljinističkih čistki iz 30-ih godina; vrlo su sporna i događanja na Neretvi, Sutjesci, kolektivna amnestija četnika 1944/45., pa pregovori s Nijemcima – kojih je itekako bilo, suradnja a četnicima gotovo tijekom cijeloga rata, potom krivotvorenje broja ratnih žrtava i posebice onih u NDH i Jasenovcu...
Rijetko ćete gdje u svijetu naći organizaciju koja svoga vođu slavi kao idola, a da ne zna pouzdano kad se rodio, kad je došao na čelo organizacije (i kako), pa na kraju čak nije sigurna u njegov identitet. Naime, za J.B.Tita još uvijek se pouzdano ne zna je li bio doista Joža kumrovečki, sin sobarice i austrougarskog plemića, ili agent NKVD-a koji je podmetnut jugoslavenskoj KPJ nakon što je Joža iz Kumrovca ubijen.
Ove činjenice su već dovoljne da se postavi pitanje vjerodostojnosti njegovih sljedbenika i ideologije koju zastupaju, da ne spominjemo sve drugo.
Ovo što je do sada navedeno, kap je u moru komunističkih kontroverzi i manipulacija, jer u doslovnom smislu riječi, nema ni jednog jedinog važnijeg događaja niti ličnosti iz njihovog pokreta i NOB-a, a da oko toga oni sami nisu ispleli čitavu mrežu kontroverzi i posve različitih tumačenja i svjedočanstava.
Tu nakaradnu imitaciju povijesti koju su stvorili na temelju krivotvorina, komunisti su naturili kao jedino moguću i objektivnu, pa su sve koji su se drznuli preispitivati je proglašavali „revizionistima“, što njihovi sljedbenici čine i danas.
Tako je etiketa „revizionist“ ušla u anale brojnih drugih ideoloških floskula i fraza (poput: „trulog kapitalizma“, „narodnih neprijatelja“, „reakcionarnih snaga“, „defetizma“, „oportunizma“, „kulaka“, „stranih plaćenika“, „slugu buržoazije“, „antidržavnih elelemenata“, „klero-fašizma“ itd., itd.) koje su imale za cilj obilježiti i kompromitirati nepoćudne društvene skupine, narode i pojedince i eliminirati ih iz javnog života – a mnoge i fizički ukloniti.
Povijest Drugoga svjetskog rata i poraća nužno je temeljito revidirati i to je pitanje kako povijesne istine, tako i odgovornosti prema budućim naraštajima, pa i zdrave logike i zdravorazumskog poimanja nepristranosti i potrebe poštivanja elementarnih činjenica.
Drugovi boljševici (neokomunisti, odnosno crveni fašisti koji se nevješto pokušavaju skriti iza „antifašizma“) žele svoje krivotvorine i laži „zacementirati“ i učiniti ih vječnim i apsolutnim, neupitnim „istinama“.
To im se nikako ne smije dopustiti. Ljudi na ovim prostorima jednoga će dana radi vlastite budućnosti morati zatvoriti knjigu svojih sukoba i ratova koje su vodili – a to bez istine neće ići.
Nepristajanje na laž i krivotvorine pitanje je među ostalim ljudskog integriteta, morala, časti i dostojanstva.
Nije crimen revidirati laži i krivotvorine, CRIMEN JE PODMETATI IH U ZAMJENU ZA POVIJESNU ISTINU!
Zato, kapa dolje svakomu tko revidira lažnu povijest, istražuje i utvrđuje istinu.
Ma kakva bila. Jer istina je samo jedna. I vrijedna je svake žrtve.
Zlatko Pinter
