Bitka za Odžak

26.05.2015. 14:29:10

Ustaše se nisu htjeli predati, žestoko su tukli partizane sve do Titovog rođendana 25. svibnja 1945. Bitka za Odžak posljednja je bitka Drugog svjetskog rata, započela je praktički prije njemačke kapitulacije i potrajala sve do 25. svibnja. U pokušajima da se iznađe barem približna istina o događanjima tijekom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, ali i poslije, bitnu ulogu ima priča o bitci za Odžak koja je potrajala gotovo tri tjedna nakon službeno završenog  rata, predajom njemačkih oružanih snaga. O borbama za Odžak koje su potrajale do 25. svibnja 1945. godine, borbama između partizanskih  s jedne i ustaških i domobranskih jedinica s druge strane zna se i te kako  mnogo. Međutim,  kao i u mnogim sličnim pričama tijekom zadnjih desetljeća ti su se događaji iz Odžaka i okolice  prešućivali, zataškavali, praktički zabranjen im je bio svaki spomen… Dakle, istovremeno dok su partizanske jedinice već činile pokolje nad desecima tisuća zarobljenika s Bleiburga,   u sjevernoj Bosni bijesnila je bitka u kojoj je jedna strana bila osuđena na poraz, ali ispalo je da je pobjednička strana pretrpjela silne gubitke, kao u deset poraza. Otprilike četiri tisuće ustaških i domobranskih vojnika  u Odžaku i  okolici nije se namjeravalo predati partizanskim snagama,  ušlo je u bitku  protiv višestruko brojnijeg protivnika  koji je bio uvjeren u laku pobjedu. No, očajnički otpor branitelja Odžaka zakomplicirao je situaciju i  bitka se zavukla u  tjedne i  naposljetku je   iz Beograda stigla naredba  s doslovnom  porukom. Svi koji su branili Odžak moraju nestati do 25. svibnja, rođendana Josipa Broza. U slamanju otpora  ustaških i domobranskih postrojbi sudjelovalo je nekoliko brigada Jugoslavenske vojske i zrakoplovstvo istih snaga. Najveća većina branitelja Odžaka je izginula, oni koji su se predali brzopotezno su postrijeljani, a bilo je  i onih koji su uspjeli napraviti proboj i borili se u šumama kao križari još gotovo tri godine. Još uvijek se ne može točno odrediti, tek naslutiti, zašto ovih četiri tisuća ustaša i domobrana nisu  krenuli put Austrije kao većina  postojbi Hrvatskih oružanih snaga. Neki primjećuju da je problem bio u porušenim mostovima preko Save, drugi ističu da se s pokretom zakasnilo pa se nije moglo proći kroz okruženje. Tek,  fakat jest da je tih četiri tisuće vojnika HOS-a ostalo u Odžaku i okolnim selima, svjesni situacije u kojoj se nalaze. I odlučni da se brane pod svaku cijenu! U nekoliko dana pokošena  je sva trava, iskopani rovovi, sagrađeni bunkeri, sve kako bi se pripremila dugotrajna obrana. Odžački kraj ostao je tako svojevrsni džep    u okruženju Jugoslavenske vojske koja  je bila, pak, usredotočena na potjeru za najvećim dijelom Hrvatskih oružanih snaga u povlačenju. Odžak se ispočetka kod oficira Jugoslavenske vojske doimao strateški nevažan, no postao je nagli problem kada je izostala predaja  odžačkih ustaša i domobrana. Kako je predkraj rata poprilično četničkih dobrovoljaca prešlo u partizane, a mnogi od njih su se našli u partizanskim odorama tijekom juriša na Odžak, sve  kako bi spasili živu glavu, tako je i prvih  nekoliko početnih juriša partizana s nemotiviranom vojskom doživjelo pravi debakl. Zanimljivo  je i sljedeće,  dobar dio muslimana iz Odžaka pobjeglo je iz grada i pridružilo se partizanima, no i ta skupina doživjela je pravi pokolj kada su ih partizani poslali u prve redove juriša na  ustaše i domobrane iz Odžaka. Uglavnom, bitka za Odžak posljednja je bitka Drugog svjetskog rata, započla je praktički prije njemačke kapitulacije i potrajala sve do 25. svibnja. U  javnosti se za bitku nije znalo, tek su neke beogradske novine znale objaviti kratku vijest o „borbama sa zaostalim bandama negdje u Bosni“. Cijelih 30 godina kasnije u beogradskom Ninu objavljen je jedan članak u kojem se  konačno spominju događaji iz Odžaka izsvibnja 1945. godine. Tada  je u Ninu pisalo: „U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan”. Inače, u Odžaku u prve dvije godne rata nije bilo većih borbi, ustaška vlast je djelovala u mirnim okolnostima, no kako su 1943.godine pobunjeni Srbi počeli  djelovati  u okolici Odžaka to se i  dotad mirna situacija zakuhala.  Počele su borbe i s četnicima i s partizanima  i  poginuo je ustaški logornik i satnik Zdenko Odić. Koji je bio i zapovjednik obrane Odžaka. Njega su  zamijenili Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić, mladi ljudi  iz odžačke okolice. Oni su se dokazali u borbama i na čelnim mjestima ustaških  postrojbi  u Odžaku su dočekali i svibanj 1945.godine. Zbog njihovih vojnih uspjeha u javnosti „endehazije“ Bosanska posavina smatrana je oazom sigurnosti. Štoviše, iz Odžaka su znali uputiti i poruku Anti Paveliću, nešto u smislu – „Ako nisi siguran u Zagrebu dođi kod nas u Posavinu“. I Rajkovačić i Čalušić smatrani su strogim časnicima,  držali su do discipline i povjerenja.  Vojnici su ga se i bojali, istovremeno i poštovali. Upravo su njih dvojica  naredili utvrđivanje odžačkog kraja, nakon što su uvidjeli da uzmak prema zapadu više nije moguć. Izrađen je i pomni plan obrane Odžak, crtao ga je i usavršavao Blaž Jurkić, inžinjerijski časnik.  Tisuće rovova, bunkera, zapreka, protutenkovskih križeva okružilo je cijeli kraj, a posebno se vodila briga da i trava bude pokošena, kako  bi partizani mogli  biti na vjetrometini, u nemogućnosti da se prikradu kroz gustiš i visoku travu. Pitanje je bilo i otkuda hrane i  streljiva ljudima iz Odžaka. Valja znati da su    tisuće  tona hrane i streljiva odžački branitelji  pronašli na   pogođenom, nasukanom velikom njemačkom brodu na obližnjoj rijeci Savi.Obrana je bila zamišljena u dva prstena, prvi prsten bio je postavljen južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je prsten obrane išao jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Na sjevernom dijelu prvi prsten  je išao  desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud, drugi nekoliko kilometara južnije. Sva su sela bila utvrđena kao veliki bunkeri, s rovovima, zaštićenim protiv tenkovske i minobacačke paljbe. Zapovjednik obrane bio je  Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja Petar je povjerio svom bratu Ivi.  Istočno krilo držao je  Pejo Ilak. Sveukupno je tu bilo   četiri tisuće vojnika, jer se skupina hrvatskih vojnika pod zapovjedništvom Ibrahima viteza Pjanića isto našla u  Odžaku, nakon što je onemogućen odlazak na zapad. Partizanske jedinice ušle su u Sarajevo 6.travnja, a prve borbe oko Odžaka počele su 19.travnja. Odžak su partizani pomislili zauzeti  u jednom navratu i u tu svrhu su bile angažirane četiri  brigade – 16. muslimanska brigada, 19. brčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada. Unatoč višestrukoj ljudskoj premoći već prvi juriši ispali su katastrofalno po partizanske snage. Na stotine ljudi izginulo je pri prvih nekoliko juriša, dočim branitelji nisu imali velikih gubitaka. Zakompliciranu situaciju trebala je rješiti sama naredba Josipa  Broza da se „više  nema što čekati“. Što je pojačalo nervozu kod partizanskih oficira koji su naredili nove juriše.  Bez obzira na žrtve.  Čak su ustaše i domobrani nakon  kraha partizanskih juriša kretali u protunapade. Partizanska  akcija se paralizirala, a mnogi su pribjegli i dezertiranju, jer  je žrtava u njihovim jurišima bio enorman broj. Došao je  i kraj travnja,  a iz Brozovog štaba stigla je nova poruka: „Ako se odžački teren brzo ne očisti snositi ćete, svi,  puno odgovornost“! Zapovjednik partizanske akcija  – slamanje otpora u Odžaku – Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i čišćenje odžačkog kraja. Sve četiri brigade trebale su  najprije onesposobiti ustaške bunkere i ući u pozadinu ustaških snaga. Početni uspjesi partizana  nisu omekšali ustaške i domobranske postrojbe. Jer, branitelji Odžaka borili su se sjajno. Znajući da zarobljenika nema nisu poštedjeli niti jednog zarobljenog partizana, kao što partizani nisu poštedjeli niti jednog  branitelja Odžaka.  U jednom trenutku pri tom napadu  ustaše i domobrani su potisnuti iz Odžaka u selo Vlaška Mala. To omanje selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih puteva bilo je izvanredno branjeno. Kako su partizani mislili da je  to i kraj ustaškog otpora to su svim ljudstvom krenuli na to selo, došli su na dvadesetak metara od prvih kuća i rovova, kada je po naređenju Čajkušiča zapovjeđena  paljba.  Partizanski gubici bili su   golemi. Slijedio je protujuriš, partizanski vojnici su  bježali ostavljajući oružje  za sobom. Vlaška Mala nije posustajala u obrani, a i Odžak je vraćen.  Zapovjednik partizanske akcije Miloš Zekić pretrpio je kritike, niti s tri brigade nije osvojio selo. Na sam dan njemačke kapitulacije, 8.svibnja na Vlašku malu krenulo je pet tisuća partizana. Tu se opet dogodio debakl, nakon partzanskog juriša uslijedio je ustaški protunapad i partizani su vraćeni iza početnih položaja, sve do sela Vrbovca.  Partizanski oficir Stevo Kovačević šalje poruku Štabu u Beograd: „Neprijatelj se očajnički bori,  ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najprije  biti ubijen  pa tek onda može da se osvoji neki objekt. Nalazimo se i dalje na polaznim položajima“. Bližio se tako dan Titovog rođendana, a stvari u Odžaku nisu bile rješene.  I tada je uključena s partizanske strane još jedna  brigada, peta po redu, no promjena nije bilo.  Iz Beograda je stigla naredba – na Odžak će krenuti avijacija. Čak dvije  eskadrile s ukupno 12 aviona krenule su put Odžaka, bombardiranje i mitraljiranje trajalo je neprekidno dva dana, 23. I 24.svibnja. Usputu su partizanske snage nadirale i otpor je   pomalo popuštao, sada su žrtve i kod ustaša i domobrana bile velike. No, za razliku od partizana oni nisu imali svježe, odmorne snage. Bolnica u Prudu nedaleko Odžaka bila je prepuna ranjenika.   Nakon što su konačno osvojili Odžakpartizani su nakon dva dana stalnog bombardiranja ušli i u Vlašku Malu baš na  dan Titovog rođendana, 25.svibnja. Nakon svega, sporadične borbe još su  vodile oko bolnice u Prudu. No,  unatoč tome što su ušli i u Vlašku Malu i u selo Prud nekih 150 branitelja Odžaka i Vlaške Male uspjelo se probiti kroz višestruku partizanski obruč. Razbili su vojnike 14.partizanske brigade Steve Kovačevića koji je u kasnijoj oficirskoj karijeri uvijek bio  ismijavan zbog toga što mu je „šačica ustaša napravila“. Nakon slamanja otpora odžačkih branitelja uslijedila je osveta. U bolnici u Prudu poubijani su svi ranjenici, njih osamdesetak, zajedno s medicinskim osobljem.  Samo se dvjestotinjak ustaša i domobrana predalo,  no oni su svi pokratkom postupku poubijani. Po selima  su se ubijali svi muškarci stariji od 15 godina.  Godinama i godinama  kasnije u tom dijelu sjeverne Bosne nije bilo đaka u  osnovnoj školi koji je imao živog oca. U proboj je krenuo i uspio  sam Ivan Čalušić. On se sa svojim ljudima još dvije godine borio u šumama sjeverne i srednje Bosne. Izdan je i uhvaćen  u Tuzli, osuđen je potom na smrt. Ali, do danas nije znana sudbina Petra Rajkovačića…. Tvdi se da je i on uspio preživiti proboj. Opet, postoje verzije i o njegovom samoubojstvu, kao i verzije da je pobjegao do Španjolske, a bilo je i onih koji su tvrdili da su ga vidjeli u Madridu i Valenciji. Na koncu konca,  Jugoslaviji kao Dan oslobođenja Odžaka slavio se datum – 15.travanj, iako  su partizani u isti grad ušli pet-šest tjedana kasnije.  
LITERATURA Babić, Marko: Bosanskoposavski Bleiburg. Žrtve Burića Štale u Garevcu, Zagreb: Fonticulus Vidovicensis, 2005. Wikipedia Balukčić, Ivo (ur): Odžak – pouka povijesti. Sjećanje na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata, Odžak: Hrvatsko kulturno društvo Napredak, 2009. (Zbornik znanstvenog skupa “Da im spomen očuvamo”, Odžak, Bosna i Hercegovina, 24-25.05.2007.) Basić, Nikola: Uspomene iz mog zavičaja. Život, kultura i sudbina Hrvata južnog dijela bosanske Posavine, Zagreb: vlast. nakl, 2000. Đonlagić, Ahmet: 27. istočnobosanska divizija, Beograd 1983. Đonlagić, Ahmet: Proleteri istočne Bosne – Šesta istočnobosanska proleterska udarna brigada, Beograd 1970. Dvije knjiga A. Đonlagića donose i podatke u sudjelovanju tih jedinica Jugoslavenske armije u bitci za Odžak. Đorđić, Marjan: Bosanska posavina. Povijesno-zemljopisni pregled, Zaprešić: Polion, 1996. (Drugo izdanje – Zagreb: Buldog, 2007.) Lukačević, Ivo: Put Paklenog života. Bosanska Posavina od 1928.-1954.. Povijesni roman, Cema: Pau, 2008. Majić, Mirjana Emina: Posavino, naša rano ljuta, Sydney: Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, 1995. Marčinko, Mato: U Odžaku se branila hrvatska država, Zagreb, 2004.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.