Bješe tada vrijeme za hrvatske sokolove

Bješe tada vrijeme.

Prvi prijavak naš je Marko Lukić dao,

Postrojio sokolove i Predsjedniku se zakletvom obraćao.

Bili su to trenuci zajedničkog uzdaha, Bože moj mili,

Stajali su hrvatski sinovi na pragu slave i ponosni bili.

 

Nakon tog, osmog kolovoza devedesete, glasoviti junak posta,

Generala kao naš Marko, Hrvatskoj majci nikad nije dosta.

Još mi se u mislima krije njegov korak uz prvog Predsjednika,

I vječno će živjeti u meni, odlučan i čvrst kao u znanog pobjednika.

 

I na kraju ove lijepe priče o hrabrom sinu hrvatskom,

Važno je još reći da nije iskićen vijencima, ni lovorom.

A ni pjevanjem za zasluge ko golemo polje,   

 Iako je svoje ime ostavio na svakoj stopi očinske zemlje.