Ovih dana opet gledam kako diljem Kanade grupice staraca, još živih veterana iz Drugog svietskog rata, okićenih medaljama poput božićnih drvca, slave pobjedu Saveznika nad Silama Osovine. Tako su to oni zvali u prošlosti, a danas, kao i cijeli Zapad, kažu da samo slave okončanje 2. svj. rata. Uz ove starce je i nekoliko, isto tako medaljama okićenih “heroja” kojima ih je 2002. godine okitila bivša predstavnica engleske kraljice u Kanadi, governeruša Adrienne Clarcson, “zato što su 1993. u medačkom džepu potukli neprijateljsku hrvatsku vojsku”!!!! Svi su oni “vitezovi u sjajnom oklopu i svi su se junački borili za slobodu Kanade i pravdu u svietu”!!! Iako ovi medaljama okićeni starci vrlo dobro znadu da su i sami bili u savezu s najvećim zločincima u povijesti čovječanstva i da su, ako ne baš oni sami onda njihovi saveznici Amerikanci i naredbodavci Englezi činili goleme zločine protiv čovječanstva, njihovi govornici i mediji vrlo su grlati kada govore o zločinima drugih, a sve što su oni činili bilo je samo “fair and necessary to defeat the greatest of all world’s evils” (fer i potrebno za poraziti najveće od svih svietskih zala). Stoga, svi milijuni nevinih civila koji su stradali u infernima prouzročenim namjernim i krajnje bezobzirnim savezničkim bombardiranjima i monstruoznim masakrima od strane njihovih komunističkih saveznika samo su obični “collateral damage”. Znadu oni, itekako znadu, da su Saveznici za vrieme Drugog svietskog rata počinili goleme zločine koji su, ako ne drugačije, onda brojčano daleko nadmašili one nacističke. Ali oni to na razne načine opravdavaju ili, kad već kao i njihovi jugo-komunistički “saveznici”, ne mogu zabraniti spominjanje tih zločina, onda ih najrađe prešućuju i niječu. Nedavno je iz tiska izašla knjiga o angloameričkim bombardiranjima diljem Nezavisne Države Hrvatske koju je pripremio i uredio prim. dr. Vladimir Cvitanović. Iako knjiga nosi naslov ‘Angoameričko bombardiranje karlovačkog i ogulinskog područja 1944.-1945.’, u njoj su navedeni i podatci o nizu bombardiranja drugih hrvatskih gradova i područja, sa strašnim posljedicama: - Dugogodišnja zavjera šutnje o savezničkim bombardiranjima hrvatskih gradova prekinuta je početkom 2011. godine kad je na Hrvatskoj (?) radio televiziji prikazan prvi dokumentarni film “Ognjevi s neba” o angloameričkom i nacističkom bombardiranju teritorija Nezavisne Države Hrvatske. Nenad Polinac u osvrtu na prvi film serijala u “Yu-tarnjem listu” od 12. veljače te godine opravdanje za prikazivanje nalazi u činjenici da se u “socijalizmu” prešućivalo ( bilo zabranjeno spominjati nap. a.) da su saveznički ratni zrakoplovi neke hrvatske gradove gotovo sravnili sa zemljom, pa je i to bio poticaj ovog interesantnog filmskog uradka o događajima koji su za Titovine bili zabranjena tema. Tjedan dana kasnije (16. veljače 2011.) prikazan je drugi nastavak filma. Tu se moglo vidjeti kolike su ljudske žrtve i materijalne štete pretrpjeli gradovi Osijek, Slavonski Brod i Vinkovci. Ovi filmovi u javnosti su pobudili veliki interes nu odmah su se u Yu-listu pojavili i protivnici koji su navikli na njihov način prikazivanja povijesnih događaja, o kojima se za vrieme totalitarnog komunističkog režima u njihovoj propaloj državi moralo šutjeti pod rizikom lišavanja slobode i lomljenja rebara,“zbog ustaške neprijateljske protudržavne propagande” Jugoistoričar Ivo Goldstein u Yutarnjem odmah traži zabranu emitiranja i kaže: “U savezničkim napadima hrvatski gradovi nikad nisu bombardirani poput njemačkih. Činjenica da je u tim bombardiranjima bilo civilnih žrtava velika je tragedija, ali te su žrtve bile neizbježne zbog nepreciznosti tadašnjih bombi...” U zaključku svoje tirade Goldstein zaključuje da je prikazivanje filma “ustašoidni pamflet financiran našim novcem s kojim: zna se što televizija koja objavi ovakav uradak treba učiniti - najmanje jest to, da smjesta prekine njegovo emitiranje..” Ovaj bezobrazni boljševik ima kuraži govoriti o “našem novcu”. Veliki broj komentatora suprostavio se tom Goldsteinovom blebetanju. U odgovoru na Goldsteinovu provokaciju na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća Hrvoje Hitrec uz ostalo kaže: “Tu setiju s takvom temom I.G. naziva “ustašoidnom”. Zašto? Na to nema odgovora , osim u području tamnih zakutaka uma. Koliko sam vidio prikazuju se autentične snimke; bombe padaju, zgrade se ruše, ljudi pogibaju. Hrvati. Nego u isčašenoj Goldsteinovoj slici novije povijesti, te su slike razaranja u aranžmanu saveznika nepodobne za prikazivanje, kao što je nepodobna ta tema, o kojoj bi valda trebalo šutjeti kao u vrijeme komunizma. To je tema za I.G. isto što i Bleiburg, isto što i Križni putevi - tema koju treba držati zakopanu pod zemljom, u jami, a ne prikazivati hrvatskoj televizijskoj publici. Jer ovako se ruši mit o dobrim dečkima i lošim dečkima, mit koji je stožerna točka priglupog Goldsteinova pogleda na noviju povijest. Po njemu postoje samo zločini jedne strane, a druga je ekskulpirana - ako je što i skrivila, to je bilo u opravdanom gnjevu. Ako netko prikaže što su saveznici sravnili sa zemljom, taj je ustaša.” BOMBARDIRANJE ZADRA I OKOLICE Prvi napad na Zadar angloamerički zrakoplovi izveli su u noći 2. studenoga 1943. godine lakim bombarderima tipa “Boston” iz sastava 12. zrakoplovne vojske. Nije li znimljivo da su anglo-američke zračne snage napale Zadar tek kad je grad poslie kapitulacije fašističke Italije pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj? Cilj je bila zadarska luka, ali bombe su većinom promašile cilj. Pogođena su dva skloništa na Voštarnici i sklonište u gradskim zidinama. Nekoliko dana trajala su odkapanja i čišćenja ruševina. U ovom napadu poginule su 163 osobe, a 260 osoba je ranjeno. Ove podatke iznosi Marica Karakaš Obradov citirajući izvjesnog dr. Ivu Valčića koji je početkom 1944. napisao tekst pod naslovom Posljednja slika Zadra, a prvi napad je opisao ovim riječima: “Od te večeri Zadar je počeo nestajati.... Svakog dana broj žrtava je rastao, a ruševine su se gomilale... napadaji su se ponavljali sve češće...(...) Zadar je umirao. Drugi napad izveden je 28. studenoga 1943. u prijepodnevnim satima, kada su 24 zrakoplova tipa ”Mitchell” iz sastava iste 12. zrakoplovne vojske izbacila 29,5 tona bombi na grad. Bombe su pale na luku, na Voštarnicu i Brodaricu te na Novu obalu. Pogođena je tvornica mreža “S.A.P.R.I.”, vojarne, skladišta tvornice maraskina, dva vojna skladišta, glavna pošta i brojne druge zgrade. Psihozu, koja je od prvog napada zahvatila stanovništvo, izazvao je i zvuk zrakoplova.. U tom napadu poginulo je oko 160 ljudi, a oko 200 ih je ranjeno. Spašavanje preživjelih izpod ruševina i odvoženje leševa potrajalo je osam dana, a poginuli su pokopani u zajedničke grobnice. Stanovništvo počinje masovno napuštati grad i s najnužnijim stvarima seliti u okolna sela i na otoke. Samo u jednom napadu uništeno je 40% stambenih zgrada, a od preostalih zgrada više od 90% nije bilo za stanovanje. Brojne ustanove u gradu bile du pogođene; kazalište, kino, učiteljska škola, samostan i crkva sv. Marije, Svetište Gospe od Zdravlja, krstionica katedrale,i brojne druge zgrade, uključujući i ruševine predhodnih napada. Oštećen je i samostan sv. Franje na kojem su popucali zidovi, a stradala je i unutrašnjost samostana i crkve. Broj pripadnika samostanske zajednice sve se više smanjivao, a krajem siječnja 1944. u samostanu je ostao samo jedan svećenik i jedan mlađi brat laik. U gradu su harali požari pa je nestalo drvenih ljesova, stoga su poginule umatali samo u plahte i tako ih pokopavali. Na pojedinim mjestima u gradu trunula su mrtva tiela i brojne ruševine nisu bile razčišćene, a česte su bile i pljačke. Trgovine su bile zatvorene i redovita prehrana stanovništva više nije bila moguća. Prema nekim procjenama u gradu je ostalo samo stotinjak stanovnika koji su živjeli po skloništima. Ovakvo stanje u razrušenom Zadru nije spriečilo Saveznike da grad nastave razarati. O tome postoji bogata literatura, na talijanskom, engleskom, ali i na hrvatskom jeziku koju citira Marica Karakaš Obradov. Komunističke vlasti su branile svako objavljivanje o bombardiranju Zadra u Drugom svjetskom ratu. O tom svjedoči i filmski žurnal iz 1950. godine, objavljen u prvoj polovici siječnja 2013. godine. Taj video zapis na You Tube-u ustvari je odbačeni materijal. Riječ je o dokumentarnom filmu koji prikazuje Zadar i život u njemu i govori o povijesti Donatovog grada 5 godina nakon završetka Drugog svijetskog rata. Scenarist i redatelj ovoga dokumentarnoga filma je Mirko Bašić, a snimatelj Jure Ruljančić. U filmu je vrlo prepoznatljiva komunistička propaganda koja je prešutjela saveznička bombardiranja. Sva razaranja pripisala je izključivo “fašizmu”. Od 35.000 stanovnika koliko je Zadar imao pred Drugi svijetski rat, ostalo je na završetku rata oko 7 do 8.000 ljudi. Zadar se u rušilačkom angloameričkom bombardiranju može uzporediti s Dresdenom. Slavonski Brod i Zadar sinonim su za saveznička bombardiranja na hrvatskom području. Poslie rata izgledali su poput hollywoodskih kulisa za filmove katastrofe, slikovito navodi Marica Karakaš Obradov iztičući podatak da je u Zadru i okolici u 54 saveznička bombardiranja poginulo 355 civila i 50 vojnika,što znači više od 7 civila na jednu vojnu osobu. BOMBARDIRANJE SPLITA I OKOLICE Nakon kapitulacije Italije u Split su ušle hrvatske i njemačke vojne snage. Prvo nadlietanje zrakoplova neutvrđenog identiteta zamijećeno je 19. listopada 1943. nešto iza 22 sata. Nad gradom je bačen promičbeni materijal, letak “Pobeda” napisan ćirilicom, te još jedan letak koji govori o snazi savezničkog zrakoplovstva,... “kojih se i sam Hitler plaši, a koji će da osvete Beograd”. Prvi napad manjih razmjera izvelo je 12 zrakoplova 21. listopada 1943. na luku Poljud. Sliedeći napad na luku bio je 31. listopada u posliepodnevnim satima kad je napadnuto i područje Spinuta, gdje se nalazila protuzrakoplovna bitnica. U ovom napadu pogođen je i parobrod na kojemu su bili ranjenici i zarobljenici. Brod je izravno pogođen, izbio je požar i poginulo je 35 osoba, a ostali su ranjeni. Sliedećeg dana, 1. studenoga, ponovno su u tri navrata uz protuzračnu bitnicu napadnuta carinska skladišta, željeznička postaja, te privatne kuće i brodovi u Poljudu. Jedan saveznički zrakoplov je pogođen i pao je u splitsku luku. “Novo doba” od 26. listopada te godine objavljuje da je u prelijetanju savezničkih zrakoplova nad Splitom jedan njemački lovac “Messerschmitt” u izviđačkom letu presreo 4 britanska Spitfiera i sva četiri oborio. U studenom 1943. zračni napadi su usliedili 7. i 10., kad je počinjena velika šteta na brodogradilištu, oštećeno skladište, srušeno 5 kuća na Bačvicama, a veliki broj ih je oštećen. U napadima u prosincu od bombardiranja je poginulo 170 osoba, a 30 je ranjeno. O tim napadima, kao i o svim događajima od travnja 1941. pa do siječnja 1944., splitski biskup Kvirin Bonefačić je u svom obširnom pismu od 25. siječnja 1944. izvijestio Državno tajništvo Vatikana. U pismu biskup Bonefačić navodi da se “opetovano bombardiraju gradovi u njegovoj biskupiji, Omiš, Makarska i Metković, te se uz luke i brodove , pogađaju i privatne zgrade i crkve. Biskup također izvještava da od bombardiranja “pate i gradovi Zadar, Šibenik. Gruž-Dubrovnik...” Usliedili su zračni napadi 1944. godine, osobito onaj 3. lipnja kad se oko 10 sati nad Splitom pojavilo 30 savezničkih bombardera, koji su u dva naleta bacali bombe, gdje god su stigli, pa je najviše stradala gradska tržnica u Hrvojevoj ulici, kamo je pazar bio premješten poslie bombardiranja 5. prosinca 1943. Zatim je bombardiran predio Srebrnih vrata Dioklecianove palače i područje oko crkve sv. Dominika. Potom, oko 13 sati, također u dva naleta, oko 70 bombardera bacilo je 1.000 velikih razornih bombi na gotovo čitavo područje grada od Firula do Meja, od Pojišana do Pregrada, od Poljičke ceste do Marjana i osobito na Veli Varoš. U knjizi Marice Karakaš Obradov naveden je broj poginulih civila i vojnika u Splitu i okolici: u 71 bombardiranju poginuo je 741 civil i 241 vojnik. Mnogi drugi hrvatski gradovi pretrpjeli su podpuno bezobzirne savezničke zračne napade. Osobito Rijeka s okolicom, Senj, Sisak, Knin, Šibenik, Ogulin, Karlovac, Jaska, Novska, Varaždin, Bjelovar, Sarajevo, Mostar, Travnik, Bihać, Banja Luka i drugi, u kojima je poginuo velik broj civilnih žrtava i počinjene goleme materijalne štete. Po ovom se jasno vidi da se Saveznici uobće nisu obzirali na stradanja civilnoga pučanstva i da njihovi zrakoplovci nisu birali ciljeve, nego bez imalo opreza sipali razorne i zapaljive bombe i druge smrtonosne projektile po čemu i po komu ih je bilo volja. Svakako da su nacistički zločini za vrieme Drugog svietskog rata za svaku osudu, ali u nijednome ratu na svietu nije se dogodilo da ih je činila samo jedna strana, pa kada se već evo sedamdeset i nekoliko godina apostrofira samo nacističke zločine nije li potrebno pregledati i ono što je činila druga strana. A kad se to dogodi vidjet ćemo da su razlike između nacističkih i savezničkih zločina zanemarive. Ustvari tu nema nikakve razlike, jer i jedni i drugi su bezobzirnim bombardiranjem i granatiranjem pobili milijune nevinog pučanstva, samo što su Saveznici pobili trostruko više. A kad se uzme u obzir nevine žrtve ratnih, a posebno poratnih komunističkih logora smrti u Staljinovom SSSR-u, Titinoj Jugoslaviji te drugim komunističkim zemljama; Rumunjskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Bugarskoj i drugim, one također mnogostruko nadilaze one u nacističkim. A pogledajmo u još neke sličnosti. U nekoliko mjeseci poslie zaposjedanja Srbije u travnju 1941. njemačka vojska nije imala nikakvih problema. Civilna uprava pod vodstvom generala Milana Nedića počela je u ratnim uvjetima “normalno” funkcionirati. Beograd, Požarevac, Kragujevac i drugi gradovi u svega nekoliko mjeseci postali su “Judenfrei”. Za to se pobrinula Srpska Narodna Straža. Druge dvije četničke fakcije; jedna Koste Milovanovića “Pećanca”, druga Dimitrija Ljotića bile su također pod njemačkom komandom, a ona neznatna grupica četnika pod vodstvom Draže Mihailovića, prividno privrženih Saveznicima, krila se negdje na Zlatiboru i ne samo da nije za vrieme cieloga rata poduzimala ama baš ništa protiv Niemaca, nego im je nudila savezništvo. Kako dokumentima potvrđuju sami srbijanski izvori, Draža Mihailović bio je u drugoj polovici listopada 1941. na sastanku s njemačkim zapovjednicima gdje im je ponudio suradnju. Poslie sukoba sa Sovjetskim Savezom 22. lipnja 1941. Niemci su znali da će komunisti početi s diverzantskim akcijama, pa je njemački zapovjednik u Srbiji general Franz Böhme izdao proglas da će za svakog ranjenog njemačkog vojnika biti ubijeno 50, a za svakog ubijenog 100 Srbijanaca. Kako stoji u engleskim zapisima, komunisti su jedne noći u Beogradu izvršili diverziju u kojoj je ranjeno 8 njemačkih vojnika, za što su Njijemci strijeljali 400 Srbijanaca. Kasnije, kad je Tito od Njemačke tražio one milijarde za “odštetu”, ta brojka je narasla na 4.750. Ta odmazda je komunistima dobro došla pa su, kako bi privukli što više naroda na svoju stranu, u drugoj polovici listopada 1941. u Kragujevcu postavljanjem eksplozivnih naprava izvršili napad u kojem je poginulo 10, a ranjeno 26 njemačkih vojnika. Za odmazdu Nijemci su pokupili i strijeljali 2.300 kragujevačkih civila. Ta brojka kasnije (1947.) narasla je na 7.000. Tako su radili Nijemci. A kako pišu neki britanski i američki povjesničari, Britanci su samo u Hamburgu u 8 dana i sedam noći neprestanog bombardiranja ubili više njemačkoga civilnog pučanstva, nego je Vel. Britanija izgubila za vrieme cijeloga rata. Od japanskoga bombardiranja vojne luke Pearl Harbour na Havaima 7. prosinca 1941. poginulo je 2.896 osoba, velikom većinom vojnih. Za odmazdu Amerikanci su u travnju 1945., kad je Japan već bio pred kapitulacijom, u bomardiranju Okinawe pobili 150.000 civila (jednu trećinu stanovništva toga otoka). Iako je Japan već bio spreman i nudio predaju, Amerikanci je nisu htjeli primiti dok za osvetu Pearl Harboura u Hirošimi i Nagasakiju atomskim bombama ne pobiju 230.000 Japanaca, velikom većinom civila, što znači oko 130 Japanaca za svakog poginulog Amerikanca u Pearl Harbouru. Ovaj strašni rat, kao i svi ratovi, donio je ogromne gubitke u ljudstvu na jednoj i drugoj strani, pa o tome nije potrebno puno govoriti. Gore navedene žrtve su više od 90% bile mirno civilno stanovništvo koje uobće nije sudjelovalo u ratnim djelovanjima. Znači, jedina razlika je u tome što su Nijemci svoju odmazdu od 100 za jednoga unapried objavili i javno izvršavali, a Britanci, Amerikanci i njihovi boljševički saveznici su to činili na podmukao način i s puno većim omjerom. Da su masakri nevinog pučanstva prestali i s prestankom rata, kao što se recimo dogodilo prestankom 1. svj. rata, ove zločine bi se nekako moglo pokušati zaboraviti. Ali ono što se dogodilo poslie 2. svj. rata, poglavito hrvatskome narodu, nikako i nikada se ne može zaboraviti a kamoli opravdati, ako radi ničega drugoga onda zato što je to bio zločin genocida izveden po naredbi i s velikom pomoću “civiliziranih zapadnih saveznika” koji danas slave 70 obljetnicu svoje “pobjede nad zlom”. Kažem po naredbi, jer iako su vrlo dobro znali štoih tamo čeka, oni su naredili nasilno izručenje u Titinu klaonicu pola milijuna Hrvata. Oni snose najveću odgovornost za sva zla koja su se za trajanja i poslie rata dogodila hrvatskom narodu. A na tu šačicu jugokomunističkih vampira i njihovih potomaka koji se poslie tolikih zločina nimalo ne stide, nego orgijajući i slaveći “oslobođenje Zagreba” otvoreno nam prkose i u otvorene rane svima nama, a posebno vama Hrvatski branitelji trljaju svoju otrovnu sol, ne ću se ni osvrtati. Jer nisu oni krivi što su još živi i što slobodno i bez imalo bojazni rade to što rade ZA TO SMO KRIVI MI! SAMO MI!   Za DomSpremni!   Ja sam Zvonimir Došen Branitelkski radio, emisija Za Dom Spremni