„BORCI NOB-a“ BORE SE OD ROĐENJA, A ŽIVE DULJE NEGO MORSKE KORNJAČE

Zastupnik SDP-a Hajdaš Dončić, jako je zainteresiran za materijalna prava „boraca NOB-a“, što je sasvim razumljivo, budući da ih još uvijek ima za 3-4 brigade (pješačke), a par tisuća glasova nije za bacit’. E, da su nam se priključili prije 26 godina (tada ih je bila još koja tisuća više) i skupa s nama se borili za Hrvatsku, gdje bi nam kraj bio! Možda bi se danas graničili s Bugarskom. I ne bi mi imali ništa protiv, da su oni, recimo, te svoje brigade nazvali: „Ivo Lola Ribar“, „Sedam sekretara SKOJ-a“, „Rade Končar“ ili slično, dapače. Kakve god oznake na kapama i rukavima nosili, bili bi dobro došli. I mogli bi do mile volje pjevati Bilećanku, Po šumama i gorama, Na Kordunu grob do groba…po izboru. A mora da su bili i mnogo vitalniji prije 26 godina nego danas. Što li im se ispriječilo na putu pa nisu krenuli braniti Hrvatsku, tko zna? Jesu li ih možda zbunile tajne službe, političko podzemlje ili nešto treće? Saboteri, defetisti, frakcionaši, oportunisti, kapitalisti, kulaci, kolebljivci, trockisti, nacionalisti, trula buržoazija, građanska inteligencija, peta kolona možda, tko zna što se sve urotilo protiv ovih čelik-boraca pa da nisu skočili ginuti za Domaju? A vuklo ih je garant! Ne može se krv ljutih fajtera tek tako ohladiti. Nešto je ozbiljno bilo posrijedi kad je do te mjere paraliziralo njihov urođeni revolucionarni i proleterski poriv za slobodom i pravdom. Samo ako tu nije nešto Tuđman smutio. I Šušak. To će bit’ najprije. A znate li vi dragi moji, što bi značilo imati u postrojbama desetak tisuća ratnih veterana prekaljenih u danonoćnim ljutim i krvavim borbama protiv: ustaša, Nijemaca, četnika, bjelogardejaca, plavogardejaca, Talijana, Bugara, Mađara, Balista, nedićevaca, ljotićevaca, Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa, Ruskog zaštitnog korpusa, Kozaka, Crnogorske narodne vojske, Čerkeza, Handžar SS divizije, Specijalne policije (neka veterani NOB-a oproste i dodaju ako sam koga od neprijatelja zaboravio), onih koji su „slomili kičmu“ nacizmu i fašizmu, onih koji su s pjesmom na usnama išli u plamen i smrt prkoseći granatama i metku i s istom pjesmom stajali pred streljačke vodove, onih koji su opjevani u pjesmama i završili u filmovima i serijama – od Slavice, Partizanske eskadrile i Kapelskih kresova preko Kozare, Neretve, Sutjeske, Drvara, do Mačka pod šljemom i Osme ofanzive … onih… Eto, opet sam se zanio, a htio sam nešto drugo reći. Kaže, dakle, elokventni i temperamentni zastupnik narodni Hajdaš Dončić, dika naša saborska (onim svojim korektnim, otresitim i tvrdim james-bondovskim izričajem koji ne trpi prigovora ni replike), kako tih naših „boraca NOB-a“ tako reći „antifašista“, ali ne običnih, nego „boraca“, baš „boraca“ (vjerovali ili ne) ima i dan danas i to još 7.500! Ma što reče, bolan!? Hajdaše, jesi pri sebi!? Skuliraj se malo! Jel ti to ozbiljno!? Sedam i pol tisuća ih ima, a SEDAMDESET I SEDMA godina od početka Drugoga svjetskog rata teče!? Kakva li je to vrsta, ti „borci NOB-a“, čime se to hrani, gdje obitava, kakvog li su sastava ti metabolizmi i organizmi, gdje je to rođeno i raslo? Od čega su, kakav im je genetski materijal? Da nisu neki eliksir života pronašli? Ili se u sve umiješao KGB? No, da se ipak probamo uozbiljiti. Znate li vi čitatelji moji, što znači, pet godina ratovati protiv barem stostruko nadmoćnijeg neprijatelja u ognju, čeliku i krvi, golim grudima na bajunete jurišati, zubima bunkere kidati, gladan, gol i promrz’o biti, od vaški i tifusa patiti, danima i noćima usiljenim maršom hoditi, pa još i poslije rata „bandu“ goniti i ubijati i onda poslije svega toga sedamdeset i kusur godina živjeti!? Ni morske kornjače im nisu ravne. Onako nešto računam, pa mi nikako ne paše, ne uklapa se u matematička pravila i prosječan ljudski vijek u Hrvatskoj. Kod nas muškarci žive 72 godine, žene nešto dulje, ali ovo debelo prelazi taj prosjek. I koliko su godina imali ovi „borci NOB-a“ što su još živi (tih 7.500) kad su krenuli u rat? Mora da su svi bili mlađi od Boška Buhe, da ne govorimo od Mirka i Slavka, Sirogojna i Pinkija jer da su imali barem 15-16 godina 1941., sad bi trebali biti skoro stogodišnjaci! Digla se frka u SDP-u oko naknada za nezaposlene branitelje, pa bi možda bilo zgodno podsjetiti Hajdaš Dončića i njemu slične, da mi branitelji Domovinskog rata imamo barem 50 godina fore dok ne stignemo ove njihove. Nek se malo strpe i sačekaju. I nek se jave tamo negdje 2067. godine, pa ako nas tada bude više od 7.500 na životu, nek nam se sve uzme! Eto! Jel pošteno? Oni od 1945. godine do danas koriste svoja prava (dakle, više od 72 godine!), a mi tek 10, 15 ili najdulje 20 godina I TO NE SVI. Gospon Hajdaš Dončić, nemojte biti nestrpljivi. Kad vas već nije sram zastupati one koji su se s 3, 4 ili čak manje godina starosti „borili u NOB-u“, mogli bi barem o nama šutjeti. Eto, samo toliko, gospon mladi. Zlatko Pinter / Kamenjar.com