BRANITELJ 10 GODINA NIJE IZAŠAO IZ KUĆE: 'Ubija ga PTSP, ali mu ga ne priznaju!'

Radi se o branitelju Svetku Sprčić koji je u ratu bio aktivan od '91.-'95. godine i ima 1450 dana borbenog sektora. Sprčić nikada nije ništa tražio od države jer se osjećao dobro, međutim, 2004. godine bolest je agresivno počela napredovati. Oni koji su prošli rat, kažu da je samo jedan intezivniji dan na bojišnici sasvim dovoljan da čovjek više nikad ne bude isti. Nevidljiva, duševna rana, tvrde oboljeli od PTSP-a, boli jače od mnogih rana zadobivenih gelerom ili metkom. To je, također, rana koja vremenom boli sve žešće i teško zacjeljuje. Upravo zato, ograničavanje prijavljivanja ovog teškog oboljenja jedan je od najapsurdnijih poteza kreatora zakona kojim su izravno ugrozili veliki broj oboljelih. Oni su prepušteni sami sebi, o nekima brine obitelj, o nekima suborci, o nekima – nitko. Napušteni i nepriznati PTSP-ovci tempirane su bombe čiji fitilj dogorijeva, a što najčešće rezultira samoubojstvom. Evo priče iz Metkovića... - Prije par dana smo imali slučaj hrvatskog branitelja koji nije 10 godina izašao iz kuće. Paranoičan je, boji se da će ga netko ubiti. Ja sam mu, kao predsjednik UHBLPTSP, predložio da zajedno sa mnom ode u Zagreb na pregled, ali on je to odbijao i tvrdio da će ubiti i mene. Radi se o branitelju Svetku Sprčiću koji je u ratu bio aktivan od '91.-'95. godine i ima 1450 dana borbenog sektora. Sprčić nikada nije ništa tražio od države jer se osjećao dobro, međutim, 2004. godine bolest je agresivno počela napredovati. Lječenje je, dakle, započelo prije 10 godina, ali se Svetku ne priznaje invalidnost jer je zakasnio s prijavom. PTSP se, naime, kao oboljenje zakonski mogao prijaviti do 2005. godine!- doznajemo od Ante Batinovića iz Metkovića, predsjednika Udruge branitelja oboljelih od PTSP-a koji se usput požalio i na sljedeće: - Mi kao udruga nismo uspjeli doći do nikoga u ministarstvu branitelja. Ja sam osobno pokušavao stupiti u kontakt sa dr. Mladenom Lončarom i pomoćnicom ministra Nevenkom Benić, ali bezuspješno. Ne znam, možda hrvatski branitelj ne pripada tome ministarstvu. U svakom slučaju, postavio bi im pitanje zašto se ukinuo PSP centar Metković, a najbliži PSP centar nam je u Dubrovniku, koji je udaljen od nas 100 km! I kako je moguće da prekaljeni branitelj s toliko dana borbenog sektora mora dokazivati da je PTSP posljedica rata i da nije stečen u miru – ljute se branitelji iz Metkovića. Slučaj Svetka Sprčića nanovo otvara pitanje udarca koji je zakonom zadan oboljelim braniteljima. Ovaj zakon je presedan u svijetu koji nam se zbog ograničenja prijave PTSP-a čudi. - Odrediti 2005. kao godinu do koje možete prijaviti oboljenje od PTSP-a? To nije normalno. Amerikanci su ovu dijagnozu ustanovili 50 godina nakon 2. svjetskog rata! Tek tada su povezali da simptomi od kojih se počelo poboljevati dolaze zbog traume proživljene u ratu koji se dogodio desecima godina prije! Ali to je samo jedan od načina uštede naše države. Njima je u interesu smanjiti broj invalida i mirovina koje im pripadaju. Ovo je strašan i bolan način štednje. Cijena koja se plaća je previsoka, naši se branitelji ubijaju jer ne mogu dokazati da su oboljenje povukli iz rata. To je strašno! - za naš portal objasnio je dr. Gruden. O ovom apsurdnom zakonu svojevremeno se oglasila i psihijatrica Belinda Vuksan koja je izjavila: "Najveći broj ljudi s teškim PTSP-om javljao se daleko iza 2005. godine, zato ne znam na temelju čega je postavljena ta granica, zbog čega je nadležno ministarstvo odredilo te granice, jer to ne drži vodu, tim više jer se simptomi PTSP-a pojavljuju i 20 godina nakon što je čovjek bio izložen traumama. Ima ljudi koji su kao djeca doživjeli bombardiranje u 2. svjetskom ratu pa su za Domovinskog rata ponovno proživjeli užas koji je bio debelo potisnut u njihovom sjećanju". "Nepriznati" PTSP-ovci vrlo su riskantna skupina koju pod hitno treba priznati i omogućiti im jednak tretman kao i onima koji su bolest prijavili "na vrijeme". Osim što su dali više ili barem jednako kao drugi RVI, riječ je i o skupini koja nije pojurila za mirovinom i invalidnošću, već je godinama nakon rata – radila. Kako sada stvari stoje, oni za nikoga ne postoje...  

• Autor: Snježana Vučković
• Photo: facebook/Blago Zadro

Izvorni članak pogledajte OVDJE