Što vam prođe kroz glavu kada na klupi u gradu vidite beskućnika? Na što prvo pomislite? Koji poriv osjetite? Koliko vas bi učinilo ono što je učinio Damir Kulišić – prišao čovjeku i ponudio mu krov nad glavom? E, to je priča! Prije dvije godine Damir je upoznao Branka Branislava Despotušića, upoznao ga je u najgorem periodu njegova života – samog, ostavljenog, bez lipe u džepu i duboko nesretnog. – U Tugarima imam kućicu koju sam naslijedio od tete, nitko u njoj nije stanovao. Bila je derutna, ali je bila topla, s krevetom, priručnom kuhinjom, kupaonicom. Ponudio sam mu da tu stanuje dok se ne snađe – skroman je Damir kad govori o počecima svojeg prijateljstva s Brankom. – Odmah nakon par dana otišao je kod javnog bilježnika i sastavio ispravu u kojoj stoji da mogu koristiti ovaj objekt do kraja života – ubacuje se u priču o svojem spasitelju i sam Branko. Ulica uma I možda bi tu sve i stalo i nitko nikada ne bi doznao koliko velik čovjek je Damir da se u cijelu štoriju nisu upleli i prijatelji. Odlučili su kućerak prilagoditi, opremiti, urediti, da ne bude tek sobičak, nego pravi pravcati dom. Obišli smo ga i mi. Divota! Nalazi se u ulici zgodnoga imena – Ulici uma, na samoj granici između Srinjina i Tugara.

Prije dvije godine naš je junak, Damir Kulišić, upoznao Branka Branislava Despotušića, i to u najgorem periodu njegova života – samog, ostavljenog, bez lipe u džepu i duboko nesretnog. Umjesto da, kao mnogi, okrene glavu, on mu je pomogao...

Kad se vrijedne ruke slože, pa onda sva sila dobrih ljudi kapne kunu po kunu – onda se svašta lijepog dade napraviti. – Nesretan brak, povlačenje po sudu, policiji, pa potom ovrhe, jer kao navodno nisam isplaćivao alimentaciju, pa na kraju deložacija iz zajedničkog stana... Eto, tako sam završio na klupi u parku, u prijateljevoj vreći za spavanje – teško drobi riječi o svojoj sudbini Branko. A morate znati da je on proveo 1300 dana i noći na ratištima, i to već tada kao "načet" čovjek. – Otišao sam u rat kao invalid rada, a kada sam krajem 1995. razvojačen i došao u firmu pitati kada počinjem s radom, kazali su mi da sam umirovljen još u ljeto – prisjeća se čudnih situacija Branko, koji je tada dobio mirovinu tek nešto veću od 500 kuna. Pa se, hajde, ti prehrani s tom silnom svotom! Borba s papirologijom je potrajala, danas je nešto "bogatiji"; kad su dane borbe pripojili danima mira – mirovina se popela na "impresivnih" 1800 kuna. Zbog ozlijeđene i operirane kralježnice više ne može ni raditi kao nekada, a bio je i zidar i instalater i električar, sve po potrebi... Pomoć pri obnovi – Sve to na stranu, imamo branitelja na ulici! Pa sam u njegovo ime tražio pomoć pri obnovi, obećali nam iz Ministarstva socijale 70, pa 40, pa 12 tisuća kuna, a na kraju uplatili 4000 – smije se Damir. Ali zato su dobre duše iz "Brodomerkura", "Alas za dom", "Antonio tradea", "Elektro Cetine", "Keramike Profi", "Forme Omiš", mesnice "Antičević", cvjećarnice "Murtila", "Građe Split", "Čulić elektromaterijala", solinski gradonačelnik Boban – svi pomalo dali, što materijala, što popusta, što gotovine, i Branko ima vrhunski krov nad glavom! Ruku na srce – nedostaje mu još malo bolji krevet, koji ormar, a ni grilje za dva prozora ne bi bile na odmet... – Ako se nađe koja dobra duša za donirat malo cimenta za inkartat, bilo bi dobro, ako ne, a Bože moj – pomirljivo će Damir, ima dobrih ljudi, bit će... I tako se zajedno smijemo, ali – iskreno, jer razloga za tugu više i nema. Branko spava u kući, a ne u parku, di ćeš bolje! Ponosan nas vodi u razgledavanje. Sam je postavio pločice. – Ovdje je soba, tu će bit krevet, kužina se montira, bit će lipa, ovdi će doć mali stol i stolica, šta će mi više – sve tako nabraja, ponosan. Nema novinaru ljepšeg zadatka doli onoga koji završi rečenicom: dobro se dobrim vraća...