Nagledali smo se mnoštva kriminalističkih filmova u kojima smo do konačnog raspleta bili uvjereni da je najvjerojatniji zločinac - pogrešna osoba. Sumnje Britanaca da su Rusi u Salisburyju otrovali dvostrukog ruskog špijuna Sergeja Skripala, koji je u Britaniji dobio azil, sežu upravo do toga – najvjerojatnije. Kad krivca hoćemo kazniti ili prokazati, onda ne postoji “najvjerojatnije”, “99 posto”, “indicije govore”, i slično nego je potreban neoboriv dokaz. Bez takva dokaza krivac se (još) ne zna. Britanci mogu imati svoje razloge da zbog sumnje u Ruse ali bez takva dokaza protjeraju iz svoje zemlje 23 ruska diplomata, ali nemaju moralno pravo sličnu obvezu nametati i drugim državama koje s njima dijele članstvo u Europskoj uniji, iz koje oni upravo odlaze! Unatoč tome, Hrvatska, kako je rekao Andrej Plenković, “u skladu sa zaključcima nedavnog summita Europskog vijeća” protjeruje jednog ruskog diplomata, što je “politička poruka solidarnosti s obzirom na karakter napada u Ujedinjenom Kraljevstvu koje je naš saveznik i partner u EU i NATO savezu”. Ruske diplomate je protjeralo još petnaestak zemalja, ali ima i onih koje to nisu učinile, kao što su Slovenija, Austrija Luksemburg... Napominje se – suzdržale su se zbog specifičnih razloga ili specifičnih odnosa s Rusijom. Mi smo pak imali specifičnih razloga da se ne suzdržimo, a to je naše specifično sluganstvo i ponižavajuća poslušnost Bruxellesu, Londonu i drugim središtima moći. Evo nas kad treba osuditi katalonski referendum o neovisnosti, a i sami smo imali sličan referendum i sličnu situaciju u kojoj smo se htjeli osamostaliti. Evo nas kad Rusima pred nosom Ukrajini treba obećati pomoć u “reintegraciji okupiranih područja”, evo nas kad treba ratificirati bezbožnu, nastranu Istanbulsku konvenciju, evo nas uvijek i svuda kad trebamo pokazati svoje lakajstvo europskim moćnicima. I to kojim! Veliki ratnik, jedan od ključnih stratega hrvatske obrane od velikosrpske agresije, admiral Davor Domazet Lošo, nakon tvrdnje da gotovo 70 posto Britanaca “ne vjeruje da se trovanje bivšeg ruskog špijuna uopće dogodilo”, kaže: “Ovim smo pokazali krajnje vazalski odnos prema Britaniji... Tim više što je britanska geopolitika uvijek bila protiv Hrvatske. Ona je pustila Miloševića da ‘pregazi, razori i spali Hrvatsku’ kako je to lijepo rekao lord Peter Carrington... Čak i Slovenija ima neko dostojanstvo, dok je naša vanjska politika postala politika bez dostojanstva. Uistinu nije jasno zašto smo mi morali protjerivati ruskog diplomata – prema kojim su to kriterijima nama Rusi neprijatelji?” Ali lakej ne gleda tko je lakeju neprijatelj ili prijatelj nego kakav je tko prema njegovu gospodaru, što je lakeju korist a što šteta nego ima li od čega koristi ili štete njegov gospodar. Sjećamo se kako je lakej Ivo Sanader pokrenuo odlučni “akcijski plan” za pronalazak i uhićenja Ante Gotovine, kako je odustao od ZERP-a zbog kojeg je kao oporbenjak grmio u Saboru, kako je cijele postrojbe slao na perad u vrijeme mita o ptičjoj gripi, kako je u na predavanju Oxfordu svoje gazde uvjeravao da je “nacionalizam u Hrvatskoj sveo na minimum”. Sjećamo se kako je Račanova koalicija po svjetskim metropolama tražila potporu za osvajanje vlasti u Hrvatskoj i potom rasprodavala nacionalna bogatstva, kako je, kršeći elementarna načela suverenosti, na sjednice Vlade dovodila britanske obavještajce s kojima se dogovarala o lovu na Gotovinu, kako je Mesić opanjkavao Tuđmana strancima, a Josipović optuživao “zmije” iz vlastite zemlje u parlamentima u BiH i Izraelu. Poslije Tuđmanove smrti dodvorništvo Europskoj uniji i Americi kojim se ugrožavaju nacionalni interesi trajno je obilježje svih vlasti. Nije, dakle, samo Plenković, kako je to rekao zastupnik Bunjac u Sabor i razbjesnio premijera, “bruxelleski projekt” nego su to manje-više sve vlasti od 2000. godine do danas. Ne treba zaboraviti da je u Tuđmanovo vrijeme između 80 i 90 posto građana bilo za ulazak u EU, a vlasti poslije Tuđmana su sluganskom politikom i rasprodajom Hrvatske toliko omrazile sebe i Europsku uniju da je na referendumu za pristupanje “obitelji europskih naroda” kako se umilno zove to otimačko društvo glasovalo manje od 30 posto građana. Koliko bi posto građana u Hrvatskoj poduprlo Plenkovićevo protivljenje katalonskoj samostalnosti, ratifikaciju Istanbulske konvencije i protjerivanje ruskog diplomata? Vidjet ćemo na idućim izborima, ali i na njima će nam biti podmetnut neki “bruxelleski projekt”. Milan Ivkošić / Večernji list