Čemu zapravo služi izborni zakon?

Kao i u mnogo čemu drugom, i kad je o izbornom zakonu riječ, načelo pravičnosti svojom moralnom nadmoći i magnetskom privlačnošću lako zamagli vidik u tolikoj mjeri da s obzora istisne sve ostalo, pa čak i sâmu svrhu materije. Pod načelom pravičnosti ovdje se obično razumijeva što vjerniji odraz narodne volje u zakonodavnom predstavništvu. Ipak, ovakvo stajalište ne propitkuje svrhu izbornog zakona. Štoviše, poistovjećujući postupak i svrhu cijelu stvar u neku ruku tretira samoj sebi svrhom. No, je li to svrha izbora? I može li uopće nešto biti uistinu pravedno ako ne služi vlastitoj svrsi? Poznato je kako je ljudima u naravi lakše usuglasiti se protiv čega su ili protiv koga su, nego oko onoga za što su, a uloga zakonodavnih vlasti je donošenje zakona i iskazivanje povjerenja izvršnom tijelu vlasti –  dakle odlučivati za što su. Intuicija navodi, a povijesno iskustvo potvrđuje, kako pretjerana raspršenost u postupku odlučivanja (u vidu mnogo aktera i koraka) – ili znatno usporava, ili posve blokira donošenje odluka, oduzimajući tako funkciji vlasti temeljni joj smisao. Jer vlast koja nedovoljno brzo odlučuje, ili uopće ne odlučuje, nije drugo nego smijurija. Zajednica s takvom “vlašću” može, doduše, po inerciji još neko vrijeme ploviti mirnim morem, ali samo dok ne nastupi nevera. A tad već obično bude kasno… Stoga se tvorci izbornih pravila diljem svijeta radije drže maksime kako je bolje da stvar funkcionira, makar i ne sasvim pravično, nego da ne radi nikako, bilo to i prividno pravično. Pritom se ne ustručavaju pribjeći “nepravednim” rješenjima samo kako bi doskočili neželjenom učinku pretjeranog rasipanja glasova. Raspršenost koju izaziva izborni sustav razmjernog predstavništva temeljem zajedničkih kandidacijskih lista, a koji po naravi vjerno odražava zbirnu volju birača, ograničava se uvođenjem izbornog praga – najmanjeg udjela glasova potrebnog za stjecanje prava na izborni mandat (najčešće iznosi 5%). Tzv. većinski izborni sustav – gdje je cijela država podijeljena na veći broj malih izbornih jedinica tako da se u svakoj bira po jedan zastupnik – primijenjen u dovoljno homogenoj zajednici (što države unitarnog tipa uglavnom jesu), prema zakonitostima statistike vrlo često daje znatnu dodatnu prednost političkoj opciji s najvećim brojem dobivenih glasova, promatrano zbirno na nivou cijele države. Ponekad favorizira i onu drugu, posebno ako je razlika između prve dvije u ukupnom zbroju glasova mala. Ostale opcije (osim onih regionalno dominantnih) u pravilu su podzastupljene. Nedostatci spomenutih tipova izbornih sustava katkad se nastoje ublažiti primjenom mješovitog izbornog sustava – dio mandata bira se razmjerno sa zajedničke liste, a dio većinski u izbornim jedinicama. Pri donošenju važnih odluka za zajednicu, a izbor izbornog zakona to nesumnjivo jest, razumnim se čini zaviriti u tuđa dvorišta, posebice ona s bogatijim iskustvom. Zamjetno je kako zemlje s dugom demokratskom tradicijom, pobjednice Drugog svjetskog rata (SAD, Velika Britanija i Francuska), primjenjuju većinski izborni sustav. I nitko se odveć ne zamara činjenicom što respektabilan broj birača ostaje bez svog predstavnika u predstavničkom tijelu (u pojedinim izbornim jedinicama doseže i 70%, a može i više) niti ih brine zamašno odstupanje predstavničke slike od volje izbornog tijela (recimo, Macronov pokret s 33% glasova drži preko 60% mjesta u francuskom parlamentu). Zemlje koje teže postati zbiljski suverenima uvode mješoviti izborni sustav s prevagom broja mandata u većinskim izbornim jedinicama u odnosu na one dobivene razmjerno preko kandidacijskih lista, što također u pravilu dovodi do znatne nadzastupljenosti najjače liste. U Mađarskoj, primjerice, listi Viktora Orbana 48% osvojenih glasova dostaje za dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dok u Japanu lista premijera Abea, zadobivši povjerenje jedva 33% birača, ima komotnu većinu od preko 60% mandata. Vazalne zemlje, premrežene globalističkim ljudsko-pravaškim tužibabama, imaju u pravilu razmjerni izborni sustav – na glasu kao najpravičniji čime se kupuje naklonost prostodušnih podanika, no istodobno i onaj koji najviše raspršuje, što tuđinskim nadzirateljima olakšava usmjeravanje političkih procesa. Ipak, i među takvima se nađe poneki znak otpora kultu pravednosti radi nje sâme. Primjerice, u Grčkoj izborni zakon listu s najviše dobivenih glasova nagrađuje izdašnim bonusom od 50 parlamentarnih mandata od ukupno njih 300. Italija je, suočena s višedesetljetnom nestabilnošću političkog sustava, na izborima održanim 2013. godine uvela pravilo da lista s najviše glasova bezuvjetno dobiva većinu u Zastupničkom domu (preciznije, barem 54% svih mjesta što je dostatno za upravljivu većinu). Tako je mogla vladati lista s dobivenih 29% glasova budući su ostale dobile još manje. No, na izborima održanim ove godine u ime pravičnosti je uveden osigurač (navedeno pravilo i dalje vrijedi, ali uz uvjet da vodeća lista dobije barem 40% glasova). Kako je pobjednička lista sada dobila svega 37%, Talijani će uskoro morati opet na izbore. Dokle? Dok god treba! Ili dok ne promijene zakon… Neke zemlje s dosadnim geopolitičkim položajem, smještene podalje razmeđa civilizacija i lišene srazova velikih sila u vlastitom dvorištu (npr. skandinavske zemlje i Irska) si zasad mogu priuštiti razmjerni izborni sustav s nižim izbornim pragom bez većih posljedica. Druge, pak, poput Nizozemske i Belgije, čekaju na dogovor oko sastavljanja vlade i dulje nego što je to bio slučaj s BiH u doba najveće krize. Zanimljiv je primjer Njemačke, tog gospodarskog diva, ali istodobno i političkog patuljka. Tamo je implementirana specifična inačica mješovitog izbornog zakona. Dio zastupnika se bira razmjerno sa zajedničkih lista, a dio većinski u pojedinačnim izbornim jedinicama, ali rezultati se ne gledaju posve odvojeno kao u Mađarskoj ili Japanu. Naime, nakon što se odrede zastupnici izabrani u većinskim izbornim jedinicama, raspodjela mandata se poravnava s rezultatom stranačkih lista na razini cijele zemlje. Time potonje ostaje jedino mjerodavno po pitanju odnosa snaga stranaka u parlamentu, dok većinska komponenta ima utjecaj samo na sastav zastupnika unutar pojedine stranke. Tako je 231 zastupnik liste CDU/CSU, koja je pobijedila u 77% izbornih jedinica, steklo izravni mandat, dok je njih svega 15 izabrano sa zajedničke stranačke liste koja je dobila 33% svih glasova. S druge strane, Stranka zelenih je izborila tek jedan izravni mandat u izbornoj jedinici, dok je ostalih 66 njezinih zastupnika ušlo sa zajedničke liste temeljem 9% dobivenih glasova. Da su u Njemačkoj primijenjena mađarska ili japanska pravila, CDU/CSU bi imao komotnu većinu (barem 55% mandata) i ne bi trebao tumarati uokolo pokušavajući sklopiti razne “Jamajka” i “Kenija” koalicije, a ni ulaziti u treću četveroljetku uzastopce u koaliciju s SPD-om pružajući mu još dodatne ustupke ne bi li ga odobrovoljio. Hrvatska je u 28 godina od prvih demokratskih izbora stekla i određeno vlastito iskustvo koje joj može pripomoći uhvatiti nit vodilju kako i kamo dalje. Prve demokratske parlamentarne izbore 1990. godine obilježio je izborni zakon nalik francuskom, dvokružni većinski izborni sustav u izbornim jedinicama tako da – u slučaju da nitko nije dobio natpolovičnu većinu u prvom krugu – dva kandidata s najviše glasova iz prvog kruga idu u drugi nakon čega biva izabran onaj koji dobije više glasova. To je omogućilo HDZ-u da s 42% glasova dobije dvotrećinsku većinu u tada najutjecajnijem, Društveno-političkom vijeću Sabora. Da je primijenjen “pravičniji” razmjerni izborni sustav, HDZ bi morao sklopiti koaliciju (vjerojatno s Koalicijom narodnog sporazuma, sastavljenom od 6-7 stranaka) kako bi imao i običnu većinu. Malo će tko zažaliti što ne ćemo nikad doznati kako bi se odvile ključne godine hrvatske povijesti prema tom scenariju. Na ostalim izborima devedesetih primijenjen je “demokratičniji” mješoviti izborni sustav s postupno rastućim udjelom razmjerne komponente. HDZ je ostvarivao uvjerljive pobjede sa sve većim postotkom osvojenih glasova, ali i sve manjom parlamentarnom većinom, tako da je već u proljeće prijelomne 1994. država visjela o koncu uslijed pokušaja parlamentarnog puča od strane dvojca Mesić-Manolić. Potreseni posljedicama do kojih je stabilna hrvatska vlast dovela, društveno-politički radnici-udarnici sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti svojski su prionuli poslu. Plod njihova umovanja je postojeći, kako se naglašavalo – demokratičniji i pravedniji izborni sustav od dotadašnjih, a kojeg je vladajuća politika prihvatila pod međunarodnim pritiskom. Radi se o razmjernom sustavu karakterističnom za zemlje s primjetnim deficitom političke suverenosti, koji k tome, za razliku od uobičajenog rješenja (cijela država je jedna izborna jedinica), ima još dva dodatna elementa koja neumitno dovode do daljnjeg mrvljenja hrvatskog političkog sustava. Prvi je “kasapljenje” Hrvatske na 10 izbornih jedinica u kojima se bira po 14 zastupnika (ove izborne jedinice ne treba brkati s onima u klasičnom većinskom izbornom sustavu gdje se u jednoj jedinici bira jedan zastupnik), što pogoduje pojavi regionalnih političkih inicijativa i daljnjem cjepkanju parlamentarne slike. Drugi element je značajan udio zakonski povlaštenih zastupnika upitnog legitimiteta, izabranih temeljem volje mnogo, katkad i višestruko, manjeg broja birača od kolega s redovnih lista. Ovdje ipak treba razlučiti slučaj 8 zastupnika nacionalnih manjina, koji su izabrani temeljem načela tzv. pozitivne diskriminacije (fiksni broj zastupnika neovisno o broju birača), od onoga 3 predstavnika hrvatskih državljana s prebivalištem izvan Hrvatske kod kojih do istog učinka dolazi uslijed otežanog pristupa glasovanju. Nema sumnje kako trenutni izborni zakon potiče parlamentarnu razmrvljenost što rezultira velikom važnošću malog broja zastupnika odlučujućih pri formiranju, u pravilu, tanke većine. Samim time i njihovi birači postaju važniji od drugih. Očito je kako je to protivno hrvatskim nacionalnim interesima, no to ne znači da ne može biti i gore. Korak u tom smjeru bio bi kad bi se, recimo, smanjio izborni prag ili kad bi izborne jedinice još jasnije poprimile konture povijesnih hrvatskih pokrajina. To bi pogodovalo raspirivanju političkih napetosti i na tim temeljima, a s vremenom možebitno i odškrinulo mala vrata federalizaciji Hrvatske. Naime, već sad Istra i Rijeka čine jednu izbornu jedinicu, a ako bi se još po dvije postojeće dalmatinske i slavonske jedinice “prirodno” spojile u po jednu veću (Slavoniju i Dalmaciju), put koji su naznačili marksistički profesori bio bi posve zaokružen. Pri određivanju optimalnog izbornog zakona, osim o iskustvu drugih, kao i onom vlastitom, nužno je voditi računa i o osobitostima aktualnog političkog trenutka. S obzirom da tradicionalno vodeće političke stranke (HDZ i SDP), svaka ponaosob, prema trenutnom zakonu jedva mogu skucati tanašnu, fragilnu većinu, dok vodeći izazivači iz prikrajka (Most i Živi zid) rezolutno odbacuju bilo kakvu mogućnost osim da sâmi zasjednu na vlast, svakome od navedenih aktera nesumnjivo bi najviše odgovarao onaj izborni sustav koji im daje najveće izglede ostvariti političke ciljeve. Naravno, ako vlast uopće i žele obnašati, a ne samo onemogućavati druge u tome. Takvo rješenje, kao što je pokazano, nudi upravo čisti većinski izborni sustav s izbornim jedinicama u kojima se izabire samo jedan kandidat! No, da bi se umirilo vazda glasne, samoproglašene koncesionare na moral i pravednost, vrijedi razmisliti i o kompromisnoj alternativi – mješovitom sustavu s osjetnom prevagom udjela većinske u odnosu na razmjernu komponentu (barem u omjeru 60:40) pri čemu bi u potonjoj svi hrvatski državljani, ma gdje bili, činili jednu jedinu izbornu jedinicu. Grgur S./Kamenjar