Ćirilica u Vukovaru - Obje strane medalje

Što želi Vlada? Što žele branitelji? Postoje li dublji problemi u pozadini pobune protiv uvođenja dvojezičnih ploča? I konačno, ima li mjesta za kompromis Vlade i Stožera?

Premda je većini odmah kroz glavu prošlo „iscrpljena, isfurana tema“ (ako ste uopće otvorili članak kad ste pročitali naslov), ono što nedostaje hrvatskoj, a i široj javnosti, je promjena kuta gledanja trenutne situacije oko uvođenja ćirilice u Vukovar. Nedostaje upravo onaj najvažniji pogled na zbivanja, pogled iz perspektive Vukovarca: građanina bilo hrvatske, bilo srpske nacionalnosti. Ono što bi trebalo biti u središtu naše pozornosti, palo je u drugi... treći... pa i četvrti plan. Umjesto da se usmjerimo na traženje načina za poboljšanje kvalitete života građana Vukovara, opterećujemo se političkim prepucavanjima: je li za uvođenje ćirilice kriv HDZ ili SDP; koje su političare branitelji uspjeli izviždati na skupu, a koje nisu; koliko je njih uhićeno zbog podignuta dva prsta, a koliko zbog tri i tako u nedogled. U rijetkim slučajevima u kojima se incident prikaže iz perspektive građana Vukovara, pažnja je usmjerena samo na traženje negativnosti u prošlim događajima. Umjesto toga, vrijeme je da se usmjerimo na budućnost i ujedinimo u osmišljanju i provođenju konkretnih aktivnosti koje će pomoći razvoju Vukovara kao jednog od gospodarskih, (multi)kulturnih i prosvjetnih središta, ne samo Vukovarsko-srijemske županije, već i čitave Hrvatske. Kako doći do optimalnog rješenja kojim će potrebe svih uključenih strana biti zadovoljene? Prvo je potrebno ispitati više komponenti, a u narednim recima iznosim one koje su se dosad pokazale ključnima u razvoju situacije. 1. Što želi Vlada? Kao organ izvršne vlasti, traže ono što im je i područje djelovanja prema Ustavu Republike Hrvatske: provođenje zakona. Možemo ulaziti u polemike je li HDZ počinio grešku izglasavanjem postavljanja dvojezičnih ploča ako je postotak manjinskog stanovništva grada veći od 50%, je li SDP dežurni krivac zbog spuštanja tog praga na trećinu stanovništva, je li problem u popisu stanovništva sa 16 ljudi prijavljenih na jednoj adresi pa je upitan stvarni udio pripadnika srpske manjine, no ističe se jedno pitanje: ako se demokracija mora održavati suprotstavljanjem policijskih snaga većinskom stanovništvu, služi li ona narodu? U članku 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, na koji se branitelji pozivaju kao na legitimno rješenje situacije, stoji da se sve odredbe vezane uz prava nacionalnih manjina, stoga i ona o uvođenju dvojezičnih natpisa, „moraju tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima“. Ostaje pitanje je li ovaj zakon proveden uz poštivanje pripadnika hrvatskog naroda, dok je prema trenutnoj situaciji posve jasno da njegovo provođenje ne doprinosi razvijanju razumijevanja, solidarnosti ili dijaloga među Srbima i Hrvatima. 2. Što žele branitelji? To je svima poprilično jasno – žele ukidanje dvojezičnih ploča i pripadnika interventne policije i MUP-a iz Vukovara. Međutim, izgleda kako prvi put ne žele „prebacivati lopticu“ s HDZ-a na SDP i obrnuto. Ne žele politizirati i tražiti krivca za provođenje zakona te tako napuhivati problem već žele postići kompromis. Istina, nasilno skidanje ploča i posljedično ozlijeđivanje pripadnika MUP-a protuzakonit je čin koji Vlada ne može i ne smije dopustiti, no čini se da je to način da branitelji upozore Vladu kako su još jednom spremni na borbu za Vukovar. Nakon pritužbi političkih čelnika na višekratne neuspješne pokušaje uspostave komunikacije s predstavnicima Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, privremeno suprotstavljene strane okupile su se na zajedničkom sastanku na kojem su branitelji predložili mirna rješenja navodeći moguće legitimne opcije i ističući poteškoće u pozadini ovog naizgled centralnog problema, a koje su opisane niže u tekstu. 3. Postoje li dublji problemi u pozadini pobune protiv uvođenja dvojezičnih ploča? Stanko Zadro, brat pokojnog Blage, nudi odgovor na to pitanje u izjavi za Slobodnu Dalmaciju: I Srbi vam misle da je to posljednji problem koji bi trebalo rješavati. Ljudi su bez posla, to je nama muka. Ratne su rane još otvorene, jednostavno, nije ni mjesto ni vrijeme za ćirilicu. Previše je tu loše simbolike. Branitelji kao prvi i osnovni problem ističu nerealnost očekivanja da se donešeni zakon provede mirnim putem, bez povrede časti Vukovaraca, kad su od 1702 osobe nestale u Domovinskom ratu, 460 stanovnici Vukovara. Za sve njih rat nije završen dok se ne zbroje žrtve i pronađu krivci. Smatraju da se ne može očekivati miran i skladan suživot Hrvata i Srba u Vukovaru dok ratne žrtve po gradu gledaju u lice svojih silovatelja i agresora, dok se Vukovarce u medijima prikazuje kao nacionaliste, a istovremeno provokacije na sportskim susretima i pjevanje pjesama poput „Bit` će mesa, bit` će mesa, klat` ćemo Hrvate“ prolaze nekažnjeno. Kroz priču sa stanovnicima Vukovara, okupljenima na središnjem gradskom trgu za vrijeme sastanka Stožera i Vladinih dužnosnika, saznajem da se heroji Domovinskog rata u svome gradu osjećaju kao građani drugog reda kojima dvojezične ploče nisu jedino što smeta, već su samo točka na i svakodnevnim provokacijama koje doživljavaju od srpske strane. Sada bismo mogli razglabati o tome koliko generaliziramo kad kažemo da srpski Vukovarci vrijeđaju hrvatske sugrađane, no bitno je da dvadesetpetogodišnji policijski djelatnik riskira svoj posao skidajući dvojezičnu ploču jer je shvaća kao obezvrjeđivanje žrtve svog poginulog oca branitelja; bitno je da su branitelji s visokim postotkom invaliditeta puna četiri sata stajali na svome trgu tražeći prava za koja su se već izborili; bitno je da je branitelj spreman odbaciti vojničku odoru i odličja iz Domovinskog rata koje sada smatra obeščaščenima. Bitan je njihov doživljaj situacije jer jedino mijenjanjem doživljaja građana Vukovara možemo unaprijediti kvalitetu njihova života i time učiniti nešto da „grad heroj“ više ne bude „ubijeni grad“. A što to ubija Vukovar? Ponajprije gospodarska situacija. Tako je u Hrvatskoj najniži BDP po stanovniku upravo u Vukovaru, i to čak tri puta niži od Zagreba koji ima najveći BDP po glavi stanovnika. Premda država konstantno ulaže u projekte i posebne zone obnove, nekoć jedan od najrazvijenijih gradova u Hrvatskoj, još uvijek vodi iscrpljujuću bitku s posljedicama teškog stradalništva u Domovinskom ratu. Jedan od specifičnih problema koji sabotiraju gospodarski napredak Vukovara, a uz to je mogući uzrok prelaska potrebnih 30% udjela srpskog stanovništva za uvođenje ćiriličnih natpisa, je lažiranje popisa stanovništva. To nije problem isključivo u Vukovaru, već u svim pograničnim zonama pa tako i blizu prijelaza u Bosnu i Hercegovinu. Primjerice, na jednoj adresi u Dusini, selu pokraj Vrgorca, žive 404 osobe – ili postoje problemi s popisom stanovništva ili su u Dusini izgrađeni nelegalizirani neboderi. Svi stanovnici susjednih zemalja prijavljeni u Hrvatskoj dobivaju socijalnu pomoć, porodiljne naknade, mirovine i zdravstveno osiguranje oduzimajući beneficije ljudima koji zaista žive u Hrvatskoj. Branitelji upozoravaju Vladu da provjeri ispravnost popisa stanovnika Vukovara iz oba navedena razloga: političkog i gospodarskog, jer tvrde da je na jednoj adresi prijavljeno nekoliko desetaka Srba koji ne prebivaju u Hrvatskoj. Posljednje pitanje koje ostaje neodgovoreno, a iziskuje sagledavanje situacije sa sociološkog i psihološkog stajališta, glasi: koliko odvajanje srpskih i hrvatskih Vukovaraca u zasebne škole, vrtiće, kafiće, itd. zaista doprinosi poboljšanju kvalitete života svih građana? Nedvojbeno je da temeljno oružje u borbi protiv predrasuda općenito predstavlja učestali kontakt između pripadnika dviju skupina s različitim demografskim, fizičkim ili drugim obilježjima. Dakle, ako Hrvati i Srbi u Vukovaru zbog razdvajanja srpskih i hrvatskih ustanova i objekata ne uspijevaju ostvariti interakciju, kako će upoznati jedni druge kao ljude? Kako će ih naučiti cijeniti prema ljudskim vrijednostima, a ne prema nacionalnoj pripadnosti? U sljedećem članku detaljnije ćemo se pozabaviti znanstvenim istraživanjima brojnih drugih psihosocijalnih varijabli koje mogu utjecati na uspješnu integraciju hrvatskog i srpskog stanovništva u Vukovaru. I konačno, ima li mjesta za kompromis? Ustraje li Vlada u svojim željama ne uvažavajući potrebe Vukovaraca i branitelja, očigledno je da će se Domovinski rat nastaviti. Možda ne u doslovnom smislu, ali branitelji su se ponovno aktivirali u obrani vlastitih načela i vrijednosti. S druge strane, možemo slijediti primjer autokratske metode predsjednika Vlade Rusije, Vladimira Putina, čija izjava najbolje opisuje položaj manjina u Rusiji: "U Rusiji žive Rusi. Bilo koje manjine, u bilo kojem mjestu, ako žele živjeti u Rusiji, raditi i jesti u Rusiji, trebaju govoriti ruski i trebaju poštivati ruske zakone. Ako oni vole šerijatsko pravo, onda ćemo ih savjetovati da idu na ona mjesta gdje je to državni zakon. Rusija ne treba manjine. Manjine trebaju Rusiju, a mi im nećemo dati posebne povlastice ili pokušati promijeniti naše zakone kako bi odgovarale njihovim željama, bez obzira kako glasno viču „diskriminacija“. Na nama je da se naučimo, gledajući samouništenje u Americi, Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj, ako želimo preživjeti kao nacija. Ruski običaji i tradicija nisu kompatibilni s izostankom kulture ili primitivnih načina života u većine manjina. Kada časno zakonodavno tijelo razmišlja o usvajanju novih zakona, mora prvenstveno imati na umu nacionalni interes obzirom da manjine nisu Rusi.“ Treba li nam čovjek, u zapadnim medijima često prikazivan kao diktator, biti uzor? Nadam se da ne. Jer danas, kad su obje strane medalje konačno osvijetljene izravnom komunikacijom između Vladinih čelnika i Stožera, svatko može prepoznati potrebe i želje svake strane i zaključiti kako je jedino što je trenutno važno da se u Vukovar konačno vrati mir i zajedništvo njegovih građana bez obzira na nacionalnost. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE