HRVOJE HITREC Ostaci su to ostataka totalitarnih komunističkih glava, koje su javno slavljenje Božića mogle sprječavati samo sirovim nasiljem, piše Hitrec Hrvoje Hitrec u komentaru za HKV osvrnuo se na Božić, kako se slavio u komunizmu, ali je komentirao i aktualnu situaciju u Hrvatskoj. Evo što je Hitrec napisao za HKV: Jezivo je hladno, smrznulo se drveće, psi zavijaju noću u negrijanim kućicama, ptice se zavukle pod strehe, medvjedi ulaze u sela i traže kuhano vino, ljudi pristižu u veće gradove u potrazi za kobasicama i drhture u redovima pred adventski urešenim štandovima. U Hrvatskoj se demonstrativno slavi Božić, ne samo jedan dan ili tjedan, nego skoro mjesec dana, što diže kosu na glavama ćelavih orjunaša, ateista i ostalih crvenih sablasti koje se s nostalgijom sjećaju vremena kada su gradski trgovi bili pusti i ljudi se vukli sivim ulicama, a ako bi dežurni milicajac opazio nekog bijednika koji kriomice vuče bor prema stanu – jadnika je izudarao pendrekom po glavi, a bor izgazio nogama. Crvene sablasti su, doduše, u stalnom naprednom zanosu, pa se sada pozivaju na političku korektnost i vrište o multikulturalnosti i mulitkonfesionalnosti, traže da se čestitaju „blagdani“ a ne spominje Božić, jer je Božić 25. prosinca previše katolički, popovski, klerikalan itd. Tako vampiri i dalje lutaju Hrvatskom, a kada vide Betlehemsko svjetlo u paničnom se bijegu skrivaju u kriptama na Iblerovom trgu i u podrumima HNS-a i ostalih SNV-a. Ostaci su to ostataka totalitarnih komunističkih glava, koje su javno slavljenje Božića mogle sprječavati samo sirovim nasiljem, Božić puzajući preimenovali u Novu godinu, što je i njima bilo pomalo blesavo, pa su se u kontroliranim novinama spominjali „nadolazeći praznici“. Nikada neću zaboraviti 1989. kada se Božić opet javno pojavio na još bezbanskom glavnom zagrebačkom trgu, uz kanonadu petarda koja je značila jasnu poruku, a iste su godine – ne zaboravimo – božićne svijeće zasvijetlile i na berlinskom zidu. Nakon skoro četrdeset i pet godina mraka. Ali ne odmah nakon četdeset pete: još u prvoj poslijeratnoj godini bijahu na prvoj stranici „Vjesnika“ velike službene božićne čestitke, a uredništvo „Glasa boraca“ svim „drugovima i drugaricama“ zaželjelo sretan Božić. Onda su zabludjeli urednici dobili po gubici, pa od svršetka četrdesetih nije bilo sličnih izgreda, nešto se malo i slabašno počelo probijati u vrijeme Hrvatskoga proljeća, a onda je opet nastala duboka, olovna tama u kojoj je tek jednom čestitan Božić Hrvatima u nesakralnom tisku - s naslovne stranice kratkotrajnog humorističnog lista. Naime su fakini pod mojim uredništvom napisali Sretan vam Mirko Božić, što su komunisti kiselo progutali. (Ako sam to već ispričao, ispričavam se, ali ne mogu odoljeti jer je neodoljivo.) No jest, može se reći da je Božić nakon oslobođenja 1989.-1990., a posebno nakon Domovinskoga rata vrlo brzo pao u ralje došašća konzumerizma, pa i s te strane treba gledati silna sadašnja adventska natjecanja europskih katoličkih zemalja, u kojima je Zagreb zadnjih godina preuzeo prvo mjesto. U metropolisu vlada nesnosna gužva, kao kada u Dubrovnik uplovi nekoliko kruzera, hodaju debelo odjeveni ljudi od atrakcije do atrakcije, dolaze iz cijele Hrvatske i cijele Južne Koreje, već se više čuje engleski nego hrvatski – ali neka, oni koji gunđaju nek' se sjete (ako imaju dosta godina) kako je to izgledalo u doba komunističkih zločinaca. Pobjeda nad balkanštinom Privlačnost Adventa, rasvijetljeni grad (pa i tuneli ispod Gornjega grada – u tunelu usred mraka...) znače pobjedu nad balkanštinom i svjedočanstvo o srednjoeuropskoj pripadnosti, znače pobjedu svjetla nad tamom, hrvatskoga naroda nad nasilnicima i ubojicama, nad reliktima i bastardima odurne druge polovice dvadesetoga stoljeća kojima božićna čarolija ovih dana daje posljednju pomast. Ali ni to im nije kraj, naravno, jer je riječ o zombijima koji žive i nadalje u medijskoj močvari, i u ucviljenim civilnim udrugama za razaranje Hrvatske. Razočarani u sadašnju bezidejnu oprobu, izlaze iz svojih udrugaških rupa na političko polje, pa oko Božića osnivaju nove protuhrvatske stranke. Zombijevska „Nova ljevica“ nudi na svojem božićnom štandu stare, pokvarene kobasice iz tvornice naopakog komunističkog antifašizma s oznakama yu-podrijetla, a u njihovim jaslicama stari Pusić drži u naručju malog Markovinu. Radujte se narodi. „Nova ljevica“ odmah je stigla u središnji Dnevnik HTV-a, za razliku od mnogih stranaka koje su se pojavljivale u zadnjih dvadesetak godina, a njihov osnutak nije zabilježen ni u crnoj kronici. Spomenutim jaslicama nedostaje još samo sestra Pusić u ulozi pastirice s odvijačem („šrafcigerom“). Ako nema šrafcigera, može ga posuditi od četnika koji ga je vjerojatno sačuvao za uspomenu nakon što je jednom od pripadnika HOS-a njime iskopao oči. Toliko o Došašću, s napomenom da je Zagreb najsigurniji grad ne samo među adventskima, pa policija prati i skupine koje organizirano dolaze pred pupovečke za jugoslavenski dom spremne atrakcije u središtu grada. Tu je političku čaroliju zapazio i ljubomorni visoki predstavnik EU za Hrvatsku, vrlo agilni srbijanski Vulin, pa ju glasno zapisao u knjižicu fašizacije RH koja će mu poslužiti da potpuno blokira ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Tako nekako, uvrnuto, izvrnuto, samo ponešto šaljivo, a u biti vrlo ozbiljno: Srbiji koja je izgubila rat u kojemu je počinila monstruozne zločine na tlu Hrvatske i BiH, kao jedini alat preostaje NDH iz prve polovice 20. stoljeća, pa taj kramp poteže i potezat će u otvaranju (i nadam se nezatvaranju) doslovce svih poglavlja, prešućujući naravno da je poglavlje NDH zatvoreno genocidom jugoslavenske vojske nad Hrvatima u cjelini, to jest ne baš posve u cjelini, što je 1991. Srbija pokušala ostvariti u cijelosti. I dobila po gubici. A sada bi vrlo rado pokušala još jednom, jer je vizavi Kroacije bolesno i bezočno nasađena. Premda slabašna, hrvatska protuobavještajna služba i ostale obavještajne, poluobaviještene i druge posve neobaviještene službe ipak su dočule da su u Srbiji otvorena vježbališta za srpske dobrovoljce. Da. Pa kao što su u Siriju odlazili zaluđeni novi bosanski mudžahedini, tako iz Hrvatske navodno odlaze zatrovani mladi Srbi u rečena odgajališta – o čemu hrvatski mediji ništa ne znaju, osim nekih. S istočne strane dolaze novi migovi, i samo je pitanje vremena kada će dobiti mig da polete prema Banskim dvorima. U Hrvatskoj je sve spremno za prihvat, od novih i starih ljevica do pupovečkih upozoridaba da ni jedan zakon u RH ne sankcionira kokardu. Stante se, stante, četnici. Usporedo, genocidna rs. više u stvari nema kontakt s državom BiH u koju formalno spada, njezin glavni grad nije ni Banja Luka ni Sarajevo, čak (još) ni Beograd, nego Moskva. Duboko penetrirana u tzv. rs., Rusija je shvatila kako može destabilizirati Hrvatsku – ne samo investicijama koje su, vrlo slučajno, usmjerene na Hrvatsko more, nego i potporom novoj i staroj ljevici u materijalnom smislu. Zanimljivo: na teletekstu jedne televizije čitam da i inače narogušeni (ne samo zbog Ukrajine) ruski veleposlanik najavljuje ruski novac za renoviranje komunističkih spomenika u Hrvatskoj. Podizvođači će vjerojatno biti pusići i teršeličke, a projektant Markovina. Tako to ide, a službena Hrvatska o tome za sada ni riječ da bi rekla. Pa i rečeno u spomenutom teletekstu nigdje više nisam vidio, ni u televizijskim ni u tiskanim dnevnicima. Zaustavite Reuters, pravite se blesavima. Opuštena Hrvatska, u toplom gnijezdu EU i sjevernoatlantskim snagama, nije u zadnjih dvadeset godina uspjela proizvesti streljivo, pa ga kupuje – u Srbiji, u Užicama, a Srbijanci kakvi već jesu, s mnogo razvijenim smislom za humor, šalju nam umjesto pravoga streljiva – ćorke. I to im je mnogo smešno. Jeste. Uz to se zabavljaju činjenicom da su u paradoksalnom obratu oni postali novim ljubimcima Europske unije, pa i unije preko bare, zahvaljujući potpuno krivoj procjeni političkih i vojnih analitičara da bi Srbija u sastavu EU bila dodatna brana ruskim apsiracijama. A točno je jedino to da bi Srbija ulaskom u EU (pa i u NATO) postala i ostala trojanskim konjem. EU u praksi smatra Hrvatsku drugorazrednom zemljom Još je nešto Srbija razumjela: da Hrvatska u naravi nije ravnopravna članica EU. Da banke iz EU daju Hrvatima puno gadnije kredite nego „starim članicama“, da uz strane banke i strani trgovački lanci prodaju Hrvatskoj smeće koje nitko ne će, da Hrvati (glede onih preko bare) nemaju isti status kao ostale članice EU, pa trebaju vize za SAD, da Hrvatska nije ni pošengenjena pa ju doživljavaju samo kao predgrađe Europe, muralnu provinciju. Da, sažeto, EU u praksi smatra Hrvatsku drugorazrednom zemljom, zemljom takoreći „trećega svijeta“. I da se Hrvatska nije nametnula (kad se već trebala nametati) kao ravnopravan čimbenik u političkom životu EU, pa kad god se na trenutak pokuša malo osoviti – dobije po gubici. I to je Srbija vrlo dobro razumjela. Da se ne treba osvrtati na hrvatsku politiku jer ona ionako ne igra, pa se sporazumijevati izravno s gospodarima svijeta koji Hrvatsku doživljavaju pretežito kroz srbijansku propagandu. Na predstavljanju knjige Bože Skoka pod naslovom „Kakvi su Hrvati“, reče autor: „U dvadeset i pet godina hrvatske države nemamo državnu agenciju koja bi se brinula iz imidž Hrvatske u svijetu, a javna diplomacija nam je u povojima". Te dodaje: „Stvaramo premalo sadržaja o Hrvatskoj i Hrvatima na stranim jezicima.“ Točno. Ponekad se budim iz noćnomornih snova i sjećam se onoga užasa kada je nekolicina nas na prijelomu devedesete u devedeset prvu radila pionirski posao informiranja bijeloga svijeta o Hrvatskoj, s neznatnim snagama i okružena jugoudbaškim anđelima i isto takvim novinarima – pa ipak smo uspijevali ponešto pionirski „proizvesti“. Poslije se vani pojavile knjige poput „Washingtonske fronte“ V. P. Grossa ili „Hrvatska – mit i istina“ Michaela McAdamsa (koje je spomenuo Skoko) ili u najnovije vrijeme knjiga Richarda Harrisa o Stepincu. Ima toga još, ali malo i premalo na stranim jezicima, poglavito engleskom esperantu. Istodobno su Srbija i Srbi gradili nove mitove i nadograđivali ih na stare. Jedan je mit stalan: Srbi su u Hrvatskoj diskriminirani, kao što reče i Saša Milošević na skupu o manjinama (hrvatskoj u Srbiji i srpskoj u Hrvatskoj.) Taj je skup bio održan baš nekako uoči Vučićeva zavijanja i očaja što Srbija nije otvorila poglavlje 26., a sve zbog te odvratne Hrvatske (doduše i Bugarska se iskazala). Kako su i koliko Srbi diskriminirani u Hrvatskoj, poznato je, s tri zajamčena diskriminatorna mjesta u Saboru itd., a kako prolaze Hrvati u Srbiji – rastumačio je Tomislav Žigmanov, književnik i političar, na nesreću Hrvat: Hrvati se asimiliraju na najbrutalnije načine, hrvatski se korpus nasilno razdvaja na Hrvate i „Bunjevce“ (koji valjda nisu Hrvati), nema radijskog programa na hrvatskom jeziku (bio u Subotici pa nestao), školske knjige su na srpskom i krivotvore povijest na najbezočnije načine, u Skupštini grada Subotice ima dva posto Hrvata, a bijaše to nekada centar hrvatstva. Pa onda Vučić zavija da Hrvatska blokira Srbiju u poglavlju o kulturi i obrazovanju. Ma kako to, kad je sve u redu. Jedino u Hrvatskoj nije ništa u redu, podižu se čak ploče u spomen na one koji su se borili protiv navodne srpske agresije, a nikakve agresije nije bilo nego tek manji građanski rat koji je počeo utakmicom Dinama i Crvene zvezde, kada se podivljali hadezeovci započeli sukobe. Znači, u udžbenicima treba zapisati da se radilo o nogometnom ratu. Zanemarivom ratu, kao što je bio onaj južnoamerički svojedobno. „Jadno mu veselje, tko je dužan i na Božić je tužan“ Slična je situacija s Hrvatima u FBIH koji nikako da dobiju televizijski kanal na hrvatskom jeziku. Papirnata ravnopravnost nikako da se pretvori u stvarnu. Ravnopravnost hrvatskoga naroda na cijelom području BiH (znači i u genocidnom rs.-u) samo je infantilna šala. Ravnopravnost s „druga dva naroda“ glede teritorijalne ravnopravnosti odnosno prava na svoj teritorij i institucije – gorka je šala za muslimane, njihove pokrovitelje, ali i za Berlin i Washington. Opasna šala. S takvim razmišljanjem potkuruje se uzavreli bosanski lonac. Tko ne zna povijest, može se i dalje šaliti, sve dok mu ne prisjedne. No, Božić je pred vratima, i hajdmo mu se posvetiti, ostaviti na trenutak crne misli. Po mogućnosti bez pretjeranog konzumerizma, po mogućnosti povratkom na stare običaje, na onu pogaču koja je naslikana i u prekrasno ilustiriranom Hrvojevom misalu s početka 15. stoljeća. Božićna pogača s križem. Ta je hrvatska tradicija održavana stoljećima, sve do polovice dvadesetog – u siromašnoj Lici i među Bunjevcima. Recept: božićna pogača mora biti teška do četiri kilograma, iskićena komadićima zafrkanog tijesta, s križem preko cijele pogače. Išarana je pinjurom, pomazana žutanjkom. U sredini se čašom napravi udubina za svijeću. Božićnica se peče pod velikom cripnjom na ognjištu. Eh, ognjištari, eh vremena kada se nije tražilo kruha nad pogačom. A pogača s križem trebala bi biti uvrštena u hrvatsku materijalnu, ali i duhovnu baštinu. Reći ćete: vremena su se promijenila, vrijeme je purica s mlincima i svakojakih delicija. Je li svugdje i za sve? Kao što sam onaj Božić 1989. zapamtio po kanonadi ovaj 2016. pamtit ću po konvoju za Vukovar. Konvoj se uspio probiti bez problema, konvoj s hranom za siromašne Vukovarce. A da je takav konvoj morao biti organiziran 2016. grozna je, strašna sramota za hrvatsku državu. Kao što je sramotno da je tolik broj Hrvata doveden do ruba i preko ruba egzistencije, što upravo u vrijeme Božića najteže osjećaju. Kaže narod: „Jadno mu veselje, ko je dužan i na Božić je tužan.“