Čuvari nacionalnoga identiteta

19.08.2013. 06:22:08

Svaka ozbiljna država sustavno i temeljito radi na očuvanju vlastitoga nacionalnog identiteta putem programa u obrazovnom, kulturnom, povijesnom, ali i promidžbenom sektoru. Zbog čega je važan takav sustav rada ne treba posebno naglašavati. Svi su ti programi bazirani na nacionalno reguliranim oblicima djelovanja i oni se provode, što je posebno važno, bez obzira na stranačke političke strukture, koje u promatranom razdoblju obnašaju funkcije vlasti. Pritom se ne radi o nacionalnim konsenzusima, na koje se mnogi tako rado pozivaju u Hrvatskoj, prilikom ovakvih ili sličnih promišljanja. Radi se o univerzalnom shvaćanju važnosti čuvanja nacionalnog identiteta koji se provodi bez obzira na unutarstranačke razmirice i bez obzira na odnose između političkih trendova koji vladaju na globalnoj razini ili neposrednom državnom okružju. Srbi oplakuju poraze Nije rijetkost da se određeni slučajevi nacionalnog identiteta, u pojedinim državama, čuvaju i brane krivotvorenom poviješću, krivotvorenim podatcima, preuzetim materijalnim naslijeđem drugih država, ratnim plijenom, mitovima ili običnim lažima. Dobar dio takvih postupanja uvjetovan je motivom jačanja nacionalnog identiteta, a bez stvarnih, konkretnih osnova za takav način povijesnog prikaza. Možda je jedan od takvih najboljih primjera i srpski mit o pobjedi na Kosovu polju nad Turcima. U kolikoj su mjeri Srbi porazili Turke najbolje svjedoči podatak koliko su se Turci, nakon tog “poraza“ još zadržali na području koje su Srbi označavali svojim. Nakon tog sukoba, trebalo im je prilično vremena da skupe svoje ostatke poražene vojske i panično napuste Srbiju. Za to im je trebalo samo nekoliko stotina narednih godina. U međuvremenu su i Srbi imali sasvim dovoljno vremena da opjevaju tu velebnu srpsku pobjedu. Naime, i oni su imali nekoliko stotina godina na raspolaganju da lažnim pjevanjima prikažu taj poraz kao pobjedu. Sasvim je jasno da su prvih sto godina nakon bitke na Kosovom polju, o toj pobjedi pjevali isključivo u vlastitim kućama ili kojekakvim drugim ondašnjim nastambama. Na javnim prostorima i površinama to nije bilo moguće. Uvijek ih je mogao čuti i kazniti netko od poražene osmanlijske vojske. Tako je to kad su u strahu velike oči. Godinama iza tog poraza, Srbi su napustili vlastito tradicijsko pjevanje uz pratnju pojedinačnih instrumenata i okrenuli su se suvremenijim načinima izražavanja, kao što je, recimo, pisanje knjiga. Tako su se odrekli usmene predaje uz instrumentalnu pratnju i okrenuli se pismenom izražavanju. Međutim, praksa je i nadalje ostala ista. Uvijek je trebalo ratne poraze prikazati kao pobjede. To je za Srbe uvijek nezgodna situacija. Trebaju zaštititi nacionalni identitet, a u povijesnim zbivanjima propusi od silnih poraza. Stoga je sasvim logično da su se Srbi, otkrivši moć pisane riječi, u obranu nacionalnog identiteta uključili nevjerojatnom produkcijom povijesne literature, što je projekt koji je osmislila njihova Akademija, a sve u svrhu novih prekrajanja starih povijesnih zabluda, na čije rezultate tek računaju u budućnosti. Toliko o ulozi lažnih mitova u očuvanju tuđih nacionalnih identiteta. Što je našim mladima važno? Da danas u Hrvatskoj napravimo ozbiljnu anketu među učenicima završnih razreda srednjih škola, s jednostavnim pitanjem tko bi, po njima, bili čuvari nacionalnog identiteta, zasigurno bismo dobili zanimljive odgovore, ali vjerujem da bi rezultat takve analize bio i porazan i zabrinjavajući za sve one koji, u javnom sektoru, misle da dobro obavljaju svoj posao. Zasigurno bi tu bilo različitih uvjerenja i odgovora od ozbiljnih do manje ozbiljnih ili potpuno promašenih. Padaju mi na pamet neki takvi mogući odgovori: zavičajne zbirke, muzeji, folklorne skupine, klapske pjesme, zaslužni pojedinci, akademski krugovi, sveučilišne knjižnice, različiti fundusi, postave i zbirke, privatni kolekcionari i tako dalje. Sve od toga ili ništa od toga? Ovisi kako se gleda. Pritom ne bi učenicima odgovore trebalo uzimati kao grješke, iz jednostavnog razloga što se oni ne bi mogli pozvati na odgovornost zbog propusta nadležnih institucija. Dovoljno je samo prepoznati prostor koji je slobodan i neiskorišten u okvirima obrazovnog sustava, gdje se učenici, na osnovu edukacijskog terenskog učenja, mogu upoznati s nacionalnim identitetom koji Hrvatska posjeduje. A on je bogat raznolik, mozaičan, raznovrstan, ali i sustavno zanemarivan, što je tema koja svakako zaslužuje posebnu analizu. Koliko je pravo bogatstvo naslijeđenoga povijesnog identiteta, najbolje pokazuje činjenica da skoro svaki grad, svaki manji gradić ili sjedište općine, ako ništa drugo, ima barem zavičajni muzej prepun eksponata koji odražavaju lokalnu povijest stanovništva i zemlje, kraja na kojem obitavaju. Svaki sa svojim posebnostima i svaki sa svojim pričama, od kojih su mnoge i nepoznate javnosti i nedovoljno istražene. Također, mnoge takve, ali i ostale muzeje, opterećuje tradicionalan nedostatak izložbenog prostora, što je prava šteta, ako se u obzir uzme pravo bogatstvo neizloženih predmeta, koji trule u nekim kutijama smještenim na tko zna kakvim lokacijama. Koliko su se puta kustosi muzeja, ali i ravnatelji ostalih zbirki u sličnim institucijama, požalili na tužnu činjenicu da im većina predmeta, koji se nalaze u njihovu posjedu, stoji uskladištena u podrumu, najčešće u neadekvatnim uvjetima. Razlog takvog stanja je primoran nedostatak izložbenog prostora, iako su, često, takvi predmeti u podrumu, u najmanju ruku jednakovrijedni onim predmetima koji su izloženi oku javnosti. To je samo posljedica sustavnog zanemarivanja hrvatskog nacionalnog identiteta, hrvatske povijesti i s njom povezanog tradicijskog naslijeđa. U zemlji koja je sustavno opterećena gospodarskim, ekonomskim i socijalnim bremenom kojeg narod tako ustrajno izdržava; najlakše je otpisati sve zamisli i projekte vezane uz zaštitu povijesnog naslijeđa i nacionalne baštine. Vladajućim političkim elitama najlakše se pravdati nedostatkom novca za takve ili slične projekte, iako je jasno da prvenstveno nedostaje političke volje, a ne novca. Novca, eto, ima za održavanje različitih parada ili za financiranje različitih udruga, od kojih neke dobivaju nezamislivo više novca, nego što iznosi stvarna financijska vrijednost konkretnih programa koje zastupaju. Naravno govorim o svim nepotrebnim udrugama koje zastupaju ovo ili ono, a ne pomažu svojim radom onima kojima je konkretna pomoć itekako potrebna. Projekt podizanja nacionalnih muzeja impozantnih dimenzija Jednoga dana zasigurno će biti i novca i političke volje za programe i projekte očuvanja nacionalnog identiteta. Jedan od koraka koji bi trebao biti učinjen u tom pravcu je i projekt podizanja nacionalnih muzeja impozantnih dimenzija, koji bi vremenom mogli postati i prepoznatljivo obilježje i van nacionalnih okvira. Takva, tri do četiri, velika, ogromna projekta, trebala bi sačinjavati obilježja nacionalnih muzeja tradicijskog naslijeđa, vojne povijesti i s njom povezanih obilježja militarije te svojevrstan oblik “projekta nacionalnog muzeja na otvorenome“ koji bi u svoju postavu uključivao široki krug tvrđava, dvoraca, zamaka, gradina, utvrđenja, ali i spomeničkih ruševina, sa svojim obilježjima i posebnostima. Naravno, jedan od takvih grandioznih nacionalnih muzeja bio bi i impozantni i sveobuhvatni muzej posvećen Domovinskom ratu u kome bi se, zasebno, čuvala od zaborava sva događanja iz nedavne prošlosti. Jasno je da već postoje ili su u planu ovakvi ili slični muzeji, ali oni ni svojim opsegom, ni postavom, ni veličinom, ni porukom, nisu reprezentativni da bi u zamišljenoj mjeri imali ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta. Ne odričem nijednom gradu pravo da ima lokalni, zavičajni muzej, ali ponekad, između najbližih gradova s takvim muzejima, treba napraviti i nekoliko stotina kilometara da se uvide razlike i sličnosti na gotovo istovjetnim eksponatima pronađenim na različitim lokacijama. I tako ponovo za drugi predmet koji izaziva pažnju. Pa nakon nekog vremena i treći i tako dalje. Takva udaljenost, rascjepkanost i dislociranost i kod najvećih stručnjaka u tom području izaziva malodušnost i obeshrabrenje, a kamoli kod turista koji se, u tom slučaju, odlučuju na obilazak najbliže, a ne najreprezentativnije muzejske lokacije. Stoga bi za ovakav projekt vrlo brzo stigle i dozvole od lokalnih vlasti za dislociranje ovakvih muzeja, ukoliko bi se oni, sa svojim postavama, predmetima, ali i zaposlenicima u potpunosti uklopile u projekt tako zamišljenih nacionalnih muzeja. Projekt je to koji bi svoje mjesto mogao naći i u državnoj turističkoj ponudi, koja bi naplatom karata i prodajom suvenira te ostalih memorabilija, vrlo brzo pronašla i znatan financijski interes u čitavoj priči. Ono što bi nas u čitavoj priči izdvajalo od nekih sličnih projekata u drugim zemljama je i taj što mi, u tom pogledu, zaista imamo što pokazati i ponuditi. Uostalom, kao da je malo hrvatskih eksponata ostalo i po tuđim muzejima, a koji se, na osnovu nekadašnje zajedničke vojne povijesti, kite hrvatskim povijesnim naslijeđem. Dovoljno je kao primjer pogledati koliko je Austrija preuzela hrvatskih pobjeda u ratnim sukobima, a u sklopu nekadašnjeg zajedničkog djelovanja u sastavu monarhije. Neke od takvih posebnih iskaza ratne hrabrosti danas služe čuvanju austrijskog nacionalnog identiteta, ali to je jedan od danaka koji smo morali platiti krvavoj povijesti različitih udruživanja. Iza jednog takvog ozbiljnog projekta; kakav je projekt reprezentativnih, velebnih nacionalnih muzeja; trebala bi stajati prvenstveno država koja bi takav projekt omogućila, prije svega, zakonskom procedurom, a potom i sustavom financijske konstrukcije čitavog posla. Za razliku od tolikih drugih, koji svoju povijest stvaraju na lažnim mitovima, Hrvatska svoju povijest čuva, između ostalog, i zahvaljujući bogatstvu autentičnih povijesnih materijalnih ostavština. Nama ne trebaju izmišljene priče, lažni mitovi i krivotvorena povijest. Gotovo svaki dio naše bogate i slavne povijesti možemo vidjeti i opipati na nekom od tolikih sačuvanih povijesnih predmeta. Na nama je samo da ostvarimo preduvjete za postojanje takvog sustava reprezentativnih nacionalnih muzeja. Tako bi oni vremenom postali pravi čuvari nacionalnog identiteta. Na našu sreću. I na zavist i ljubomoru mnogih drugih. Ante Juroš/hrvatski-fokus.hr Izvornu vijest možete pogledati OVDJE

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.