Da treba, opet bih! Ili…

U srijedu 4.listopada 2017. u dvorani Gradskog kazališta “Zorin dom” u Karlovcu, u organizaciji Društva medicinskih sestara i tehničara domovinskog rata, Hrvatske udruge medicinskih sestara i OB Karlovac održan je II.simpozij “Da se ne zaborave devedesete – Karlovac 2017”. Prvi je simpozij održan 7.10.2016. u Lipiku, a prilikom tradicionalnog posjeta Vukovaru Hrvatske udruge medicinskih sestara, u podrumu Vukovarske bolnice na mjestu sjećanja 1991., 12. studenog 2016. svečano je osnovano Društvo medicinskih sestara i tehničara Domovinskog rata HUMS-a. Skupu, na kojem su sudjelovale i medicinske sestrei tehničari s područja čitave Hrvatske pa i SMŽ, obratili su se mnogi ugledni gosti iz javnog, vojnog i političkog života te zdravstvene struke – između ostalih ministar zdravstva Milan Kujundžić, Ante Nazor – ravnatelj Memorijalno dokumentacijskog centra domovinskog rata, župan Karlovačke županije Damir Jelić, gradonačelnik grada Karlovca Damir Mandić, ravnatelj OB Karlovac dr. Ervin Jančić, predsjednica Društva medicinskih sestara i tehničara domovinskog rata Ljerka Pavković te mnogi drugi. Svi su istaknuli ogromnu ulogu medicinske struke u domovinskom ratu te potrebu da se događaji iz tog vremena zapišu jer, kako je rekao Ante Nazor, „Domovinski rat nije samo politička i vojna faktografija, bitno je ono ljudsko i humano…zato pišite, ne samo da se ne zaboravi nego i zato što se to treba znati…“ Dana 4.listopada agresorska vojska je pokrenula sve svoje ogromne snage od Vukovara do Konavala kako bi uništila obranu Hrvatske, a taj dan žestoko je napadnut i Karlovac. Časnici NATO-a davali su Hrvatskoj dva tjedna do potpunog sloma…Ali, odigralo se drugačije… Nakon himne, minute tišine, obraćanja gostiju i prekrasnog umjetničnog programa, pristupilo se radnom dijelu Simpozija. Nakon počasnog predavanja Agneze Aksentijević „Vukovar 1991. i Vukovar 2017.“, uslijedilo je niz izlaganja zdravstvenih djelatnika s područja Karlovačke županije o organizaciji i radu ustanova i djelatnika u ratnim uvjetima. Neke su priče bile duboko osobne, pune emocija pa mi je tako ostala upamćena ona pod naslovom „Da treba opet bih!!!“ sestre Davorke Furdek. Naravno, najviše su me se dotakle priče o ratnoj bolnici Topusko osnovanoj 13. srpnja 1991., o opasnom putovanju od Pokupskog preko Viduševca, Šatornje i Gređana, o pogibiji gardista Damira Pintara, a o kojoj su najviše govorile Đurđica Brajdić, Đurđa Kralj i Nikolika Grospić Živčić. Potresna su bila sjećanja sestara s područja Slunja i okolice koje su u neprijateljskom okruženju doživjele poniženja i zlostavljanja. Nakon izlaganja, u OB Karlovac otkrivena je Spomen ploča medicinskim sestrama i tehničarima domovinskog rata, a sudionici Simpozija obišli su Vojni kompleks na Turnju, položili vijenac i zapalili svijeće ispred spomenika poginulim braniteljima. Događaju su nazočile i članice Kluba žena UDVDR Petrinja Vera Jurčević, Višnja Popović Palačković, Marija Dumbović te vaša izvjestiteljica. Nikome nije bilo lako ispričati svoju ratnu priču.Nije bilo lako gledati prizore razaranja grada na četiri rijeke, spaljena sela, prognane, uplašene ljude jer sve smo to i sami prošli, svatko na svoj način. I zato treba i danas biti hrabar i o tome moći govoriti, pisati, objavljivati. Dolaze neki novi klinci govoreći nam da je to prošlost koju treba zaboraviti. Kako kad su zlo, agresija, mržnja, razaranje, uništenje, smrt bliskih osoba obilježili najljepša razdoblja naših života? U jedan jesenski sunčani dan stvoren za radost, iz čistog su mira počele padati granate na sasvim nedužni grad zaustavljajući djecu u igri, mame u druženju na terasama, starce u šetnji parkom, mladiće na biciklima…I tako širom domovine, pune četiri godine. Svjedočile su sestre o životnim bitkama, o zadnjim pogledima i uzdasima umirućih, o krunicama, o onima čiju su borbu izgubile…Svjedočile su o hrabrosti i strpljenju branitelja, o onima koje su teško ranjene držale na rukama, a sad ih nasmijane susreću na ulicama…Svi imaju ime…Radile su ono što su najbolje znale…Sasvim subjektivno pomislila sam da će možda jednom netko imati priliku govoriti o ambulanti iz ljeta 1991. u Viduševcu, u Velikoj Solini…O Petrinji, Sisku…Imalo bi se što reći… Da se ne zaborave devedesete… I kad onako smjelo kaže sestra Davorka „Da treba, opet bih!!!“, pitam se da li bismo opet tako išli jer izgubio se negdje duh 90-tih…Izgubio se u silnim nepravdama koje su nam nanesene, poniženjima, jadu, besperspektivnosi, nerazumijevanju, otimačini…Ali, to je već neka druga priča…