Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević jedva je počeo s mandatom, a već ga je zasula lavina problema. Ratni zapovjednik Četvrte gardijske brigade, braniteljska ikona i slavljeni junak Domovinskog rata, suočen je s tvrdnjama kako bi u BiH mogao odgovarati zbog ratnih zločina. Štoviše, u petak su srpski mediji objavili kako je MUP Republike Srpske podnio Sudu BiH kaznene prijave protiv 16 hrvatskih generala, među kojima su i Ante Gotovina i Damir Krstičević. Oni se navodno terete kao voditelji vojnih operacija “Maestral” i “Južni potez” u jesen 1995. godine. No, to je tek jedan mali korak u histeriji koja se valja već desetak dana. Nakon uhićenja desetorice Orašjana, krenule su priče kako je BiH, zapravo Republika Srpska, pripremila na stotine optužnica protiv hrvatskih časnika. Najzvučnije ime među njima je, nagađa se, ono Krstičevićevo. U tim konstrukcijama navodilo se kako će Krstičevića Republika Srpska teretiti zbog navodnih zločina u Mrkonjić Gradu. Naime, Dodikova pravosudna mašinerija tvrdi kako su u tome gradiću u listopadu 1995. godine hrvatske postrojbe u posljednjim ratnim operacijama pogubile 181 Srbina, redom civile. Budući da je hrvatsku ofenzivu predvodila Četvrta brigada s Krstičevićem na čelu, Srbi njega – tvrde “dobro obaviješteni izvori” – smatraju odgovornim i pripremili su mu optužnicu. Pa kad prijeđe granicu, navode dalje, bit će uhićen, što bi bilo skandalozno i za njega i za državu. S time smo i počeli razgovor, u kojem Krstičević prvi put potpuno otvoreno govori o tim ratnim zbivanjima. Generale, bojite li se preko granice? Kao što sam već nekoliko puta rekao, ako bi se u vezi s događanjima u BiH uvažavale samo činjenice, onda moji suborci i ja u susjednu državu, preko granice, možemo ići uzdignute glave. Da, ali što ako su te glave “ucijenjene”? Polako. Prvo moram naglasiti kako u postupcima Četvrte gardijske brigade i svih drugih hrvatskih postrojbi u operaciji “Južni potez” nema nijedne mrlje. Uvijek ću biti ponosan na snagu, disciplinu, viteštvo i profesionalnost mojih suboraca. Ratni put pripadnika Četvrte gardijske brigade apsolutno je čist, i na to sam iznimno ponosan. Naglašavam da su “Južni potez” i “Maestral” bile briljantne vojne operacije koje su donijele mir na tom području. To je činjenica, ali to eventualno optuženim braniteljima ne mora promijeniti situaciju. Nikome ovakva situacija nije ugodna, ali ono čega se sigurno ne bojim jest istina. Očito je kako je srpskoj politici, koja je izgubila sve ratove što ih je uzrokovala, započela i vodila tijekom devedesetih godina, teško prihvatiti i podnijeti poraze. Smatram da pravosuđe u BiH mora biti neovisno, a ne u funkciji retrogradne i promašene politike, neprihvatljive demokratskim europskim državama. Možete li pojasniti tijek operacije “Južni potez”? Što se uistinu zbivalo na području Mrkonjić Grada? Dana 4. i 5. listopada 1995., Četvrta gardijska bila je razmještena u područje Šipova. Zajedno sa Sedmom gardijskom i pridodanim postrojbama bila je nositelj operacije. Protivnik se branio s trima brigadama iz 2. krajiškog korpusa. Sama operacija trebala je početi 8. listopada 1995. u 4 sata ujutro, ali je zbog lošeg vremena počela tek oko 8.30. Operacija je tekla munjevito, tako da su cijele protivničke grupe ostajale u pozadini naših snaga. Sve je praćeno kamerama s bespilotnih letjelica. Konačni cilj dostigli smo 11. listopada, kada je Četvrta gardijska brigada izvučena u vojarne u Kninu i Splitu. Uspjeh operacije realno je značio i kraj rata u BiH. Nažalost, drugog dana operacije, oko 13 sati, poginuo je moj dozapovjednik, prijatelj i mentor Andrija Matijaš Pauk. Bio je to golemi gubitak za sve nas koji smo ga poznavali i voljeli. Da, general Pauk bio je legenda brigade i njegova pogibija svima je teško pala. No, srpska strana baš je to iskoristila za insinuacije kako se Četvrta zbog njegove pogibije svetila nad Srbima u Mrkonjić Gradu. Je li bilo osvete? Koliko god je Paukova pogibija bio težak udarac za sve nas, zbog toga, odgovorno tvrdim, ni jedan civil nije stradao. Srpska strana je na tom području organizirala, vojnički govoreći, “odsudnu obranu”, tako da na našem smjeru djelovanja nije ni bilo civila. Prema tome, insinuacije o “osvetničkom pohodu” uopće nemaju temelja. Andrija Matijaš Pauk bio je istinski vitez, koji ni u kojoj situaciji ni u ime bilo kojeg opravdanja ne bi dopustio stradanje civila. To je svaki pripadnik Četvrte i te kako dobro znao. Možda je bilo pojedinačnih “osvetnika”, nekih koji su ubijali “na svoju ruku”? Četvrta gardijska brigada je u to pobjedničko doba bila savršeno ustrojena postrojba – uvježbana i disciplinirana, usmjerena na ostvarivanje zadaća. Nikada se nisu osvećivali, iako su nailazili na svoje spaljene domove, ostajali bez članova obitelji. Bili smo vitezovi, bili smo ponosni “Pauci”. Znate li postoji li uopće u BiH protiv vas optužnica ili se možda priprema? Prateći medije, stječe se dojam kako je nekakva optužnica protiv mene ne samo u pripremi, nego da je to gotova stvar. Ipak, moram reći kako službeno o tome ne znam ništa. Ali smatrate da takva mogućnost postoji? Ne treba zatvarati oči pred činjenicom kako su neki drugi, dijelom i zbog naše pasivnosti i, rekao bih, bavljenja samima sobom, očito imali vremena baviti se oblikovanjem svoje “istine”. Mi smo otvarali arhive, koji sami po sebi nisu kompromitirajući, međutim problem je u interpretaciji dokumenata, u selektivnom pristupu i potom konstrukcijama koje imaju za cilj mijenjati sliku povijesti, poraze pretvoriti u naknadne pobjede. I kao rezultat tih interpretacija u BiH navodno imamo optužnice gdje su deseci, pa i stotine, hrvatskih časnika? Očito je da srpska politika u BiH ratne ciljeve pokušava sada ostvariti zloupotrebom pravosudnih institucija i podizanjem neutemeljenih optužnica. Volio bih da se uvjerimo da je pravosuđe BiH neovisno i oslobođeno svih političkih pritisaka. U suprotnom bi se na konstruiranim optužnicama mogli naći svi oni koji su svojim djelovanjem, nesebičnom žrtvom, učinili sve da dođe do mira na tim prostorima. Međutim, na hrvatskoj državi je da se suprotstavi takvom politikantstvu. Naša politika je politika prijateljstva i suradnje. Tu svakako spada i suradnja u progonu ratnih zločina, ali uz jasne kriterije, sukladno međunarodnim standardima i zakonskim propisima, bez zloupotreba i politizacije. I što onda mislite, hoće li doći do podizanja optužnica? Ne može se, na žalost, isključiti i takav razvoj događaja. Želim vjerovati kako će se vlasti BiH ipak odlučiti na konstruktivan i objektivan stav prema ovim pitanjima, isključujući selektivnost i zaoštravanje odnosa prema Hrvatima u BiH, ali i Republici Hrvatskoj. Znakovit je i trenutak u kojem su uhićeni pripadnici HVO-a iz Orašja. To je trenutak u kojem Hrvatska šalje snažnu potporu BiH na njihovu euroatlantskom putu, ali i trenutak u kojem Vlada RH najavljuje svoju potporu Hrvatima u BiH. Nadam se kako će se i njihova energija ipak usmjeriti na plodonosnija područja, važna za budućnost BiH. Što ako tako ne bude? Što ako BiH izabere drukčiji put i oštro se postavi? Zapravo, postoje dva smjera u kojima se događaji mogu odvijati. Jedan je, u svakom slučaju, realno sagledavanje situacije i zaustavljanje ove kampanje koja u konačnici nikome ne donosi uspjeh i koja je daleko od konstruktivnog doprinosa rješavanju međusobnih odnosa. Drugi smjer je, na žalost, eskalacija ovakvih postupaka. Uvjeren sam kako bi i iz ovakvog scenarija Hrvatska izišla kao pobjednik, ako se u takvim kategorijama može govoriti. No, kakve su tada posljedice? Bosanskohercegovačka politika, a tu prvenstveno mislim na bošnjačke i srpske dužnosnike, trebali bi se jasno odrediti, hoće li prihvatiti naš poziv koji je usko povezan s njihovim putem prema članstvu u EU-u i NATO-u ili će krenuti na neku drugu stranu. U tom slučaju, naša obveza i dalje ostaje briga i potpora Hrvatima u BiH. Kada kao polazište u pitanjima događaja iz rata uzimate činjenice, istinu, tada imate snažno uporište za djelovanje u korist svakog hrvatskog čovjeka, ali i za djelotvornu obranu hrvatskih nacionalnih interesa. Recimo da BiH izabere onaj drugi smjer o kojem ste govorili. Tada postoji realna opasnost da vlasti BiH raspišu tjeralice za optuženicima. To bi značilo da nitko od optuženih ne bi smio ni poviriti u inozemstvo? Hipotetski govoreći, moguće je da BiH posegne za takvim pravnim sredstvima. Želim vjerovati kako do toga ipak neće doći. Kao što znate, Republika Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a. Također, Vlada Republike Hrvatske je vrlo odlučna u zaštiti nacionalnih interesa i zasigurno neće šutke promatrati pokušaje destabilizacije zemlje. Hrvatska politička i šira javnost svjesna je tih procesa, ali BiH treba biti svjesna da će takvi postupci, posebno oni koji dolaze iz Republike Srpske prema Sudu BiH, ako budu prihvaćeni, ozbiljno ugroziti europsku perspektivu te zemlje. U svakom slučaju, Vlada Republike Hrvatske, zajedno sa svojim saveznicima, poduzet će odgovarajuće mjere kojima će zaštititi svoje interese, kao i interese svih svojih državljana. Bi li u tom slučaju vama bilo otežano obavljati posao potpredsjednika Vlade i ministra? Ponovit ću, moja je savjest čista, ponosan sam na ulogu svojih vojnika u operacijama oslobađanja BiH, nema mjesta ni za kakve neutemeljene optužnice protiv mene i mojih suboraca. Svoju zadaću časno sam obavljao u ratu, to činim i danas kao potpredsjednik Vlade i ministar obrane, i u tome me ništa neće spriječiti. Dobrobit države i svih njezinih građana za mene su uvijek bili prioritet. Ipak, možete li ocijeniti koja je krajnja namjera kreatora ove histerije oko optužnica? Što je cilj? I oni manje upućeni u zbivanja u BiH primjećuju težnju predstavnika brojnijih naroda k potpunoj političkoj eliminaciji Hrvata iz procesa stvarnog odlučivanja o sudbini te zemlje. Otuda i nastojanja da se i Republika Hrvatska drži izvan tih procesa. Ako hrvatski narod kao najmalobrojniji u BiH ne bude više imao relevantnu političku snagu, to će biti satisfakcija kreatorima takvih procesa da su postigli ono što u ratu nisu uspjeli. Naglašavam još jednom, znat ćemo čvrsto i odlučno odgovoriti takvim izazovima. To je naša dužnost i naša obveza. Tko u krajnjoj liniji stoji iza svega? Svjedoci smo uspostavljanja neočekivanih savezništava. Bilo bi puno bolje kada bi takva novopokrenuta suradnja bila okrenuta izgradnji povjerenja, stabilnosti i blagostanja za sva tri konstitutivna naroda BiH. No, dobro, okrenimo se vašem resoru. U mandat ste krenuli žestoko. Već na prvim sjednicama Vlada je odlučila krenuti u izradu Nacrta prijedloga strategije nacionalne sigurnosti i Nacrta prijedloga zakona o sustavu domovinske sigurnosti. Što nam donose ta strategija i zakon? Ti dokumenti podrazumijevaju zajedničko i koordinirano djelovanje svih uključenih institucija i organizacija obrambenog i sigurnosnog sustava, civilnog društva, zainteresirane javnosti, privatnog sektora, građana. U Hrvatskoj je važno uspostaviti sveobuhvatan, kombiniran i proaktivan pristup svih institucija države radi smanjivanja ranjivosti društva. Organizacije postoje zbog građana; samo zadovoljan i siguran građanin, samo sigurno društvo, čini državu stabilnijom, jačom i prosperitetnijom. U kakvom je stanju danas nacionalna sigurnost? Činjenica je kako svako vrijeme donosi nove izazove. Kako bi sustav i njegove institucije mogli u cjelini odgovarati takvim izazovima, treba ga dimenzionirati i prilagođavati, davati mu neke nove sposobnosti. To je stalan proces, nikada se ne završava. To ne znači da smo i u ovom trenutku ugroženi. Riječ je o poboljšanjima, racionalnijem upravljanju svim resursima. Do sada smo se puno više bavili reakcijom, a ne prevencijom. Smisao je u predviđanju, prevenciji ugroza, zaštiti građana, naravno uz poštovanje svih zajamčenih prava i sloboda. Ipak, zbog te brzine izrade nove strategije stječe se dojam da smo ugroženi. Koje nam ugroze uopće prijete? Paradigma sigurnosti značajno se promijenila. Imamo nove oblike ugroza. To su hibridna djelovanja, informacijska djelovanja, terorizam, kibernetički terorizam, izbjegličke krize, ali i nezaposlenost, demografski trendovi, elementarne nepogode, pa evo i najnovija događanja u BiH. Mislim da su i tu institucije i sustavi trebali biti uvezaniji i učinkovitiji. Laički govoreći, znači da smo trajno ugroženi, ali ne toliko vojno? Ne, današnje prijetnje mogu biti trenutačne. I, istina, više ne govorimo o vojskama i postrojbama, nego o nekonvencionalnim prijetnjama. Odgovor ozbiljne i odgovorne države može biti samo predviđanje, stvaranje kapaciteta, resursa za suočavanje i, naglašavam, prevenciju svih potencijalnih ugroza. Čini se kako se tako nije do sada postupalo. Recimo, je li moguće da se koordinacija sigurnosnih službi nije sastala punu godinu dana? Pa kako onda ta bitna državna tijela uopće surađuju? Sustav koji smo zatekli upravo dimenzioniramo i optimiziramo za zadaće koje se mogu naći pred njime. O mogućim pogreškama u bilo kojem sustavu nije produktivno govoriti, nego iz njih izvući naučene lekcije, a onda i što prije pronalaziti bolja i učinkovitija rješenja. To i jest smisao izrade nove Strategije nacionalne sigurnosti i Zakona o sustavu domovinske sigurnosti. Naša nastojanja usmjerena su prema sinergijskom učinku svih segmenata sustava, ministarstava, institucija, civilnog društva, privatnog sektora, građana. Sigurnost i bolji život pojedinca, građanina, temelj je svake uspješne države. Onda ste vjerojatno zato prošlog tjedna i pozvali na sastanak čelnike svih općina i županija. Što ste htjeli poručiti? Jesu li bili iznenađeni? Ono što ja s ove pozicije želim jest trajan kontakt, dijalog s ljudima koje predstavljam, povratne reakcije s terena. Ne želim zaboraviti ljude koji su u svojim sredinama uložili energiju, motivaciju, svoje znanje i iskustvo i tako dobili povjerenje građana. Budući da me ti ljudi iz općina i županija poznaju, vjerujem kako se nisu iznenadili ovim susretom, pretpostavljam da bi ih više iznenadilo da do njega nije došlo. Ono što nas sve skupa čeka, a to sam im poručio i ovom prigodom, da nema predaha, moramo nastaviti i dalje raditi na svim projektima koji će građanima omogućiti kvalitetniji život. Hoće li u proračunu biti dovoljno novca za vojne potrebe? Svaki bi ministar obrane želio da u proračunu bude što više sredstava za obranu. Na žalost, ni bivša, a ni vlade prije nje, nisu u tome uspijevale. Smatram da je definitivno došlo vrijeme kada se mora podvući crta i preokrenuti trendove. U zadnjih osam godina obrambeni proračun pao je za više od 25 posto, dok su neki resori bilježili stalan rast. Vjerujem kako ćemo u Vladi znati posložiti prioritete i osigurati daljnje jačanje dostignutih i izgradnju novih obrambenih sposobnosti u svjetlu novih sigurnosnih izazova, obavljanju netradicionalnih zadaća koje Oružane snage RH pružaju civilnoj zajednici (u protupožarnoj sezoni, zračnom medicinskom prevoženju, traganju i spašavanju, pomoći u slučajevima elementarnih nepogoda), ali i naše vjerodostojnosti u Sjevernoatlantskom savezu. Kad smo došli do NATO-a, otvara se još jedno pitanje. Hrvatska je deklarirala sposobnost slanja pješačke satnije u sklopu borbene skupine pod vodstvom Njemačke prema ruskoj granici, u okviru NATO-ove misije. Sudjelujemo i u Afganistanu, na još nekim kriznim područjima. Imamo li mi, ovako mala zemlja, potrebe za tolikim angažmanom? Govorio sam o novim ugrozama, o prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. One ne počinju na nacionalnim granicama, nego se rađaju na kriznim žarištima, daleko od hrvatskih sela i gradova. Kako bismo, kao odgovoran i pouzdan saveznik, dali svoj doprinos globalnoj sigurnosti, bitan je doprinos naših Oružanih snaga u operacijama i misijama potpore miru. Odgovor na pitanje postoji li potreba, jednoznačan je i nedvojbeno potvrdan. Pridonoseći globalnoj sigurnosti i stabilnosti, pridonosimo stabilnosti i sigurnosti Republike Hrvatske. Tako se ponašaju odgovorne države članice NATO-a. Imamo li dovoljno obučenog ljudstva i sredstava za takav angažman? U svakom slučaju da. Nije riječ samo o broju ljudi i njihovoj opremi, nego je naš naglasak na njihovoj kvaliteti, iskustvu, spremnosti i sposobnosti u provođenju zadaća. Naši saveznici i partneri prepoznali su te vrijednosti. Na to, kao ministar obrane, mogu biti i te kako ponosan. Možemo li od saveznika očekivati veću pomoć u vojnoj opremi? Što konkretno? Kada govorim o pomoći saveznika u vojnoj opremi, ali i obuci, onda prije svega moram naglasiti podatak da je naš strateški saveznik, Sjedinjene Američke Države, u modernizaciju i razvoj Oružanih snaga uložio više od pola milijarde dolara. Riječ je o cijelom nizu opreme i naoružanja, počevši od više od 250 vozila različitih namjena, ronilica za HRM, suvremenih helikoptera i druge opreme. Također, i u suradnji s drugim saveznicima nabavljamo suvremenu opremu po povoljnim cijenama. To zasigurno pridonosi ubrzanom procesu modernizacije, jačanju, pa time i vjerodostojnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske. ČUDNA PRIČA O MiG-ovima Što se to događa s našim MiG-ovima? Sada opet lete? Lete i letjet će svi oni avioni koji poslije provjere zadovolje zahtjevne propisane uvjete. Sigurnost letenja nešto je što nikada nitko ne može dovoditi u pitanje. Ono što je meni posebno važno jest zadržavanje sposobnosti borbenog zrakoplovstva u našim Oružanim snagama. Ta sposobnost se gradi godinama i na nju možemo biti ponosni. Naši ljudi, naši piloti, najveća su vrijednost koju imamo i učinit ćemo sve da oni nastave pridonositi snazi Oružanih snaga RH. Ajmo ovako posložiti stvari: najprije je taj remont u Ukrajini proglašen veleizdajom, katastrofom, MiG-ovi su prizemljeni navodno jer nisu u stanju letjeti, a sada odjednom najnormalnije lete premda nisu ponovno popravljani. Vrlo čudna priča, zar ne? O cijelom slučaju konačnu riječ dat će nadležne institucije. Bez obzira na postupak i na sve konotacije koje se uz ovaj slučaj vežu, u zraku će biti samo ispravni zrakoplovi. I to uvijek treba biti jedini kriterij. Da budem izravan: je li tu riječ o politički iskonstruiranoj aferi? Nisam sklon unaprijed donositi zaključke na temelju indicija. O kvalifikacijama ovoga posla moći ću se očitovati na kraju postupka.