Nije Hrvatska poseban slučaj, niti je otok, ali mi živimo u Hrvatskoj i  nas baš briga što se događa u 'nekim drugim' državama dok vlastite probleme nismo sredili, Imamo more problema, povampireni desničari sjekirama napadaju gay parade, barem jednom godišnje na 'javnoj televiziji spomenu Tuđmana u pozitivnom kontekstu, Aco Stanković pjeva Thompsonove pjesme, Šprajc nema za ručak u Esplanadi, Stanimirović se ne sjeća Domovinskog rata, Milanović se ruši, kao da je pijan, s transportera, a neki, unatoč svemu, govore o naknadnoj pameti i iz te pozicije sve znaju što je bilo devedesetih a što onda nisu znali. Jedan od njih je i Branko Tuđen, omiljeni novinar prvog hrvatskog predsjednika, danas zna ono što mu je nekako promaklo devedesetih i o čemu kroz sve te godine 'Tuđmanovog mraka', nikada nije govorio. Tuđman, tvrdi Tuđen za portal dnevno hr., nije bio desničar, što je istina, prvi predsjednik  nije bio desničar u smislu u kojem se danas govori o desnici, no, bogami još je manje bio ljevičar. Drugim riječima, nikada Tuđman nije bio desničar na način na koju desnicu vide Dežulović, Ante Tomić, Lucić…, ne daj Bože Viktor Ivančić. Kako čovjek koji je dobio odličje 'Žukova', i koji je bio na proslavi 50. obljetnice pobjede nad fašizmom, u današnjoj Hrvatskoj može biti proglašen fašistom moguće je pitati samo one koji su Domovinski rat proveli, kako su i sami priznali, 'podnapiti'. Sam program, izvorni i pobjednički program HDZ-a, dovoljno govori što je Tuđman bio, njegov HDZ je nastao kao 'skup vrijednosti' Starčevićeve politike, politike kojoj je bio nositelj Stjepan Radić, ali i politike koju je predstavljala hrvatska ljevica i tu dolazimo do Tita i antifašizma. Dakle, Tuđman je u pomirbu, bila ona pogrešna ili ne, čvrsto vjerovao, pritom ne mislimo na ideološku pomirbu, nego na pomirbu pozitivnih ostavština svih hrvatskih pokreta koji su željeli hrvatsku državu. Tito? Ne jednom Tuđman se pozitivno izjasnio o Titu, pa i svom zadnjem intervjuu Branko Uvodiću na javnoj televiziji 1999. godine Tuđman je Titu priznao zasluge i nije ga s odrekao, iako je nedvosmisleno rekao da je Tito odgovoran za pokolje nakon Drugog svjetskog rata, posebice na Bleiburgu. S ustaštvom nikada Tuđman, za razliku od Mesića, veze nije imao, iako su u njegovom HDZ-u bili i oni koji su imali određenih simpatija za ustaški pokret i to zato što ih je takvim učinio život, a ne zato što bi oni sami bili ustaše, no, bilo je, i to ne malo, i onih koji su otvoreno klečali uz Titovu sliku, isprava da ih nitko ne vidi, a onda sve glasnije i sve jasnije. Kad Tuđem govori o Tuđmanu on govori iz pozicije čovjeka koji je devedesetih klimao glavom, a danas mu je u glavi proradila naknadna pamet, od koje boluje dobar dio hrvatskih političara. Tuđman je prije svega bio pragmatičan političar u skladu s okolnostima onoga vremena. Od Tuđmana nikada niste mogli očekivati da će reći kako su neki u Hrvatskoj samo gosti, ali je jasno govorio što treba učiniti s onima koji su digli ruku na vlastitu domovinu – 'udariti ih tako da odmah kapituliraju.'   Prihvaćao je prijedloge međunarodne zajednice, potpisivao je sporazume, no, kad je došlo do Oluje nije popustio. Njegova jedina krivica kada je u pitanju Bosna i Hercegovina bila je u tome da je razgovarao s međunarodnom zajednicom koja je sama u Daytonu nametnula podjelu, uostalom, da je tome tako možete se i sami uvjeriti budući da na YouTubeu postoji Tuđmanov odgovor Izetbegoviću za vrijeme nesretnog i krvavog sukoba Hrvata i Bošnjaka ( 'dajte se dogovorite u BiH i otvorite frontu prema zajedničkom neprijatelju', poručio je Izetbegoviću prvi hrvatski predsjednik, nadalje, u istoj izjavi Tuđman je eksplicitno rekao da Herceg Bosna nije nikakva tvorevina za odcjepljenje već prije svega okvir za obranu Bosne i Hercegovine od velikosrpskog agresora, HVO nije imao dovoljno snage da bi vodio borbe s agresorima diljem BiH )… Je li Tuđman bio klasičan demokrat 21. stoljeća? Ne, niti je to mogao biti, niti je demokracija trenutak koji se odvija u jednom bljesku, demokracija je proces koji ima svoj početak, a koji je u Hrvatskoj  pokrenuo Tuđman, ali nikada nema svoj kraj. Naime, demokratski procesi ni u Americi nisu završeni, iako je Amerika formalno demokratska država od 1776. godine i donošenja Deklaracije o neovisnosti. Tvrditi kako Hrvatska devedesetih godina, dakle, u desetljeću rata, nije bila demokratska zemlja je u potpunosti imbecilno budući kako je postojala demokracija kakva je u to vrijeme mogla biti. Tijekom antifašističkog sukoba Velike Britanije i nacističke Njemačke, Winston Churchill je narodu obećao samo tri stvari, 'krv, znoj i suze', nakon čega je ukinuo parlament. Zamislite reakciju da je Tuđman ukinuo Sabor? Sve je bilo posvećeno obrani i opstanku. Nakon ulaska SSSR u rat, odnosno nakon napada Hitlerove Njemačke na saveznike s istoka operacijom Barbarosa 22. lipnja 1941 . godine Churchill je rekao: 'Konačno, Britanija će živjeti, naš narod će opstati…' Kad je tako Tuđman govorio, a kao povjesničar znao je vrlo dobro sve Churchillove 'ratne fraze', rekli su mu da je desničar. Nikada Velika Britanija nije bila ugrožena od Hitlera koliko je to Hrvatska bila od Miloševića. Churchilla se povijest danas sjeća kao sveca, a on je bio daleko od toga. Tuđman je, kao i svaki veliki državnik u izuzetno teškim okolnostima, imao milijun mana, međutim, oni koji ga danas napadaju ga isključivo zbog njegovih vrlina, mane diraju, jer su upravo takvi paraziti najbolje kapitalizirali Tuđmanove mane, iako se pretvorba i privatizacija morala dogoditi baš u ono vrijeme u koje se dogodila kako bi se kroz nju švercalo oružje u Hrvatsku, inače, državu pod međunarodnim embargom. Vi niste mogli od mafijaša tražiti potvrde i račune, naravno, bilo je tu svega, nemoralnog bogaćenja, no, vjerujte, ta priča stavljena je ad acta. Oni koji danas o Tuđmanu govore, s naknadnom pameću, ne vodeći računa o okolnostima u kojima je živio i u kojima se stvarala Hrvatska, a pritom zaboravljajući Tuđmanovu briljantnu politiku koja je dovela do međunarodnog priznanja Hrvatske kada je trebalo spasiti državu da ne kapitulira, a da se ujedno ne kompromitira pred međunarodnom zajednicom s napadima na vojarne ( sličnih sumanutih prijedloga bilo je bezbroj, od totalnog rata do poziva da se Jugoslaviji, odnosno Srbiji objavi rat ) i kroz slične gluposti, zapravo su manipulatori. Trebalo je Hrvatsku do međunarodnog priznanja i istovremeno spasiti je sigurne propasti, s obzirom kako je jedan dio međunarodne zajednice dao Miloševiću i njegovoj armiji zeleno svjetlo da 'riješi problem Hrvatske.' Neki govore, i imaju pravo, da su se u tom razdoblju dogodili neki zločini. Spominju obitelj Zec, brutalno ubojstvo daleko od linije fronte. Mislite da je Tuđman zaista mogao ući u obračun s ljudima kojima zapravo i ne znate snagu u trenutku dok agresor napada zemlju, a koja se nalazi u kaosu? Bilo je to mučnih šest mjeseci kaosa za koje Tuđman uopće nije bio odgovoran. Trebalo je zadovoljiti sve, domaće jastrebove, međunarodne jastrebove i zaustaviti agresiju. Iz tog kaosa je trebalo izaći na najmanje bolan način, bezbolno, dok petokolonaši dižu židovsko groblje u zrak u Zagrebu, nije moglo. Nakon međunarodnog priznanja pravosuđe je kad je u pitanju obitelj Zec zakazalo, iako su krivci uhićeni, no, to opet ima malo veze s Tuđmanom, on, naime, ipak nije bio sudac, ni odvjetnik, pa ni tužitelj. Pouka bi zapravo bila sljedeća i ona je jedina logična, Hrvatska je 1997. godine bila zemlja koja je bila daleko demokratičnija nego 1992. godine, Hrvatska je također, usprkos reliktu Titoizma, 2004. godine bila na većem demokratskom stupnju razvoja nego 1997. godine, i danas je Hrvatska demokratičnija zemlja nešto što je to bila 1992., 1997., 2004…, rekli smo i zašto kada smo govorili o procesu, iako ni danas Hrvatska nije u punoj mjeri demokratska država. Neće to biti ni sutra, no, jednog dana hoće, nije valjda UDB-a hrvatska stalna sudba. Činjenice su poznate, no, nažalost, kod nas činjenice uopće nisu relevantne sve dok se politika i novinarstvo bavi ideologijom, umjesto istinom. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE