Napad na skupinu sezonskih radnika u Supetru na otoku Braču, među kojima je bilo i pripadnika srpske nacionalne manjine, ponovno je medijski i politički iskorišten za difamaciju većinskoga hrvatskog naroda i prolongiranje kulta „ugroženoga Srbina“. Gradonačelnica Supetra Ivana Marković žurno je reagirala nakon napada i odlučila oduzeti gradsku potporu Torcida kupu sa sljedećim obrazloženjem: „Grad Supetar ne može poticati sportska događanja čiji sudionici ili posjetitelji iskazuju mržnju.“ Prema upravo ingenioznoj logici gradonačelnice Marković valjalo bi uskratiti proračunska sredstva i, primjerice, kazalištima jer nema nikakve dvojbe da i među posjetiteljima kazališta ima onih koji iskazuju mržnju prema ovome ili onome. Kada bi išli dalje u razradu gradonačelničine apsurdne izjave – sve što se financira iz proračuna moglo bi ostati bez kuna zlatica. Čveger Srbinu – hrvatskim je novinarima povod za međunarodni skandal Od dubiozne logike gradonačelnice Supetra, međutim, još je više za analizu njezina reakcija u slučaju napada na sezonske radnike. Nije nam namjera relativizirati napad. Osobe druge nacije ili vjere, posebno ako nije bilo prethodnih provokacija, mogu napadati jedino primitivci koji nisu svjesni kakvu medvjeđu uslugu rade Hrvatskoj time što beogradskoj čaršiji i domaćim etnobiznismenima daju materijala za daljnji uzgoj kulta „ugroženog Srbina“. Ono što čudi (ili ipak ne, s obzirom na njezino pljuvanje po Bleiburgu?) je da gradonačelnica Marković nije jednako vehementno osudila napad na legendarnu hrvatsku skijašicu Janicu Kostelić koja je također od strane pojedinaca iz Torcide napadnuta kad je pred koju godinu ljetovala u Supetru. Na Braču je svojedobno napadnut i Zdravko Mamić. Pisac ovih redaka nije njegov apologet, a još manje poklonik, no ako smo za deklaratornu osudu nasilja, zašto napad na Zdravka Mamića nije bio jednako osuđen kao napad na pripadnike srpske manjine? Ne pravimo se grbavima: nelustrirani hrvatski mediji prepuni su prikrivenih srbofila, jugofila i onih koji sladostrasno uživaju (emocionalno ili od kuna zlatica) u difamiranju hrvatskoga naroda. Novinari u tzv. mainstreamu će – figurativno govoreći – od čvegera Srbinu u kakvoj seoskoj birtiji praviti međunarodni skandal, ali će u isto vrijeme prešućivati ili umanjivati monstruoznosti koje su u vrijeme Domovinskoga rata napravili pripadnici srpske manjine, a koji do danas nisu sankcionirani. Nova sezona lova na navodne ustaše i fašiste U posljednje vrijeme u Hrvatskoj je otvorena nova sezona lova na navodne ustaše i fašiste. Hrvatsku je navodno uhvatila reustašizacija (za dokaz čemu je dovoljno negdje pronaći i neki sporni grafit koji može bilo tko napisati), a junački antife i ostali proračunski nametnici vode devetu neprijateljsku ofenzivu kako bi se ustašluk konačno uklonio iz Hrvatske. Istodobno, a posve sigurno i koordinirano (petokolonaštvo je u Hrvatskoj jedan od bolje honoriranih poslova) baš svaki dan se u vodećim srpskim medijima Hrvati optužuju za fašizam, mržnju prema Srbima i povijesni revizionizam. Cilj je nametnuti sliku o tome kako su Hrvati patološki srbomrsci, a Hrvatska posljednja oaza fašizma u Europi. U fašiziranju Hrvatske sudjeluje i notorni etnobiznismen Milorad Pupovac. Nakon što je devedesetih klevetao Hrvatsku optužujući vlasti za navodno prekrštavanje Srba, nakon nečasne uloge u slučaju dr. Šretera i svih kasnijih provokacija koje su kulminirale lijepljenjem žute trake u Hrvatskom saboru, takva bi osoba u svakoj normalnoj državi bila prokazana kao provokator i poticatelj međunacionalnih tenzija. Ali, ne! U Hrvatskoj je Milorad Pupovac veliki moralizator ovlašten da patetičnim glasom i polusuznim očima docira i drži lekcije svima koji ne dijele njegova stajališta. Nakon napada u Supetru (takve situacije etnobiznismenima dođu kao naručene) Pupovac je izjavio da živimo u zemlji mržnje i nasilja. Nije se teško domisliti što je ovom izjavom Milorad Suzni implicirao. Implicirao je kako Hrvati mrze Srbe i vrše nad njima nasilje. Nedugo nakon toga u Hrvatskom je saboru održao još jedan moralizatorski i patetični govor u kojemu je oštro napao sve one koji Vojislava Stanimirovića optužuju da je ratni zločinac. Ako je Stanimirović zločinac, i ja sam zločinac, poručio je Pupovac. Pupovac brani člana terorističke vlade tzv. RSK i relativizatora zločina na Ovčari Za sliku o tomu tko je Vojislav Stanimirović nije se potrebno pozivati na svjedočenja o tomu kakva je bila njegova uloga u Tovarniku. Dično hrvatsko pravosuđe, poznato po svojoj samostalnosti i neovisnosti (prisjetimo se da je u Hrvatskoj svaki kriminal sankcioniran i da lopovi drhte od kaznenoga progona!) odbacilo je optužbe o Stanimirovićevoj ulozi u Tovarniku. Dovoljno je tek podsjetiti da je lekar Stanimirović bio gradonačelnik okupiranog Vukovara. Nakon svih ubojstva i monstruoznih zločina nakon pada Vukovara, zamislite, dragi čitatelji, tko je to mogao biti gradonačelnik okupiranog Vukovara? Zdrav razum nam govori: to je mogla biti samo osoba od posebnoga povjerenja onih koji su ubijali i klali na Ovčari. To je mogao biti onaj kadar koji je pad vukovarske bolnice nazvao padom „poslednjeg ustaškog uporišta.“ To je mogao biti Vojislav Stanimirović koji je 2008. u razgovoru za Novi list izjavio da se ne stidi što je bio ministar u zločinačkoj vladi terorističke tzv. republike srpske krajine i da bi ponovno sve učinio isto. U razgovoru za Politiku Stanimirović je 2010. dao izjavu nakon koje je, ako ne prije, u Hrvatskoj trebao biti proglašen kao persona non grata. Stanimirović je naime, rekao: „Vidite, hrvatska strana stalno potencira da su iz bolnice na Ovčaru odvedeni hrvatski ranjenici, bolesnici i bolničko osoblje. S druge strane, imamo informacije da su u bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u bolesnike. I sada ovi protokoli koji su predati mogu da rasvetle šta je tu istina, koliko je bilo stvarnih bolesnika, a koliko vojnika. Jer, oni koji nisu u tim protokolima, zapravo su preobučeni vojnici.“ Milorad Pupovac, dakle, brani čovjeka koji relativizira monstruozni zločin na Ovčari i, štoviše, izjavljuje da, ako je Stanimirović zločinac, da je to onda i on. Bez obzira na Pupovčevo ironiziranje i provociranje, i Pupovca i Stanimirovića treba upozoriti da se prošlost nikada ne briše, da je budućnost uvijek otvorena, a da svaki zločin, pisao je o tome još i veliki Dostojevski, zahtijeva i kaznu. Pa tako i nesankcionirani zločini koje su počinili pobunjeni Srbi. Četništvo i velikosrpstvo u Hrvatskoj i dalje živi U isto vrijeme dok u Hrvatskoj traje lov na ustaše i fašiste, a u Saboru drže apologetski govori o čovjeku koji relativizira zločin na Ovčari, četništvo i velikosrpstvo i dalje živi u Hrvatskoj, na što upozoravaju i izvješća Sigurnosno-obavještajne agencije (osim ako i SOA nije leglo ustaša, fašista i srbomrzaca?). U Borovu selu, mjestu pogibije hrvatskih redarstvenika, i dalje postoje četnički spomenici koji veličaju one koji su te redarstvenike bestijalno pobili. Na tim spomenicima istočni dijelovi Hrvatske nazivaju se srpskim zemljama, ali to očito ne smeta niti vladajućim političarima, a svakako niti Miloradu Suznom i ostalim egzorcistima ustaških zloduha. Sve može, pa i četništvo, samo je hrvatstvo u Hrvatskoj potrebno difamirati i proganjati. Četništvo ako se već ne podupire, potrebno ga je relativizirati, a njegove dosege umanjivati. U skladu s navedenom politikom, nezapaženo je prošlo i prošlotjedno otkriće da su nogometaši i uprava kluba Hajduk iz Mirkovaca pored Vinkovaca osvajanje županijske lige proslavili pjevanjem četničkih pjesama koje veličaju tzv. Krajinu i krajiške junake. O ovoj provokaciji, naravno, nije se oglasio Milorad Suzni, ali ako sutra netko iz Mirkovaca na sezonskome radu u Supetru (na hrvatsko more dolaze raditi i Srbi iz Srbije, iako se u njihovim televizijskim emisijama Hrvatska proglašava propalom državom) zapjeva neku krajišku pjesmu pa dobije po tamburi, isti će Milorad to iskoristiti za novu pljuvačinu po Hrvatskoj. Kao što je znanstveno elaborirao dr. sc. Mate Artuković, kult „ugroženoga Srbina“ podrazumijeva da su Srbi uvijek samo ugroženi i žrtve, a da baš nikada ne mogu biti ni za što krivi. Upravo je taj kult jedan od glavnih stupova velikosrpske ideologije koju svojim postupcima podupire i Milorad Pupovac, ali posredno i oni koji – poput profesora informatike Marka Šolića – relativiziraju ulogu krivca i agresora i tako pljuju na tisuće mladih i hrabrih ljudi koji zasigurno nisu dali život za Hrvatsku u kakvoj danas živimo. Davor Dijanović Hrvatski tjednik/HKV