Dušan Viro je zaboravio da je stigao u Općinu i bio protiv podizanja postrojbi te je imao stav kako će vrhovništvo mirno riješiti političko pitanje sa Srbijom i JNA. U Spektru (Slobodna Dalmacija, 26. 9. 2015. , str. 10,11) Dušan Viro uz veliku pomoć prijatelja i novinara Slobodne Dalmacije Toni Paštara služi se manipulacijama kako bi zavarao javnost a s ciljem osobne promidžbe i političke fotelje. Glede susreta, razgovora i šetnje po Gradu Dušana Vire i Stipe Batarela meni su nepoznati. Zaista čudno kako vrijeme i ludost mijenja osobe tako i novinare! Molio bih aktere ovog članka da ubuduće idu sa imenima i prezimenima, tko je maltretiran i od koga...  No, krenimo ispočetka...Dušan Viro je pobrkao lončiće i datume...                               Osnivanje političkih stranaka u Općini Sinj     Istina je slijedeća. Hrvatski demokratski savez (HDS) dr. Marka Veselice, nakon uspostave višestranačkog sustava, postao je prva politička stranka u Hrvatskoj koja je utemeljila svoj ogranak u Općini Sinj. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u Vrlici je osnovana 22. 2. 1990. Temeljem mojih spoznaja na sastanak sa dr. Franjom Tuđmanom u svezi osnivanja HDZ-a u Općini Sinj išli su Frano Čarić i pok. Tomislav Grčić. Nije mi poznato da je Dušan Viro bio sa njima. Temeljem spoznaja u s. Otok, osnovana je HDZ-a, izabran je za predsjednika Stipe Vuleta a za potpredsjednika HDZ-a Dušan Viro. Inicijativni odbor HDZ-a Općine Sinj sastao se 3. 3. 1990.:(doc)         Dr. Franjo Tuđman 23. 3. 1990. stigao je u selo Brnaze kod obitelji Frane i Ivana Čarića. Sljedeći dan održan je najveći (oko 30.000 ljudi) predizborni skup u Općini Sinj na kojem je govorio dr. Franjo Tuđman. On je nastupio s jasnom vizijom suverene hrvatske države, a to je stvorilo opću euforiju mnogobrojnih članova i simpatizera HDZ-a. https://youtu.be/WLkE8CmOnOE Nakon odlaska dr. Franje Tuđmana iz Sinja, dolazi do prvih problema i sukoba za položaje. Zbog toga je 10. 4. 1990. održana Izvanredna Skupština HDZ-a Općine Sinj u hotelu Alkar. Članovi HDZ-a iz s. Otok nakon kratkog vremena lobiranjem u mjesnim zajednicama predlažu za predsjednika HDZ-a Dušana Viru koji je u to vrijeme radio na o. Braču. Međutim, Dušan Viro je imao za cilj da radi u MUP-a Zagreb, te šalje zamolbu Perici Juriću. (doc.-pismo u prilogu)  Općina Sinj u narednom periodu bila je izrazito interesantna jugoslavenskim obavještajnim službama (Služba državne sigurnosti i KOS), koje su pojačale svoje djelovanje preko suradničke mreže koju su ranije razgranale skoro u svim tijelima društvenog i javnog djelovanja. Je li Dušan Viro bio predmet obrade istih službi meni je nepoznato kao i dolazak nepoznate osobe u njegov dom. Kaže da bi volio upoznati tu osobu da mu zahvali, moj savjet jeste da se javi Vladi Matuloviću ili Borisu Koštiću (žive u Splitu) i zasigurno znaju je li bio predmet obrade i ako jeste koja je osoba dolazila u njegov dom. Istodobno obavještajne službe radile su na negativnoj promidžbi i zastrašivanju kandidata u slučaju njihovih aspiracija za određene resore u Općini Sinj. Na putu prema Hrvacama kandidat za predsjednika Skupštine Općine Sinj Joško Bošnjak je zaustavljen i zaprijetili su mu smrću ako ne povuče kandidaturu. On je povukao kandidaturu, a predstavnici ogranka HDZ-a Trilj odmah su predložili Jerka Vukasa. Taj prijedlog većinom glasova je prihvaćen. Međutim, novinar i Dušan Viro idu dalje te čitatelju stavljaju na pladanj pitanje: Zar Udba nije postavila prvog HDZ-ovog predsjednika Skupštine općine Sinj? Dušan Viro se poziva na dužnosnika Udbe, čije ime ne želi navesti, koji mu je u tom razgovoru kazao kako je Služba radila na tome da na ključne pozicije u novoj vlasti postavi svoje ljude, koje su vrbovali u vrijeme socijalizma, a Bošnjak se nije uklapao u njihove kriterije. Drugim riječima J. Vukas se uklapao u njihove kriterije, a ubrzo je i promaknut na mjesto šefa Službe za zaštitu ustavnog poretka. Ozračje na 275. Sinjskoj alki Pobjeda hrvatskog naroda na prvim slobodnim izborima morala se odraziti i na Viteško alkarsko društvo (u daljnjem tekstu: VAD). https://youtu.be/Sdd4Ppd9CwU https://www.youtube.com/watch?v=bgw_yzHWfho Shodno promjenama, netko je pozvao Bruna Vuletića[2] na sastanak s alkarima. Vuletić je u svom govoru tražio od alkara da bojkotiraju Alku zbog uvođenja promjena, i da ne dopuste da se Alka održava pod barjacima protiv kojih se on borio. U srpnju 1990. izabran je Odbor za izmjene i dopune Pravilnika i Statuta VAD-a, kojeg su činili: Boris Grčić-Rako, pok. Nikola Tomašević, Marko Bilobrk i Branimir Petričević. Alka je vraćena trajnim vrijednostima naroda Cetinske krajine, izrađen je novi barjak ivraćena je slika ČudotvorneGospe Sinjske u alkarsku povorku. U tom smislu VAD je prekinuo ovisnost o JNA (u dijelu u kojem je ona brinula o uzdržavanju konja), uveo stare običaje, a pokroviteljstvo Skupštine u Beogradu zamijenilo je osobom predsjednika Republike Hrvatske. Činjenica da neki alkari nisu prihvatili promjene te su sami napustili VAD a neki alkari (između ostalih i Stipe Batarelo) nisu zadovoljili kriterije VAD, čelnih osoba Općine Sinj i vojvode pok. Nikole Tomaševića. Što se sve u Sinju događalo 1990. godine s obzirom da je na granici  vrličkog područja, u Civljanima, 17. kolovoza počela “balvan revolucija“? U Općini Sinj 17. 8. 1990. održana je izvanredna sjednica Izvršnog vijeća na čelu sa Antom Turudićem. Analizirano je sigurnosno stanje na ugroženom području. Na temelju stanja u Republici Hrvatskoj, Vlada RH 18. 8. 1990. donijela je odluku o uvođenju mjera pripravnosti na području RH. Isti dan Izvršno vijeće Skupštine Općine Sinj održalo je hitnu izvanrednu sjednicu u proširenom sastavu. Razmatralo se sigurnosne okolnosti u Općini Sinj i provedene su mjere pripravnosti. Od tog dana Krizni štab Općine Sinj kojem je rukovodio Ante Turudić donosilo je  sve Odluke po pitanju obrane. Naputkom MUP-a i MORH-a, od 18. 8. 1990. do 23. 7. 1991., cjelokupna organizacija obrane okruga Vrlika bila je na redarstvenim snagama. Sekretarijat za narodnu obranu kojem sam bio na čelu je u to vrijeme vršio operativne zadaće u nabavi naoružanja, mobilizaciji osoba za pričuvu MUP-a Sinj, ustroju postrojbi od dragovoljaca i druge zadaće. Moj zamjenik je bio Slavko Đapić a Neven Bazina je obnašao radno mjesto vozača i rukovatelja materijalno-tehničkim sredstvima. Istina je da je Dušan Viro bio na jednom sastanku u rujnu 1990. sa mnom kod ministra Martina Špegelja u svezi nabave naoružanja. Isto naoružanje dostavljeno je 13. 11. 1990. Mladen Ivanović-Samac i pokojni Milan Kuzmanić dovezli su ispred Općine, a ispred ulaza u zgradu bili su članovi HDS koji su taj dan imali sastanak u vijećnici Općine. Zbog tajnosti dao sam zadaću Milanu Kuzmaniću i vozaču Mladenu Ivanoviću-Samcu da oružje i streljivo (150 automatskih pušaka (kalašnjikova) i 30.000 komada streljiva 7,62 mm ) odvezu u moju garažu. Moja supruga je sudjelovala u stvaranju Hrvatske puno više nego mnogi koji danas sjede u prvim redovima. Bila je jedna od osoba koja je vršila istovar oružja kada neki susjedi nisu htjeli imati dodir sa oružjem, ujedno majka i čuvar. U istovaru oružja i streljiva uz moju suprugu Tonku i sina Vladu pomogli su Mladen, Milan, Neven Bazina i moja malenkost, a nije Dušan Viro. Istu noć, djelatnici ureda za narodnu obranu: N. Bazina, Predrag Romac, Josko Matić  odvezli su 70 kalašnjikova u Vrliku, a preuzeli su Ante Gverić i pok. fra Dušan Domić. Dušan Viro je pobrkao lončiće i datume.  Nekoliko dana poslije N. Bazina, Predrag Romac i ja smo prebacili nekoliko sanduka (70 automatskih pušaka i streljivo ) u ured Sekretarijata za narodnu obranu. Pozvali smo dragovoljce iz Brnaza  (Vučkoviće i Budimire) koji su stanovali u neposrednoj blizini vojarne JNA te ih zadužili sa naoružanjem uz revers. Taj dan u Općini se nalazio i Dušan Viro te je vidio naše radnje, a nije sudjelovao u dovoženju kao ni raspodjeli. Također, nije istina da je obilazio sa mnom mjesne zajednice i sudjelovao u ustroju postrojbi. Od 18. kolovoza 1990. čelni ljudi u mjesnim zajednicama dobili su naputak kojeg sam osobno napisao i u daljnjem radu i ustroju bili su u stalnom kontaktu sa mnom ili mojim rukovateljem za logistiku. U svezi radnji koje sam poduzimao bio je upoznat predsjednik Izvršnog vijeća i Kriznog štaba. U prosincu 1990. kada se očekivalo da JNA iziđe na ulice i KOS pripremao uhićenja svih koji rade po pitanju obrane Hrvatske podignuti su naoružani dragovoljački odredi i spremni staju u zaštitu suvereniteta RH, štiteći sve vitalne objekte na prostoru Općine Sinj, istodobno se pripremajući za blokade vojarni. Dušan Viro je zaboravio da je stigao u Općinu i bio protiv podizanja postrojbi te je imao stav kako će vrhovništvo mirno riješiti političko pitanje sa Srbijom i JNA. Tvrdnja o suradnji sa čelnim osobama MUP-a nije točna. Možda je Viro imao dobru suradnju sa čelnim osobama MUP-a, ali ista suradnja sa Sekretarijatom za narodnu obranu po pitanju obrane Općine Sinj je izostala. Uskoro je uslijedilo razoružavanje jednog dijela dragovoljaca od čelnih osoba MUP-a, što je umanjilo borbenu spremnost za obranu koju je kasnije bilo teško nadoknaditi… – Tko je krajem kolovoza 1991. godine pokrenuo oružani sukob na sinjskom području? Što je pokrenulo Mladića da napadne Cetinsku krajinu? Zapovjednik za srednju i sjevernu Dalmaciju Petar Šimac 19. 8. 1991. sazvao je sastanak užeg dijela Kriznog štaba Općine Sinj na kojem iznosi plan akcije Dolac. Nazočni su: Ante Turudić, predsjednik Kriznog štaba Općine Sinj; Zdravko Škarpa, zapovjednik 2./4. brigade ZNG-a; Branimir Petričević, sekretar Sekretarijata za narodnu obranu i zapovjednik 3./115. brigade pričuve ZNG-a; Ivica Romac, zapovjednik Policijske postaje Sinj i Marko Bilobrk, koordinator MUP-a i ZNG-a. Podjela zadaća: - Škarpa sa ZNG i pridodanim postrojbama aktivno braniti Vrliku, izvršiti spoj sa snagama u selu Kijevo. Zapovijeda Zdravko Škarpa. Naglašeno, da napadom na Kijevo - Vrliku, odgovori se napadom na jednu od vojarni. -  Sa snagama 3./115. pričuvne brigade ZNG izvršiti blokadu i napad na vojarnu JA „T. Anušić“ s ciljem oduzimanja oružja 332. puka veze.  Napadom rukovodi Branimir Petričević.  - Dijelom snaga MUP-a blokirati vojarnu JA „Kula“ kako bi se lakše izvela zadaća u prvoj alineji. Sa snagama MUP-a rukovodi Ivica Romac. Blokadama vojarni JA rukovodi Sekretarijat za narodnu obranu. - Ostalim snagama MUP-a otpočeti sa aktivnostima čišćenja sela Otišić, uspostaviti uredno prometovanje na prometnici Sinj - Vrlika kao i spoj sa snagama u Vrlici. U selu Otišić ustrojiti policijsku postaju. - Formirati dvije kirurške ekipe, u selima Vrlika i Kijevo. - Odmah odvojiti 2-3 rovokopača za izradu prosjeka i rovova kako na prvoj crti, tako i na pričuvnim crtama obrane (2-3 pričuvne crte sa dobro utvrđenim zaklonima). Iz svega navedenog razvidno da Dušan Viro nije dobro upućen u zbivanja kao i zapovijedi ili to radi zlonamjerno. Potrebito je istaći da su naše snage MUP-a, ZNG-a i pričuva ZNG.a u početku borbenih djelovanja (uključno s. Kijevo) imale oko 1.300 ljudi naoružanih sa streljačkim naoružanjem. Istina, nismo raspolagali sa artiljerijskim oruđima, nedovoljno protuoklopnih sredstava kao i protuzrakoplovnih sredstava. – Što se još događalo  toga prvog ratnog dana? Zašto ste iz Vrlike odjurili na Gljev?  – Gospodin Batarelo je govorio o spiskovima za likvidaciju. Citiram iskrivljenu izjavu Dušana Vire koju odlučno demantiram; -Viro- Odgovorno tvrdim da unutar HDZ-a, vojnih struktura i policije  nikakvih spiskova za likvidaciju nije bilo. To naravno ne isključuje činjenicu da je bilo određenih “lovaca u mutnom“ koji su zlorabili nastalo stanje. Toga 25. kolovoza 1991. jedan čovjek anonimno je zvao dva puta zapovjedništvo ZNG-a u Vrlici tražeći da mi se prenese da je veći broj ljudi u tijeku noći odveden iz svojih domova i da će biti likvidirani. Kad je taj čovjek  nazvao i treći put ja sam se javio. Poveo sam dvojicu gardista, otišao na širi prostor sela Gljev i pronašao te ljude zatvorene u jednoj kući. Zatekli smo stražare i zatvorene ljude izbezumljene od straha. Oni koji su to učinili svoj postupak pravdali su sigurnosnim razlozima. Tu su doveli 24-25 ljudi, redom Srba među kojima je bio samo jedan Hrvat, kasnije pripadnik HV. Naložio sam da se ti ljudi odmah prevezu svojim kućama, ispričao se prestravljenim ljudima te poduzeo sve da se takvo što nikada više ne ponovi. Demant: Tvrdnja Dušana Vire da je 25. kolovoza 1991. na širem prostoru s. Gljeva bilo zatvoreno 24-25 ljudi, redom Srba, među kojima je bio samo jedan Hrvat, kasnije pripadnik HV, nije točna. Pripadnici 3. bojne uhitili su Borovića i držali su ga pod nadzorom kod kuće Borisa Grčić-Rake. Po završetku borbenih djelovanja predan je policiji, a nakon određenog vremena otišao iz Sinja. Tvrdim da 25. 8. 1991. nije bilo eskadrona smrti za ubijanje nedužnih civila. Uhićenja su se dogodila početkom listopada 1991. i to temeljem instrukcija D. Vire pomoćnicima obavještajnih službi. Isti su izvršili uhićenja dvojice Hrvata (Ivicu Poparića i greškom Ivo Gaurina) i 9 Srba, a jednog od tih zarobljenih Viro je po dolasku u školu u s. Gljev prepoznao oca svog kolege Pepu Đapića. Po mojim saznanjima privedeni su da daju izjave. Nikakvih iživljavanja, maltretiranja nije bilo...!!! Umjesto opisa događanja koje sam detaljno opisao u knjizi “Srbijanska oružana agresija na Cetinsku krajinu 1990.-1991.“: Činjenice umjesto zaključka – za utvrđivanje istine o obrani Cetinske krajine... Nadalje - kronologija Sinjskog ratišta... 1.      Ustrojavanje djelatnih i pričuvnih postrojbi ZNG-a -   Vrhovništvo RH već u travnju 1991. izdaje zadaće u svezi ustrojavanja djelatnih i pričuvnih postrojbi ZNG-a. Što se događalo na prostoru srednje i sjeverne Dalmacije? -    Tijekom svibnja i lipnja 1991. ustrojena je djelatna 4. brigada ZNG-a (Zapovjedništvo je u Splitu, a bojne su u Splitu, Dubrovniku, Imotskom, Šibeniku i Zadru. Temeljem zapovijedi MORH-a ovaj se ustroj mijenja te u 4. brigadi ZNG-a ostaju samo Splitska i Imotska bojna, a od 3. 7. 1991. temeljem nove zapovijedi započinje ustrojavanje djelatne Sinjske i Drniške bojne. -  Do početka srpnja 1991. na prostoru Općine Sinj ustrojava se samo jedna djelatna satnija ZNG-a, i to kao ustrojstvena cjelina djelatne Imotske bojne ZNG-a. Tek u srpnju 1991. na prostoru Općine Sinj ustrojava se jedna djelatna bojna ZNG-a (2./4. brigade ZNG-a). Zbog čega su izgubljena dva mjeseca, umjesto da su iskorištena za ustrojavanje, opremanje, obučavanje i stvaranje jedne jake oružane postrojbe. -  Također su nepoznati razlozi zbog kojih se odugovlačio ustroj jedne pričuvne bojne ZNG-a. Tada je bilo planirano da se u Imotskom ustroji 115. pričuvna brigada ZNG-a, a koja bi u svom sastavu imala jednu pričuvnu bojnu ZNG-a na prostoru Općine Sinj. -   Međutim, imotska 115. pričuvna brigada ZNG-a s ustrojem zapovjedništva brigade počinje tek koncem kolovoza 1991. -   Do tada smo na prostoru Općine Sinj imali, po zacrtanom planu, ustrojenu 3. pričuvnu bojnu ZNG-a za koju se i nakon početka ustroja 126. brigade HV-a R nije znalo kojoj brigadi pripada odnosno kome je podređena, iako se formalno vodila kao 3. bojna 115. pričuvne brigade ZNG-a. -  Na sastanku Kriznog štaba Općine Sinj, održanog 7. 10. 1991., zabilježeno je: Đapić: Po Uredbi naša općina dužna je formirati jednu brigadu od rezervnog sastava.Jedan bataljun je formiran ali uz prilično loš odaziv. Formiranje drugog bataljuna je u tijeku a trebat će formirati i treći, ali treba sagledati koji je status 3. bojne kojom Petričević zapovijeda. -  Da se početkom svibnja 1991. na prostoru Općine Sinj počelo s ustrojem djelatne 2. bojne 4. brigade ZNG-a, i jedne pričuvne brigade ZNG-a, koja se u slučaju nedovoljnog broja ljudi mogla popuniti s prostora imotske općine, siguran sam da bi u Sinju imali ustrojenu jaku pričuvnu brigadu ZNG-a, i to sa zapovjedništvom koje bi na sebe preuzelo učinkovito angažiranje snaga te spriječilo okupaciju dijela teritorija Općine Sinj. Umjesto toga u Sinju se tek početkom listopada 1991. počinje s ustrojem Zapovjedništva 126. brigade HV-a R, odnosno brigade kao ustrojstvene borbene cjeline, iako smo do tada imali ustrojene postrojbe koje su samo ušle u sastav brigade. 2.  Sustav vođenja i zapovijedanja do početka provođenja akcije Dolac, odnosno početka borbenih djelovanja -   U kolovozu 1990. Izvršno vijeće Općine Sinj u cilju pripreme obrane svoga teritorija osniva krizne štabove u svim mjesnim zajednicama. Većina ih se maksimalno zalagala u pripremama i angažiranju pučanstva za pružanje otpora četničkom agresoru. -    U kolovozu 1991. predsjednik Kriznog štaba sjeverne i srednje Dalmacije imenovao je osobe u sastav Kriznog štaba Općine Sinj. Međutim, vezano za upravljanje i zapovijedanje oružanim postrojbama, nikada nisu precizirane ovlasti i zadaće Kriznog štaba Općine Sinj. Osobno sam smatrao da je Krizni štab Općine Sinj trebao imati samo političku vlast i na sebe preuzeti logističku potporu borbenim postrojbama, kao što se radilo na ostalim ugroženim područjima RH. -    Nepoznate su činjenice koje bi dale odgovor na pitanje: Koje je ovlasti imao i s kojim postrojbama je u tom kritičnom razdoblju zapovijedao Petar Šimac kao zapovjednik za srednju i sjevernu Dalmaciju? Koje je ovlasti imao i s kojim postrojbama je u tom kritičnom razdoblju zapovijedao Drago Krpina, predsjednik Kriznog štaba za srednju i sjevernu Dalmaciju? -   Nepoznate su činjenice koje bi dale odgovor na pitanje: Je li na prostoru Općine Sinj postojala jedinstvena crta zapovijedanja, ili se namjerno nametnula situacija u kojoj nitko nije bio siguran tko mu je nadređeni, a tko su mu podređeni? 3.      Sustav vođenja i zapovijedanja tijekom organizacije, pripreme i provođenja akcije Dolac Neuspjeh akcije Dolac potvrđuje činjenicu da uopće nije postojao sustav zapovijedanja niti je u vojničkom smislu funkcionirao. U svojoj knjizi Ivo Jelić iznosi sličnu tvrdnju: Najveći problem u Sinju i njenoj bojišnici bio je u nepostojanju jednog zapovjedništva i zapovjednika radi koordinacije djelovanja ovih raznovrsnih sustava. Taj problem uskoro je postao još veći, kada je uslijed nastanka kritične situacije na bojišnici vršeno dodatno ubacivanje raznolikih postrojbi i grupa. Umjesto takvog zapovjedništva ustrojen je Krizni stožer u Sinju. S vojničkog aspekta to je bilo apsolutno nekompetentno i neozbiljno. Zašto nisu objedinjene sve snage i stavljene pod jedno zapovjedništvo? Zašto je 2. bojnom zapovijedao zapovjednik sjeverne i srednje Dalmacije, a ne zapovjednik 4. brigade? 4.      Planiranje i provedba akcije Dolac -  Dana 19. 8. 1991. Petar Šimac, na užem dijelu Kriznog štaba Općine Sinj, prezentira planove za provođenje akcije Dolac te izdaje zadaće: Zdravku Škarpi da s 2./4. brigade ZNG-a aktivno brani Vrliku i da uspostavi spoj sa snagama u Kijevu; meni da s 3./115. pričuvne brigade ZNG-a provedem napad na vojarnu Tadija Anušić, te da dijelom snaga u blokadi držim vojarnu Kula i poligon Kukuzovac. Ivici Romcu da sa snagama policije od četnika očisti s. Otišić, osigura prometnicu Sinj – Vrlika, drži spoj sa snagama u Vrlici te u s. Otišiću uspostavi policijsku postaju. -   Dana 21. 8. 1991. Petar Šimac izdaje pismenu zapovijed za provođenje akcije Dolac, te precizira da snage za napad budu spremne u 21 sat 22. 8. 1991. -  Dana 23. 8. 1991. Petar Šimac izdaje dodatnu zapovijed za izvršenje dobivenih zadaća u okviru akcije Dolac. U njoj naglašava kako treba napadati samo četničke snage, ali ne i snage JNA. -          Dana 23. 8. 1991. na sastanku Kriznog štaba, predsjednik Kriznog štaba Općine Sinj Ante Turudić ponavlja zadaće za akciju Dolac koje je izdao Petar Šimac, te dodaje zadaću da se mobilizira jedna bojna pričuve ZNG-a sastava 450 pripadnika, koju nakon osvajanja vojarne osvojenim oružjem treba naoružati i odmah uputiti kao pojačanje snagama u Vrliku. A)    Neuspješna obrana Vrlike -    Iz sadržaja Dnevnika događanja Općine Sinj za 19. 8. 1991. vidljivo je da je Škarpa dobio značajne informacije vezano za održani četnički skup u Bravčevu Dolcu na kojem se govorilo o napadu četničkih snaga na Vrliku – Vinalić – Ježević i ostala sela oko Vrlike, rušenje brane Peruće a zatim čišćenje prostora do Sinja, uključujući i grad Sinj. Također da su snage JNA počele s utvrđivanjem svojih položaja na istočnim padinama Kosorske glavice. (Kako je Petar Šimac mislio spojiti prostor Vrlike i Kijeva bez napada na snage JNA?) Srpsko pučanstvo iz s. Koljana organizirano se preselilo u Bravčev Dolac, a prije početka akcije Dolac, stanovništvo s. Otišića premjestilo se na padine Svilaje, da se ne bi našlo u okruženju naših snaga. - Navedena informacija je proslijeđena Zapovjedništvu Kriznog štaba za srednju i sjevernu Dalmaciju. Međutim, u 20 sati od zamjenika zapovjednika Policijske postaje Sinj Marka Bilobrka doznaje se da su prethodne informacije bile lažne. -  Ovako značajne informacije, po mojem mišljenju, osobe iz Zapovjedništva Kriznog štaba za srednju i sjevernu Dalmaciju tijekom planiranja akcije Dolac morale su detaljno provjeriti. Da jesu, onda Ratko Mladić ne bi 25. 8. 1991. prije nas započeo s napadnim djelovanjima na Kijevo i Vrliku, te uspješno nametnuo pregovore u Sinju i odgodio početak našeg napada na vojarne JNA u Sinju. Nažalost, on je uspio ostvariti svoje postavljene ciljeve i neutralizirati ostvarivanje ciljeva koje su naši nadređeni željeli postići akcijom Dolac.  -  Neuspjeh obrane Vrlike kao i sadržaj originalnih dokumenata nastalih u tom vremenu različito tumače i prikazuju neposredni sudionici tih borbenih djelovanja. Da bi čitatelj sam prosudio i došao do odgovora na pitanje zbog čega nije uspjela akcija Dolac, na kraju ću citirati samo neke relevantne dokaze: -  Petar Šimac napisao je sljedeće: Informacija u postrojbama u i oko Vrlike da napad u Sinju na vojarnu Tadija Anušić nije uspio (Z. Škarpa dobio je dojavu da je Sinj pao u ruke JNA i četnika) te pojava tenkova na Babića Glavici, u neposrednoj blizini Vrlike, utjecalo je da su se naše snage brzopleto i neorganizirano povukle kao na II liniju obrane, selo Maljkovo – selo Bitelić. U to vrijeme časnici i dočasnici veze pričali su da se u linije veze ubacio netko iz KŠ za Dalmaciju i tražio brzo povlačenje. Ja u to nikada nisam povjerovao. U Vrlici smo, u Policijskoj stanici, ostavili oko 270 pušaka, neraspakiranih (zašto?), i oko 600.000 komada puščanog streljiva, a četnici još ni nakon 36 sati nisu ušli u Vrliku. Vrlika je ostala prazna.[9] -   Petre! Sinj pao u ruke JNA i četnika... Žalosno! Ako je točan podatak o 270 pušaka, zbog čega tako značajna informacija nije bila dostupna Z. Škarpi, zapovjedniku obrane Vrlike? U Sinju se mobilizira jedna bojna, koja se ne može angažirati zbog nedostatka naoružanja, a u Vrlici beskorisno stoji 270 pušaka. -          Ivo Jelić napisao je sljedeće: Tijekom 26. 8. 1991. neprijatelj je dobio podršku ratnih zrakoplova i pojačanje iz Knina i žestoko napao svim sredstvima po našim snagama. Napao je istovremeno i Kijevo. U popodnevnim satima zapovjednik Škarpa prisiljen je povući snage s Lelasa u pravcu Vrlike i Maovica, a 3. satniju povući u Dabar. Nakon što je ustanovio da u Otišiću nema nijednog hrvatskog policajca, Škarpa je donio odluku da se povuče na pričuvne položaje na liniji Maljkovo – Dabar. Stizala su neorganizirano pojačanja, sa i bez streljačkog oružja, koja je sklanjao u Maovice da ih zaštiti od topničke vatre i da budu u pričuvi. -          Zdravko Škarpa u povodu 20. obljetnice 2. bojne, a vezano za akciju Dolac, na sinjskom internetskom portalu Ferata, napisao je: Sve do 20. 08. 1991. god. vršili smo intenzivne pripreme za obranu kada sam dobio suludu zapovijed 'Dolac' od zapovjednika za Srednju i Sjevernu Dalmaciju sa zadatkom izbijanja na liniju Podinarje – Polača. U svezi obrane Vrlike: Dana 24. 08. 1991. policijske snage iz Sinja u potpunosti su blokirali Otišić i ušli u njega, da bi ga u toku noći 25/26. 08. 1991. god. napustile. Točne informacije u svezi ulaska i izlaska iz Otišića nisu mi ni dan danas poznate. Na osnovu prethodnih dogovora preko KŠ u Sinju i Zapovjedništva za Srednju i Sjevernu Dalmaciju zatražio sam da se zauzmu vojarne (u vojarnama je bilo topova i minobacača te protuoklopnog naoružanja) i naoruža bojna u pričuvi sa kojom bi se mnogo lakše mogao braniti pravac Vrlika – Sinj. (A netko u Vrlici čuva 270 pušaka, op. a.) Koliko mi je poznato vojarne su napadnute ali bez rezultata, razlozi su mi nepoznati. Tražio sam također da mi se osigura komunikacija preko Otišića za Sinj od strane policije kako je dogovoreno, međutim ni to nije učinjeno. Tako sam ostao sam takoreći u okruženju, i jedino objektivno i realno rješenje bilo je povući se u pravcu Sinja. -   Izvješće policijskih snaga za dan 26./27. 8. 1991.: Dana 26. 08. 1991. g. dolazi do napada na Kijevo i Vrliku svim borbenim sredstvima, te se odvija prema izvještaju zapovjednika Vrlika a koji prilažemo. Nakon ovakvog razvoja situacije i obzirom da su pripadnici ZNG u neredu i kaotično napustili Vrliku, u toku noći oko 02,00 sata, da ne bi ostali u okruženju, povlačimo ljudstvo iz Otišića koje zauzima položaje u selu Maljkovu. -  Citat Ratnog dnevnika S. Baturine za Vrliku – Civljane (26. 8. 1991.): Mogli smo samo promatrati i izvještavati o napadu avijacije i detonacijama iz KIJEVA. To je trajalo sve do 17,50 sati istog dana kada mi preko MOTOROLE naređuje Bošković da se vratim sa ljudima na početni položaj “PEKAC“, kojeg su avioni već raketirali, jer mu je javljeno iz komande od ŠKARPE da je KIJEVO palo i da je zarobljena cijela naša jedinica, a mi da se povučemo na početne položaje, znači “PEKAC – BIUKOVA GRADINA – VRLIČKA GRADINA“, zbog toga da ne bi vojska bombardirala VRLIKU. Odlazim u VRLIKU u KOMANDU oko 22 sata i nalazim sablasno praznu VRLIKU i tražim objašnjenje i daljnja uputstva od zap. ŠKARPE. On kaže da se JENJIĆ ANTE odavno povukao i policija na čelu sa zap. ROMCEM, te da se i mi moramo povući do „MALJKOVA“. -  U izjavi Mate Mustapića, zapovjednika voda policije iz Imotskog, zabilježeno je: Dana 26./27. 08. 1991. u ranim jutarnjim satima pokušali smo stupiti u vezu sa Zapovjedništvom u Vrlici. Međutim nismo uspjeli stupiti u vezu. Nakon dogovora J. Žitka i mene, te zbog višestruke nadmoći neprijatelja, povukli smo se preko sela Maovice te smo oko 03,00 sata došli u mjesto Maljkovo, u kome smo zatekli negdje oko 20-ak branitelja koji su se iznenadili kad smo mi došli misleći da više nema naših postrojbi ni u Kijevu, ni u Vrlici. Ja sam se tada stavio na raspolaganje zapovjedniku Ivanu Jenjiću. Jenjić je tražio da ostanemo u selu Maljkovo, te da smo mi tu okupljeni sada zadnja linija obrane od napredovanja srbo-četničkih postrojbi. -          Slobodan Despinić u izjavi navodi: Gledajući i prateći razvoj događaja sa Svilaje primijetili smo da se Hrvatska policija zajedno sa civilnim stanovništvom (mnogo osobnih vozila i autobusa) povlače prema Sinju. U poslijepodnevnim satima smo sišli u selo, a to je bilo negdje oko 17,00 sati. Negdje u to vrijeme je sa transporterom iz pravca Maovica u Otišić stigao i Ratko Mladić u pratnji pripadnika vojne policije. (…) Prilikom ulaska u Vrliku u stanici policije je pronađen kompletan spisak pripadnika policije, nešto radio stanica te ostalih obavještajnih podataka, spiskova naoružanja, opreme, te formacijski sastavi jedinica. Interesantno je da u policijskoj postaji nisu pronašli 270 pušaka i velike količine streljiva.  -          Do danas nitko nije dao odgovore na mnogobrojna pitanja u svezi neuspješne obrane prostora Vrlike. Zašto? B)    Neslavni pokušaj zauzimanja vojarne Tadija Anušić -          Zapovijed za izvršenje zadaća u okviru akcije Dolac osobno sam dobio od Petra Šimca i Ante Turudića. Moja bojna u tom trenutku raspolagala je s 449 gardista; vojničkim naoružanjem bio je naoružan 201 gardist, a jedan dio imao je samo lovačko oružje. -          U ranim jutarnjim satima 25. 8. 1991. temeljem zapovijedi Petra Šimca započinje akcija Dolac. Do 5 sati bili smo spremni za početak napada, čekamo signal Petra Šimca ili Kriznog štaba Općine Sinj (Ante Turudić). -          Oko 8 sati Ante Turudić telefonski provjerava je li sve spremno za izvršenje zadaća. -          Oko 9 sati (ispred vojarne Tadija Anušić) dolazi Marko Bilobrk i prenosi mi zapovijed Ante Turudića da trebam odgoditi napad jer je Krizni štab otpočeo pregovore s Vlaisavljevićem i Stamenkovićem (zapovjednicima JNA u Sinju). Marko naglašava kako je Petar Šimac zapovjedio da se prvo pregovara, a ako ne uspiju pregovori, tada napasti vojarnu. -          Oko 10 sati na zahtjev Kriznog štaba započinju pregovori s JNA. -          Oko 10,15 Krizni štab zapovijeda da se vojarnama isključi voda, struja, telefonske linije i opskrba. -          U 13,20 sati izdaje zapovijed da se otpočne s napadom na vojarnu. -          U 13,30 otpočinjem napad na vojarnu Tadija Anušić. -          Oko 15,07 sati zapovjednik policije Ivica Romac dolazi kod benzinske crpke ispred vojarne Tadija Anušić i izdaje zapovijed za prekid borbenih djelovanja i povlačenje snaga na polazne položaje. -          Kasnije saznajem da je primirje proglašeno u 15 sati. -          Zašto mi odgovorne i nadređene osobe nisu dopustile početak napada u 5 sati, a ne u 13,30 sati? -          U izvješću policijskih snaga tada je zabilježeno: Zapovjednik PS je krenuo na sva mjesta gdje je imao informacije da ima naoružanih i neorganiziranih grupa, a osobno se zaputio da zaustavi sve napade i pucanje oko kasarne „I Splitskog odreda“(Kula) cijeneći da je to veoma jako utvrđeno te sa ovako slabo organiziranim snagama neosvojivo. -          Zbog objektivnog utvrđivanja povijesne istine, povjesničarima i čitateljima, komentirat ću samo neke činjenice koje je Petar Šimac iznio u svojoj knjizi: -          Kad se Petar vratio iz Zagreba oko 7,30 sati 25. 8. 1991., Škarpa kao zapovjednik prostora Općine Sinj, izvještava ga da su snage JNA i četnici započeli napad na Kijevo i Vrliku. Tada mu Škarpa predlaže da mora napasti jednu vojarnu u Sinju, oduzeti oružje, mobilizirati i naoružati bataljun Duje Šuće te ga uputiti u Vrliku. -   Očito je Petar zaboravio da je osobno planirao akciju Dolac, u okviru koje je trebalo osvojiti vojarnu Tadija Anušić, a ostale objekte JNA samo držati u blokadi. Također je zaboravio da sam ja zapovijedao snagama 3./115. pričuvne br. ZNG-a, a ne snagama tzv. 5. pričuvne bojne 4. brigade ZNG-a u Sinju. -          Petar ističe da je bez njegovog znanja 23. 8. 1991. održan sastanak Kriznog štaba Općine Sinj na kojem je zaključeno da se snagama 5./4. brigade ZNG-a (pričuvna bojna) napadne vojarna Tadija Anušić i oduzme oružje 332. puka veze, a da ja rukovodim napadom. Petar bez ustručavanja potpunu krivicu za neuspjeh napada na vojarnu Tadija Anušić prebacuje na članove Kriznog štaba Općine Sinj. Također zaboravlja da je osobno sazvao sastanak užeg dijela Kriznog štaba Općine Sinj te mi osobno izdao zadaće za napad na vojarnu Tadija Anušić. -          Petar u podnaslovu Kako su realizirani zaključci KŠ Sinja, ističe: U 04,00 sati 25. 8. 1991. godine, snage ZNG opkolile su vojarnu Tadija Anušić, a snage MUP-a su blokirale vojarnu Kula, ali se napad nije proveo do popodnevnih sati (13,30 – 15,10 sati), čime je u potpunosti izgubljen učinak iznenađenja. Naprotiv, navedeni postupci naših snaga u Sinju uskoro su bili poznati pukovniku Mladiću u Kninu, i on je, vjerojatno radi toga, ubrzao vojni pritisak i djelovanje po našim snagama u rajonu Vrlike, kako bi oslobodili ili pak spriječili izvršenje napada na njihove snage i objekte u vojarnama u Sinju. Odgovorne osobe za obranu Sinja, Škarpa i Turudić, traže, inzistiraju i zahtijevaju da odobrim napad na vojarnu „Tadija Anušić“. -   Petre, zar ne osjećaš moralnu obavezu prema narodu Cetinske krajine da mu kažeš istinu kako su realizirane zadaće akcije Dolac,za koju si osobno odgovoran. Zbog čega si kao odgovorna osoba u tim ključnim trenucima dopustio pregovore s predstavnicima JNA? Zbog čega je po tvome mišljenju izgubljen učinak iznenađenja, odnosno koji je zapovjednik odlučio da početak napada na vojarnu ne započne u ranim jutarnjim satima, već u 13,30 sati? Kako možeš tvrditi da su naši postupci u Sinju potaknuli Ratka Mladića da ubrza napadna djelovanja na Vrliku, a bila ti je poznata činjenica da je kroz ranije planiranu operaciju Sloboda, zločinac Mladić napad na Vrliku otpočeo najkasnije u 6 sati 25. 8. 1991. -          Petar dalje ističe: Poslije konsultacije s nadležnim u GSHV, napad je konačno odobren, jasno da se prije svega uspostavi kontakt i počnu izravni pregovori s predstavnicima JNA. Kako pregovori nisu uspjeli, napad na vojarnu „Tadija Anušić“ počeo je u 13,15 sati 25. 8. 1991. godine, i to otvaranjem vatre iz streljačkog naoružanja po prozorima i bacanjem ručnih bombi prema prostorima kasarne. Vatra je uzvraćena iz vojarne, među našima je došlo do kolebanja, a imali smo i jednog poginulog, Luku Ercega iz Otoka, te nekoliko ranjenih vojnika. Nakon dva sata obostranog pucanja našima je ponestalo streljiva, napad je jenjavao pa i spontano prestao. Postupno smo se povukli, budući da se pronijela glasina da su uzletjeli avioni s mostarskog aerodroma u cilju bombardiranja Sinja. -          Petre! S kojom nadležnom osobom iz Glavnog stožera HV-a si razgovarao, odnosno od koga si dobio odobrenje da napad na vojarnu započne tek u 13,30 sati? Temeljem čega iznosiš neistinu kad pišeš: (...) među našima je došlo do kolebanja ili  (...) napad je jenjavao pa i spontano prestao. Na puno pitanja trebao si iznijeti točne odgovore! A zašto nisi? -          U podnaslovu Zaključci i pouke, Petar ističe: U svim vojnim djelovanjima uvijek je potrebno poduzimati sve zaštitne radnje kako bi se postiglo iznenađenje. Opkoljavanje i blokadu vojarni u Sinju nije trebalo izvršiti prije odobrenja odluke za napad. Na kraju iznosi tvrdnju: Dakako da se ovim zaključcima ne može pravdati nespremnost za obranu rajona Vrlike i neodlučnost kod napada na vojarnu „Tadija Anušić“ u Sinju. Petre! Zbog čijih pogrešaka nije postignuto iznenađenje? Vama kao profesionalnom i školovanom vojniku, sigurno je poznata razlika u provođenju radnji dovođenja snaga i njihove spremnosti za napad, te započinjanja s napadom po dobivanju signala od nadređenog. Zašto niste prekinuli akciju prije nego ste započeli pregovore s JNA? Zbog čega ste u 13,20 sati izdali zapovijed da započne napad? -   Izvješće policijskih snaga za dan 24./25. 8. 1991. :Inače, u toku 24. 08. 1991. g. zapovjednik PS je kontaktirao sa pomoćnikom koji je rukovodio u središtu PS, sa Kriznim štabom te Zapovjedništvom ZNG. U toku ovih kontakata od zapovjednika ZNG je više puta upitan što se čeka sa napadom na kasarnu. U kontaktima sa Kriznim štabom dobivao je različite obavijesti počevši od toga kako je sve spremno da se zauzme kasarna „Tadija Anušić“ i „Kukuzovac“. Zapovjednik PS je na ovo reagirao rekavši da se “Kukuzovac“ može zapaliti, a što se tiče kasarne da se tu treba biti oprezan te ne donositi ishitrene odluke. -    Nastavak izvješća policijskih snaga za dan 25. 8. 1991.: U dogovoru sa svojim zamjenikom, koji je skupa sa njim sudjelovao u rukovođenju akcijom “čišćenje sela Otišić“, zapovjednik PS je krenuo u Sinj i pohitao je u Krizni štab gdje je dobio obavijest da je naredbu za napad na kasarnu izdao zapovjednik ZNG za srednju i sjevernu Dalmaciju 5.    Zašto je probijena obrana na crti Maljkovo i Dabar? -          Ivo Jelić napisao je sljedeće: U toku noći 16./17. 9. 1991. i 17. 9. 1991. neprijatelj je pojačao topničke napade te je u napad uveo i ratno zrakoplovstvo. Uspio je razbiti policijske snage i krenuti u pravcu brane „Peruća“ i brda Alebića Kula. U tim uvjetima, zbog opasnosti od okruženja, 17. 9. 1991. Škarpa prebacuje Zapovjedništvo u školu u selu Bitelić i poduzima mjere osiguranja boka prema brani. Neprijatelj i dalje bjesomučno tuče naše položaje i prema dobivenim informacijama policija se povukla, a neprijatelj je zauzeo brdo Alebića Kula koje dominira u ovom prostoru. Ovo se zbilo noću 17/18. 9. 1991. U ovim teškim okolnostima, zapovjednik Škarpa odlazi u Sinj u Krizni stožer po dalje upute i odluke. U 01,00 sati 18. 9. 1991. godine zatiče predsjednika Kriznog stožera Turudića i od uputa i odluka ne dobiva ništa i tada odlučuje, da bi izbjegao okruženje, na izvlačenje postrojbi s dotadašnjih položaja i posjedanje nove linije: Rumin – Čačijin Dolac – Bajagići u vremenu do 04,00 sati 18. 9. 1991. godine. -   Petar Šimac napisao je sljedeće: Iste večeri (17. 9. 1991.) Goran, Matko i ja s 11 padobranaca jurimo u Sinj, gdje stižemo oko 22 sata. Grad je zamračen i pust, kafići zatvoreni, narod u skloništima. Svraćam kod brata Ante, gdje zatječem i Anitu, a zatim u Krizni štab i Zapovjedništvo. Odmah uočavam veoma tešku organizacijsku i vojnu situaciju, te nastojim, zajedno s predsjednikom Kriznog štaba reorganizirati obranu Sinja. (…) Do 23. rujna smo uspjeli konsolidirati obranu Sinja, ali ne i doprijeti do Mladića.[17] - Zdravko Škarpa u povodu 20. obljetnice 2. bojne na sinjskom internetskom portalu Ferata, vezano za obranu pravca Dabar – Rumin, napisao je: -    U toku noći 16/17. 9. 1991. i dana 17. 9. 1991. god. neprijatelj je pojačao artiljerijske napade i uz pomoć avijacije razbio policijske snage i kretao se u pravcu Peruća i Alebića Kula. -          U tim uvjetima dana 17. 9. 1991. god. povlačim zapovjedništvo u školu u Biteliću i osiguravam se bočno prema brani zbog opasnosti da budem okružen. -          U toku noći 17/18. 9. 1991. god. dobio sam informacije da se policija povukla, a da je JNA zauzelo brdo Alebića kula (koje dominira u ovom rajonu). -          U tim uvjetima nisam imao izbora, uputio sam se u Sinj da Krizni štab odluči što dalje. Tamo sam došao sa svojom dvojicom ljudi i oko 01:00 sati (18. 09. 1991. god.) zatekli predsjednika Kriznog štaba g-dina Turudića. Pokušali smo doći do odgovornih ljudi iz policije ali bez uspjeha. Obavijestio sam g-dina Turudića da zbog situacije na frontu i zbog opasnosti da budem okružen moram povući ljude u rajon Rumin – Čačijin Dolac – Bajagić. To sam učinio istog dana oko 04:00 sati.     -          U izvješću policijskih snaga za dan 17. 9. 1991. zabilježeno je[18]: -          12,40 sati – Škarpa poziva Romca da su položaji u Dabru probijeni da povuče jedinice te da pripremi rušenje mostova na Ruminu i Panju. Nakon ovoga Romac poziva Turudića te ga izvještava o Škarpinu pozivu. -          13,30 sati – Romac organizira povlačenje sa Peruće, šalje žene i djecu kolima, a jedinice pješice. -          14,30 sati – dolazi Škarpa, Protić i Bazina te govore da je bila greška i da je dobio krivo obavještenje od svojih jedinica da Dabar nije probijen te da organiziramo obranu. Nakon ovoga Romac šalje kurira da povrati ljudstvo te sa 22 čovjeka vrši raspored i osigurava branu Peruće. -          15,00 sati – Turudić zvao da se Škarpa povukao prema Bajagićima, Škarpa dojavio njemu ranije, a Turudić nama u navedeno vrijeme. -          Slobodan Despinić o aktivnostima 17. 9. 1991. izjavio je sljedeće: Teritorijalna obrana Otišić od spomenika (selo Peruća) kreće lijevo prema brani, gdje su zauzeli položaj na brdu Derven. Poslije ovoga smo u rajonu brda do brane Peruće prespavali zajedno na položaju sa pripadnicima grupe potporučnika Ekmečića i u neposrednoj blizini od grupe Martićeve milicije. Tada je linija do koje je došao kapetan Rajko Radulović sa tenkovima, sa desne strane bila ispod položaja Zrnac u selu Perući, te velik dio Satrića do položaja Zrnac sa gornje strane.[19] -          Slavko Baturina u svomRatnom dnevniku za 17. 9. 1991.,između ostalog navodi: -          Zbog naleta neprijateljske avijacije smo bili prisiljeni ostati u gostionici oko 1 sat i onda krenusmo prema Perući. Ali na DOLJANINOVOM MOSTU, BOŠKOVIĆ kao vođa puta nas odvede prema SLANIM STINAMA. Pitao sam razlog našeg dolaska tu, on odgovara:“TU ZAUZIMAMO POLOŽAJE I BRANIMO SINJ“. Pitao sam gdje se sad nalaze TENKOVI? On odgovara: na „PERUĆI“! -          Donosim odluku i sa svojom grupom krećem pješice prema PERUĆI jer zbog pucnjave koja se čula iz pravca PERUĆE, ocijenio sam da je najsigurnije tako, jer nam nitko nije znao reći dokle su došli TENKOVI. Putem me stiže Bošković sa Renolom 4 i Autobusom u koji ulazimo i idemo jedan dio puta. Izlazimo i krećemo prema kućama, mislim PROLIĆA, na samoj okuci prije raskrsnice za Peruću. Putem sam vidio policajce kako se vraćaju prema Sinju. Kad smo došli među kuće, jedan tenk je već bio na samoj raskrsnici i već pucao po putu iz topa. Pokušao sam sa snajperistom Vučemilo Vladom i RPG-om prići tenku, ali nas je vidio i počeo paljbu po nama. Vratili smo se 200-300 metara i tu organiziramo obranu. -           Dolazi netko iz policije i govori da tenkovi dolaze iz pravca Satrića pa ostatak ljudi 4-5 odvodim na Alebića Kulu. U Hrvace dolazi pomoć od 20 policajaca, na čelu Karlo Radović, te skupa sa borbenom skupinom iz mjesne zajednice Hrvace vrše pripreme za obranu. -           U jutarnjim satima (oko 04,00 sati) (18. 9. 1991.) počela se vraćati policija i odlazi prema Alebića Kuli. Dolazi Bošković Boris sa AUTOBUSOM i vozi nas u Bitelić, u školu… -          U Dnevniku općine Sinj, od 19. 9. 1991., zabilježeno je: - 03,17 sati: Iz Karakašice dojavili da se na brani vijori Srpska zastava. -          U Zapisniku sastanka Kriznog štaba, od 19. 9. 1991. godine, zabilježeno je: Turudić: Građani se trebaju okrenuti frontu, a ne Kriznom štabu. O krivnji ili ne krivnji, svatko će polagati račune. Naši ljudi neka ne budu opsjednuti Turudićem već ratištem. Lakić: Govori se o nekoordiniranosti između MUP-a i ZNG-a. U hotelu Split osoba obučena u uniformu širi dezinformacije. Jukić: Romac se pojavio u Kriznom štabu u jutro oko 05,30 sati. Romac: Moram dati objašnjenje. Krizni štab dobro zna da smo se dogovorili da budemo na Perući. Ujutro Zdravko kaže da mora otići pola sata do jedinice i nije se vraćao. Škarpa mi je telefonom rekao, da se povlačim jer su mu probili položaj. Nazvao sam Turudića i kazao mu da se pripremi dizanje mostova. Ostao sam sa 22 čovjeka, a Škarpa se povukao. Poslije nakon povlačenja Škarpa dolazi i kaže da je dobio pogrešnu informaciju i da se vratimo. Povukao sam žene i djecu i kad sam se uvjerio da nitko nije ostao sa 10 ljudi uputio sam se kroz Klačine u Sinj. Od bolova nisam mogao živit. -          Slobodan Despinić izjavio je sljedeće (19. 9. 1991.): Napad JNA je krenuo u jutarnjim satima sa tenkovima i transporterima glavnom prometnicom sa ciljem izbijanja do zaseoka Stojići, što im je bio bliži zadatak, iako su planirali ići i na Rumin. Pripadnici Teritorijalne obrane Otišić, Civljane, Kosore i Martićeva milicija kretala se uz tenkove raspoređeni u strijelce, uz neprekidnu potporu topništva. Dolaskom JNA u središte Bitelića gdje nas je dočekao jedan čovjek star oko 45 godina, crn, sa izraženim stomakom, te osobe po nazivu Žarko, te jedan mladić star oko 35 godina.  Oni su nam rekli o povlačenju Hrvatske policije i vojske prema Ruminu, te da nema nikakvih problema 6.      S kojim ciljem su neki autori, koji su obrađivali sličnu problematiku, iznosili netočne činjenice? Zar budući naraštaji hrvatskog naroda moraju čitati laži kao što smo mi morali u truloj Jugoslaviji? Kada bi se svi oni koji su tijekom hrvatskog Domovinskog rata bili spremni dati vlastiti život, potrudili objaviti istinu, onda bi istina brzo isključila većinu laži o nama i hrvatskom Domovinskom ratu. 7.      Ostao je gorak okus iz razloga što se s malo više prisebnosti i učinkovitijim sustavom jedinstvenog rukovođenja i zapovijedanja svim našim postrojbama mogao ostvariti cilj provedbe akcije Dolac, te učinkovite obrane crte Maljkovo – Dabar. Međutim, ja nisam stručnjak i nemam ovlasti kriviti bilo kojeg pojedinca ili institucije za te neuspjehe, ali se nadam da će činjenice koje sam naveo pomoći povjesničarima da dođu do što kvalitetnijih zaključaka koji će evidentirati povijesnu istinu vezanu za obranu Cetinske krajine od srbočetničke oružane agresije. Bitno je istaći da su naše snage kroz ove borbe stekle dragocjeno  borbeno iskustvo, te došle do spoznaje da neprijatelj i pored jake tehnike nije neranjiv, što se osjetilo u direktnim sučeljavanjima snaga u Otišiću, Civljanima, Ježeviću, a i u vojarnama u Sinju. 8.      Analizom brojnih dopisa i izvješća koja su slali mnogi autori, razvidno je da su dragovoljačke odrede, koji su ustrojeni po zapovijedi ministra obrane Martina Špegelja, nazvali paravojne postrojbe (kamišari) ili dragovoljačke skupine po mjesnim zajednicama. Autori nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je u Općini Sinj ustroj započeo ustrojavanjem dragovoljačkih postrojbi, od kojih je nastala djelatna 2./4. brigade ZNG-a i pričuvna 3. bojna ZNG-a, kao i druge postrojbe. Zbog toga dragovoljci (branitelji Marinko Čavka, Branko Erceg, Milan Dević, Dušan Vugdelija, Ante Budimir, Ivan Tadić i drugi), koji su sudjelovali u borbenim aktivnostima, nisu mogli ostvariti prava dragovoljaca hrvatskog Domovinskog rata, za razliku od nekih koji nisu djelovali na crti bojišnice u smislu davanja izravnog oružanog otpora. 9.      Istina je da sam, obzirom na zakonske regulative, jer su u RH na snazi bili zakoni SFRJ, od rujna 1990. temeljem zapovijedi ministra obrane RH dobio zadaće i ovlasti za nabavu oružja te ustroj dragovoljačkih postrojbi i njihovo angažiranje za obranu suvereniteta RH. Temeljem ovih činjenica osjećam posebnu moralnu obvezu objaviti istinita događanja, samo zbog ljudi koji tijekom 1990. i 1991. nisu kalkulirali, već su pokazali da im je domovina iznad osobnih interesa. Bilo je grešaka, a jedna od većih je ta što smo dopustili da među sobom, u sustav pripreme, organizacije i provođenja obrane, imamo neprovjerene i osobe kojima je cilj bio miniranje učinkovite obrane suvereniteta RH. Nismo ih u svoje redove primali namjerno, već zbog neiskustva i velikog povjerenja prema svima, mojeg i drugih odgovornih osoba u Općini Sinj. Da među nama JNA nije imala svoje provjerene suradnike, sigurno ne bi raspolagala točnim podacima o našoj organiziranosti, popisu dragovoljaca, broju oružja te namjerama koje smo planirali i provodili tijekom odvijanja borbenih djelovanja. 10.   Dr. Franjo Tuđman početkom 1996. sigurno je kao vrhovni zapovjednik imao i pučanstvu je prezentirao točne podatke o broju hrvatskih branitelja koji su sudjelovali u obrani RH. Tko je i s kojim ciljem među nas ugradio preko 150.000 lažnih branitelja? Tko nas se boji i zbog čega? Henry Kissinger je dr. Franji Tuđmanu napisao da neće dočekati istinitu interpretaciju svojih zasluga za hrvatski narod, ali je naglasio da će Tuđman biti veliki čovjek hrvatske povijesti, i to ne za života, već kad ocjene budu donesene hladne glave. Ove Kissingerove riječi i danas su aktualne, jer nažalost mnoge glave u RH još se nisu ohladile, i to iz jedinog razloga što im nije stalo do ponosa hrvatskog naroda. Što mi branitelji koji se ne možemo uspoređivati s našim vrhovnikom možemo očekivati od tih usijanih glava? Kad će se ohladiti? Do kada ćemo sudbinu svoje djece i unučadi ostaviti na milost i nemilost tim usijanim glavama? Oni znaju štititi svoje interese i kako će osigurati budućnost svojih pokoljenja, a MI?